Reditelj Jug Đorđević nerijetko na generalne probe svojih predstava zove studente režije, kako bi sa njima, kao ljudima koji tek počinju svoj profesionalni i umjetnički put, razmijenio stavove.
To je učinio i sa predstavom "Uspavanka za Aleksiju Rajčić", inače nagrađenom na konkursu Sterijinog pozorja za originalni domaći dramski tekst 2020. godine, koja istražuje neravnopravnost žena u društvu i traženje slobode s one strane zakona.
Đorđević je bio zaintrigiran konstatacijom studenata da im se predstava dopada ali da tretira temu o kojoj se mnogo priča jer, kako primjećuje, do tog trenutka postojala je samo jedna predstava koja se bavila ženama koje su morale da ubiju svoje mučitelje.
"Ne znam ni za jednu drugu predstavu da se bavila tom temom. Bilo mi je zanimljivo odakle njima ta ideja. Da li se to plasira kao nešto o čemu se mnogo priča, iako suštinski nije tako. I zašto je problem da se, čak i ako se priča o tome, da se priča još više", navodi Đorđević za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Reakciju studenata Đorđević je podijelio sa svojim saradnicima, koji su, kako kaže, jednako bili iznenađeni tim doživljajem.
"Jednostavno nemamo umjetničke produkcije koja bi potkrijepila [tvrdnje] da je to preaktuelna tema, da se time previše bavimo u pozorištu", dodao je Đorđević.
U Srbiji, gdje je Đorđević rođen i stvara, od 2014. do 2023. u partnersko-porodičnom nasilju ubijeno je 277 žena. Dakle, u prosjeku 30 slučajeva femicida godišnje.
Đorđević primjećuje da, ako na svake dvije nedjelje imate femicid, to je prilično aktuelna tema.
"Možda je aktuelno u javnom prostoru u kojem se govori o crnoj hronici nažalost, ali u pozorištu ne znam puno produkcije koja se time bavi", priča Đorđević.
Kaže da, osim predstave "Uspavanka za Aleksiju Rajčić", sličnom tematikom bavi se i predstava "Trpele", koja govori o zlostavljanu u partnerskim odnosima.
"Neke glumice iz te predstave govorile su mi da ženski dio publike ima potrebu da kasnije o tome priča i da zapravo preporuči [predstavu], budući da se na sceni dešava neka vrsta oslobođenja jer se nažalost većina njih prepozna", navodi Đorđević.
U susjednoj Bosni i Hercegovini ni ne vodi se jedinstvena statistika o broju femicida i nasilju nad ženama.
Ipak, prema podacima Agencije za ravnopravnost polova BiH, od 2015. do kraja 2023. u toj državi je ubijeno više od 60 žena.
O femicidu govori upravo predstava "Perzeide", autorice Emine Kovačević-Podgorčević, koja se više od godinu igra u toj državi.
"Meni je bilo zanimljivo da se ispostavilo da su 'Perzeide' prva predstava koja je na neki način progovorila o toj temi. Imamo dosta ljudi u umjetnosti koji se na neki način bave ženskim pitanjem, ali konkretno u domaćoj pozorišnoj produkciji dugo nismo imali predstavu koja se bavi direktno time, pogotovo pitanjem femicida", priča Kovačević-Podgorčević.
Predstava je imala veliki uspjeh, ali kako kaže "ne možeš mu se toliko ni obradovati kada znaš da je dio tog uspjeha baziran na činjenici da jedan od rijetkih primjera koji se bavi tom temom u našoj pozorišnoj produkciji".
"I povrh svega toga, kada god se igra predstava u Mostaru, bez obzira na broj izvođenja koji je do sad bio, uvijek je posjećena i to je predstava koju ljudi stvarno dolaze pogledati više puta, što zbog glumačkih izvedbi što zbog potrebe da kroz umjetnost procesuiraju ta vlasita iskustva i promišljanja o svijetu", navela je bh. rediteljka.
Pozorišna rediteljka, glumica i profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku iz Hrvatske Anica Tomić kaže da je ženska obespravljenost tek sada više počela da ulazi u fokus javnosti i pojašnjava i da je ta tema dio šireg spektra ljudskih prava, o kojima upravo umjetnost treba da govori.
Ne možemo mijenjati cijeli svijet ali u kazalištu u tom trenutku možemo promijeniti desetak ljudiAnica Tomić
"Za primjer jedna od mojih predstava koja se bavi nasiljem je i 'Ovo bi mogla biti moja ulica' (ZeKaem) posvećena Luki Ritzu, koja se igrala pet godina i koja se bavila maloljetničkim nasiljem i inspirirana je istinitom pričom o ubistvu mladića, imala jako puno uticaja na mlade, na njihovu promjenu perspektive", kaže Tomić.
Navodi da se upravo kroz takve teme itekako mogu osvješćivati djeca, mladi i generalno publika, što je itekako važno za cijelu regiju kojoj, prema njenoj ocjeni, fali međusobnog razumijevanja, ali i verbalizacije što nasilje zapravo jeste.
"Moramo shvatiti da je kazalište jako moćno. Zapravo, kroz direktan dijalog sa scene prema publici, uz kasnije radionice, propratne materijale, medije koji to prate, može se jako puno učiniti. Ne možemo mijenjati cijeli svijet ali u kazalištu u tom trenutku možemo promijeniti desetak ljudi", navodi Tomić.
Angažovana umjetnost ili propaganda?
Ipak, postoje i oni koji ne smatraju da pozorište treba da se bavi tom temom.
Tako je umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta Janko Jelić nedavno odbio da na repertoar stavi predstavu "IzloŽene" nezavisne teatarske scene Bunt, koja govori o temi rodne neravnopravnosti i nasilja nad ženama uz obrazloženje da je "postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama".
Rekao je da se radi o temi koja je "izlizana" i predstavlja "angažovanu propagandu", te da on smatra "da su žene te koje diskriminišu".
Tomić kaže da je ta izjava vrlo politički problematična i dogmatično i ideološki zastrašujuća, pogotovo ako se uzme u obzir da je nakon pandemije koronavirusa došlo do porasta nasilja u porodici.
"Kada govorimo o izlizanosti te teme, to znači da dotični gospodin kojeg ne poznajem upućuje na to cijele familije. Isključuje i djecu koja su nužno žrtve takve situacije ako govorimo o obiteljskoj nasilju", navela je Tomić.
Ona problematizuje i Jelićevo poređenje predstave sa propagandom.
"Ne znam što je tu propaganda, jer tema nasilja je privatna, ali rekasno nažalost postaje javna i političko pitanje tek onda kada femicid raste i kad se i sama država mora postaviti prema tome (što je u CRO i učinjeno). Problem nasilja nad ženama ogroman je i prelama se generacijama. Ne vidim gdje je tu spomenuta propaganda (pogledajmo samo statistike) ne razumijem", navodi Tomić.
Ocjenjuje da je Jelić izjavio vrlo problematičnu stvar, s jedne strane dao je odličan PR predstavi.
"Ja da sam sad ravnateljica [pozorišta], istog trena bih pozvala predstavu da dođe da igra da vidim što je to tako sporno. Jer on ništa nije rekao o estetici te predstave", navodi Tomić.
Đorđević kaže da je pozorište neka vrsta ogledala u društvu i da scena odražava ono što se u njemu dešava.
"Ako pričamo o Crnoj Gori, ta država je u evropskom vrhu po polno selektivnom abortusu, što nama govori da su ti problemi prilično aktuelni. Ako pričamo da su te teme izlizane, to mi prilično zvuči paradoksalno", dodaje Đorđević.
Problem diskriminacije žena sistemski rješavati
Predstava 'Perzeide' ima dva ženska lika i jedan muški pa je, prisjeća se Kovačević-Podgorčević, glumcu koji je tumačio glavnu mušku ulogu 'mrak pao na oči' jer je pretpostavljao o čemu će biti riječ.
Ipak, ubrzo se pozitivno iznenadio jer predstava nije dala scenski prostor zločincu, već je uspostavila vrstu pozitivnog primjera.
"Taj naš muški lik u predstavi, inspektor Asim predstavlja čovjeka koji se, iako je dio sistema, trudi da se sistemski protiv toga i često je sam satjeran u kut jer mu ni institucija ni njegov položaj ne pružaju mogućnost da se obračuna sa tim nekim stvarima iz svoje privatne vizure", navodi Kovačević-Podgorčević.
Prema njenim riječima, predstava nudili perspektivu feminizma kao pokreta empatije, a ne demoniziranu verziju feministkinja kao ljutih žena koje mrze muškarce.
"To [diskriminacija žena] jeste dominantno sklono rodnoj binarnosti ali ipak je to priča o ljudima prije svega koji su se samo našli u određenim društvenim usvojenim strukturama i hijerarjijama koje su tu milenijumima utvrđivane i građene", priča Kovačević-Podgorčević.
- Femicid u Srbiji: 'Zid ćutanja'
- Za ubistvo Šejle Bakije, podgorički Viši sud izrekao 40 godina zatvora
- 'Normalizovali smo nasilje nad ženama'
Kaže i da autorski tim nije htio da to bude predstava puna parola, već da bude prijemčiva za svakodnevnu publiku.
"Glavna nam je ambicija bila da se primaknemo publici i da se o tome može razgovarati bez neke dimenzije tabua ili stresa", navodi Kovačević-Podgorčević.
Tomić ukazuje upravo na problem nedostatka razumijevanja i verbalizacije samog pojma nasilja.
Iz tog razloga, smatra da promjena treba da krene "odozgo".
"Ljudi koji vode države treba da empatiziraju sa svojim građanima, da shvate njihove probleme i priznaju pogreške i da te poruke šire na sve institucije pod njima, a onda mi ostali koji sarađujemo sa institucijama", smatra Tomić.
Dodaje da su vrlo važni obrazovno-odgojni procesi koji počinju od vrtića, ali i njihovo uvezivanje sa ostalim sistemima kroz međusektorsku saradnju i uz uvezanost sa umjetnicima.
"Ustinu vjerujem u to i to je stvarno moguće samo uz bolju organizaciju i manje narcisoidnosti", zaključuje Tomić.
Kovačević-Podgorčević primjećuje i nedostatak povezanosti između stručnjaka iz oblasti rodnih nauka i umjetnika .
Navodi da je potrebno uspostaviti klimu koja bi bila bar u umjetnosti odgovarajuća da ne dođe do neke vrste zloupotrebe položaja i ugrožavanja položaja žene.
"Trenutno u svijetu traje neka vrsta otpora prema tome što se smatra nekom ultra-liberalnom politikom", kaže ona.
Zaključuje da je to pogrešno i da ne treba zaboraviti o čemu se tu zapravo radi – o ženama koje prolaze kroz užasne stvari u svakodnevnom životu.
Facebook Forum