Nedavni intervju Bude Vukobrata s karikaturistom Đokom Ninkovićem na ovom portalu - za razliku od svih "senzacija" i "ekskluziva" koje nam se svakodnevno nude da bi se pamtile jedva minut-dva - ostavio je na mene dva duboka utiska: jedan je - profesionalno dostojanstvo, rekao bih čak i gospodstvo, s kojim Ninković odgovara na pitanje o "protjerivanju karikature" iz balkanske štampe, a drugi - podsjećanje na vremena u kojima su karikaturisti ispitivali i pomjerali granice dozvoljenog, a najbolji među njima bili i među najuvaženijim novinarima svog vremena.
O Ninkovićevom gospodstvu: pokazao je razumijevanje za "materijalno stanje" u kojem se nalazi većina medija u tranzicijskim balkanskim ekonomijama iako, naravno, i on i svi mi znamo da nije toliko riječ o materijalnom koliko o duhovnom siromaštvu u kojem je vrhunsko autorstvo prilično nisko na listi prioriteta današnjih izdavača novina na Balkanu.
Zanimljivo je da su, za razliku od ovih godina "demokratije" u kojoj je karikatura sistematski potiskivana sa stranica balkanske štampe, u vremenima izrazite partijske kontrole u kojima je naročita pažnja uvijek posvećivana očuvanju ideologije bratstva i jedinstva u multietničkoj Bosni i Hercegovini - a kasniji događaji pokazali su kako je ta briga bila razložna - čak i u olovna vremena jednopartijskog režima karikaturisti uvijek bili među uvaženim pripadnicima novinarske profesije.
U "Oslobođenju" je rodonačelnik afirmacije karikature i inspiracija generacijama sljedbenika bio Adi Mulabegović. Njegova karikatura bila je jedan od najprepoznatljivijih autorskih učinaka u listu, a njegovo uvažavanje i izvan granica Bosne i Hercegovine ovjekovječio je poetski zapis Gustava Krkleca: "Svakoj vladi treba jedan Adi".
To što je na stranicama novina odslikavao stvarnost u satiričnom maniru činilo ga je uvaženim u javnosti. Posljednji američki ambasador u Jugoslaviji, Voren Zimerman (Warren Zimmerman) u jednoj od čestih predratnih posjeta "Oslobođenju" pričao mi je kako je kao mlad američki diplomata šezdestih imao zadovoljstvo da putuje po Bosni s dvojicom "novinara s leptir-mašnama", Pavlom Lukačem i Adijem Mulabegovićem: ostavili su na njega utisak vrhunski obrazovanih sagovornika.
(Imao sam tešku profesionalnu dužnost da se, kao tadašnji predsjednik Udruženja novinara Bosne i Hercegovine, oprostim i od Paje i od Adija na njihovom posljednjem ispraćaju u Sarajevu neposredno prije rata).
Razmišljajući o Adiju, sjećao sam se upravo njegove uloge u ispitivanju i pomjeranju granica dozvoljenog u štampi jednopartijskog vremena. Ilustraciju za to našao sam u njegovim karikaturama tokom Drugog kongresa samoupravljača u Sarajevu 1971. godine. Tokom tog kongresa donosio je urednicima dvije vrste karikatura: jednu - koja je odslikavala njegov kritički pogled na ideju "vladavine radničke klase" i drugu - koja će nasmijati i razvedriti čitaoce, a neće uznemiriti moćnike na vlasti.
Dvije karikature koje nisu objavljene ostale su mi u trajnom sjećanju. U jednoj od njih, Adi je u krugove iz kongresnog plakata ucrtao simbol mercedesa, a druga je prikazivala radnika koji se, u kombinezonu i s alatkama u zadnjem džepu, propinje prema govornici ali ne može da dosegne do mikrofona jer je on visoko iznad njega.
Sa tako inspirativnim primjerom, kakav je bio Adi Mulabegović, "Oslobođenje" se uvijek odlikovalo vrhunskom karikaturom. Osim njega, tu su bili i Božo Stefanović i Hasan Fazlić, zatim i Midhat Ajanović i Alija Hafizović, i brojni stalni honorarni saradnici koji su svi doprinosili održavanju te vrste društvene kritike na stranicama lista.
To je nerijetko izazivalo i probleme s vlastima. Kad sam prije petnaestak godina radio na istraživanju za svoju knjigu o balkanskim medijima u ratu i miru, koja je najprije objavljena u Sjedinjenim Državama, a zatim i u Sarajevu, Beogradu i Ljubljani, sa glavnim urednicima vodećih dnevnika u te tri republike - Rizom Mehinagićem ("Oslobođenje"), Božom Novakom ("Vjesnik") i Sašom Nenadovićem ("Politika") naširoko sam razgovarao o razlozima i okolnostima pod kojima je Božo uklonjen iz javnosti sa "hrvatskim proljećem" a Saša sa "srpskim liberalima". Kad sam pitao i Rizu da li je imao problema s Partijom, rekao mi je kako jeste onda kad je "Oslobođenje" 1968. godine objavilo karikaturu Bože Stefanovića inspirisanu Olimpijskim igrama u Meksiku: Božo je nacrtao nosioce olimpijske baklje od kojih svaki uzima po jednu buktinju iz jugoslovenskog grba i trče svako na svoju stranu. Neki su u Partiji u tome vidjeli "poziv na razbijanje Jugoslavije". Urednici "Osdlobođenja" pokušavali su da dokažu kako je to samo izraz zabrinutosti za jedinstvo zemlje. Rizo i Božo pozvani su na upozoravajući razgovor kod tužioca. Kad sam Božu pitao kako je Rizo kao glavni urednik reagovao nakon što su bili pozvani u tužilaštvo, odgovorio mi je: "Rekao mi je: Božo, nemoj dozvoliti da ova epizoda utiče na tvoju kreativnost".
I nije. Božo je u ratnom Sarajevu 1993. objavio karikaturu koja je snažnije nego destine komentara odslikala sav očaj opsade: prikazivala je Sarajliju koji stoji među panjevima drveća posječenog za grijanje u gradskom parku s užetom i omčom u ruci bez ijedne grane na koju bi se objesio. Potiskivanje te vrste stvaralaštva sa stranica štampe samo je još jedan korak u njenom potonuću u irelevantnost.
O Ninkovićevom gospodstvu: pokazao je razumijevanje za "materijalno stanje" u kojem se nalazi većina medija u tranzicijskim balkanskim ekonomijama iako, naravno, i on i svi mi znamo da nije toliko riječ o materijalnom koliko o duhovnom siromaštvu u kojem je vrhunsko autorstvo prilično nisko na listi prioriteta današnjih izdavača novina na Balkanu.
Zanimljivo je da su, za razliku od ovih godina "demokratije" u kojoj je karikatura sistematski potiskivana sa stranica balkanske štampe, u vremenima izrazite partijske kontrole u kojima je naročita pažnja uvijek posvećivana očuvanju ideologije bratstva i jedinstva u multietničkoj Bosni i Hercegovini - a kasniji događaji pokazali su kako je ta briga bila razložna - čak i u olovna vremena jednopartijskog režima karikaturisti uvijek bili među uvaženim pripadnicima novinarske profesije.
U "Oslobođenju" je rodonačelnik afirmacije karikature i inspiracija generacijama sljedbenika bio Adi Mulabegović. Njegova karikatura bila je jedan od najprepoznatljivijih autorskih učinaka u listu, a njegovo uvažavanje i izvan granica Bosne i Hercegovine ovjekovječio je poetski zapis Gustava Krkleca: "Svakoj vladi treba jedan Adi".
To što je na stranicama novina odslikavao stvarnost u satiričnom maniru činilo ga je uvaženim u javnosti. Posljednji američki ambasador u Jugoslaviji, Voren Zimerman (Warren Zimmerman) u jednoj od čestih predratnih posjeta "Oslobođenju" pričao mi je kako je kao mlad američki diplomata šezdestih imao zadovoljstvo da putuje po Bosni s dvojicom "novinara s leptir-mašnama", Pavlom Lukačem i Adijem Mulabegovićem: ostavili su na njega utisak vrhunski obrazovanih sagovornika.
(Imao sam tešku profesionalnu dužnost da se, kao tadašnji predsjednik Udruženja novinara Bosne i Hercegovine, oprostim i od Paje i od Adija na njihovom posljednjem ispraćaju u Sarajevu neposredno prije rata).
Razmišljajući o Adiju, sjećao sam se upravo njegove uloge u ispitivanju i pomjeranju granica dozvoljenog u štampi jednopartijskog vremena. Ilustraciju za to našao sam u njegovim karikaturama tokom Drugog kongresa samoupravljača u Sarajevu 1971. godine. Tokom tog kongresa donosio je urednicima dvije vrste karikatura: jednu - koja je odslikavala njegov kritički pogled na ideju "vladavine radničke klase" i drugu - koja će nasmijati i razvedriti čitaoce, a neće uznemiriti moćnike na vlasti.
Dvije karikature koje nisu objavljene ostale su mi u trajnom sjećanju. U jednoj od njih, Adi je u krugove iz kongresnog plakata ucrtao simbol mercedesa, a druga je prikazivala radnika koji se, u kombinezonu i s alatkama u zadnjem džepu, propinje prema govornici ali ne može da dosegne do mikrofona jer je on visoko iznad njega.
Sa tako inspirativnim primjerom, kakav je bio Adi Mulabegović, "Oslobođenje" se uvijek odlikovalo vrhunskom karikaturom. Osim njega, tu su bili i Božo Stefanović i Hasan Fazlić, zatim i Midhat Ajanović i Alija Hafizović, i brojni stalni honorarni saradnici koji su svi doprinosili održavanju te vrste društvene kritike na stranicama lista.
To je nerijetko izazivalo i probleme s vlastima. Kad sam prije petnaestak godina radio na istraživanju za svoju knjigu o balkanskim medijima u ratu i miru, koja je najprije objavljena u Sjedinjenim Državama, a zatim i u Sarajevu, Beogradu i Ljubljani, sa glavnim urednicima vodećih dnevnika u te tri republike - Rizom Mehinagićem ("Oslobođenje"), Božom Novakom ("Vjesnik") i Sašom Nenadovićem ("Politika") naširoko sam razgovarao o razlozima i okolnostima pod kojima je Božo uklonjen iz javnosti sa "hrvatskim proljećem" a Saša sa "srpskim liberalima". Kad sam pitao i Rizu da li je imao problema s Partijom, rekao mi je kako jeste onda kad je "Oslobođenje" 1968. godine objavilo karikaturu Bože Stefanovića inspirisanu Olimpijskim igrama u Meksiku: Božo je nacrtao nosioce olimpijske baklje od kojih svaki uzima po jednu buktinju iz jugoslovenskog grba i trče svako na svoju stranu. Neki su u Partiji u tome vidjeli "poziv na razbijanje Jugoslavije". Urednici "Osdlobođenja" pokušavali su da dokažu kako je to samo izraz zabrinutosti za jedinstvo zemlje. Rizo i Božo pozvani su na upozoravajući razgovor kod tužioca. Kad sam Božu pitao kako je Rizo kao glavni urednik reagovao nakon što su bili pozvani u tužilaštvo, odgovorio mi je: "Rekao mi je: Božo, nemoj dozvoliti da ova epizoda utiče na tvoju kreativnost".
I nije. Božo je u ratnom Sarajevu 1993. objavio karikaturu koja je snažnije nego destine komentara odslikala sav očaj opsade: prikazivala je Sarajliju koji stoji među panjevima drveća posječenog za grijanje u gradskom parku s užetom i omčom u ruci bez ijedne grane na koju bi se objesio. Potiskivanje te vrste stvaralaštva sa stranica štampe samo je još jedan korak u njenom potonuću u irelevantnost.
