Dostupni linkovi

Naučnici upozoravaju da je ključna okeanska struja u Atlantiku blizu kolapsa


Obala Atlantika u Portugalu (ilustrativna fotografija)
Obala Atlantika u Portugalu (ilustrativna fotografija)

Otkrića nove studije naučnika s Univerziteta u Kopenhagenu ukazuju da je osjetljivi sistem okeanskih struja u Atlantiku postao sporiji i manje otporan, što povećava vjerovatnoću da bi se ovaj ključni element klimatskog sistema mogao urušiti u sljedećih nekoliko decenija, s teškim posljedicama za Evropu, pišu svjetski mediji.

Iznenađujuće brzo vrijeme kolapsa

Posljednji put kada je došlo do velikog usporavanja moćne mreže okeanskih struja koje oblikuju klimu oko sjevernog Atlantika, Evropu je zahvatilo duboko smrzavanje. Taj period je trajao duže od jednog milenijuma. Bilo je to prije otprilike 12.800 godina, napisao je Njujork Tajms (The New York Times).

Posljednjih decenija, međutim, zagrijavanje uzrokovano ljudskim djelovanjem moglo bi ponovo uzrokovati usporavanje strujanja, a naučnici rade na utvrđivanju hoće li i kada doživjeti još jedno veliko usporavanje koje bi imalo uticaj na vremenske obrasce širom svijeta.

Dvoje istraživača u Danskoj su, ističe list, ove sedmice iznijeli hrabar odgovor: Naglo slabljenje struja, ili čak nestanak, moglo bi nas dočekati do kraja vijeka, što je, dodaje list, prije nego što se ranje mislilo.

Čak je i za istraživače bilo iznenađenje što je njihova analiza pokazala da će potencijalni kolaps doći tako brzo, rekla je u intervjuu jedna od njih, Suzan Ditlevsen (Susanne), profesorica statistike na Univerzitetu u Kopenhagenu.

Naučnici koji se bave klimom generalno se slažu da će atlantska struja opasti u ovom vijeku ali, ukazuje Njujork tajms, nema konsenzusa o tome hoće li stati prije 2100. godine.

Novo istraživanje, objavljeno 25. jula u časopisu Nature Communications, nadovezuje se na sve veći broj naučnih radova koji opisuju kako bi stalne emisije gasova koji zadržavaju toplotu mogle pokrenuti klimatske "ključne tačke", odnosno brze i teško poništive promjene u okolišu.

Istraživači su u Atlantiku tragali za vjesnicima promjena u spletu okeanskih struja nazvanih Atlantska meridionalna obrtna cirkulacija ili AMOC, ističe list i dodaje da ove struje nose tople vode iz tropskih krajeva kroz Golfsku struju, pokraj jugoistočnog dijela Sjedinjenih Država, prije nego što skrenu prema sjevernoj Evropi.

Kada ova voda sjevernije otpusti svoju toplinu u zrak postaje hladnija i gušća, te zato tone u duboki okean i kreće se natrag prema ekvatoru. Ovaj efekt potonuća ili "prevrtanja" omogućuje strujama da prenose goleme količine topline oko planete, što ih čini iznimno uticajnim na klimu oko Atlantika i šire.

Međutim, dok ljudi zagrijavaju atmosferu, topljenje grenlandskog ledenog pokrivača dodaje velike količine slatke vode u Sjeverni Atlantik, što bi, naglasio je Njujork tajms, moglo poremetiti ravnotežu topline i slanosti koja održava prevrtanje.

Kad bi cirkulacija pala u puno slabije stanje, učinci na klimu bili bi dalekosežni, ukazuje list, ističući da bi se veliki dio sjeverne hemisfere mogao ohladiti. Obale Sjeverne Amerike i Evrope mogle bi doživjeti brži porast nivoa mora, a sjeverna Evropa mogla bi doživjeti olujne zime, dok bi Sahel u Africi i monsunska područja Azije najvjerojatnije imali manje kiše.

Kolaps od 2025.?

Novo istraživanje naučnika s Univerziteta u Kopenhagenu, Petera i Suzan Ditlevsen, sugeriše da bi se kolaps AMOC-a mogao desiti od 2025. a najkasnije 2095. godine, napisao je Njuzvik (The Newsweek).

Danski naučnici su analizirali površinske temperature sjevernog Atlantika u periodu od 1870. do 2020. godine. Korištenjem naprednih statističkih alata, istraživači su pronašli znakove da AMOC možda nije daleko od tačke koja bi dovela do kolapsa do kraja ovog vijeka.

"Ova struja postoji u Atlantiku i zagrijava zapadnu Evropu, dok je nema u Pacifiku zbog čega je Aljaska puno hladnije mjesto od Skandinavije na sličnim geografskim širinama", objasnio je Peter Ditlevsen.

Ako se nalazi pokažu tačnim, kolaps bi pokrenuo više klimatskih prijelomnih tačaka, od kojih bi mnoge, naglasio je američki časopis, mogle biti nepovratne.

Naučnici smatraju da su se ovakve dramatične klimatske promjene dogodile oko 25 puta u posljednjih 120.000 godina, te da je kolaps AMOC-a promijenio temperature na sjevernoj hemisferi za oko 10 do 15 stepeni Celzijusa tokom decenija.

Podsjetnik za smanjenje emisija ugljika

S druge strane, ističe londonski Tajms (The Times), pojedini naučnici, koji nisu bili uključeni u novu studiju, tvrde da nalaze danskih istraživača treba uzeti "s velikom rezervom".

Među njima je i Džon Robson (Jon), s britanskog univerziteta Riding (University of Reading), koji naglašava da je u novoj analizi promatran samo jedan skup podataka o temperaturama površine mora i da je zanemareno nekoliko drugih važnih procesa.

Ipak, Robson kaže da je jasno da će "sjevernoatlantski klimatski sistem i dalje emisije gasova s efektom staklene bašte samo povećati vjerovatnoću naglih promjena u sjevernom Atlantiku".

Istraživači sa Univerziteta u Kopenhagenu su, prema pisanju Tajmsa, došli do svojih rezultata mjerenjem temperature površine mora od 1870. godine i modeliranjem kako će AMOC reagovati na buduće emisije ugljika.

Peter Ditlevsen je rekao da je njihovo istraživanje podsjetnik da su "akcije za smanjenje emisija hitne", naglasivši da su tačni učinci kolapsa AMOC-a neizvjesni, ali bi moglo doći do značajnog hlađenja sjeverozapadne Evrope, napisao je Tajms naglasivši da je AMOC ključni razlog zašto je Velika Britanija toplija od drugih zemalja na istoj geografskoj širini.

Analizu shvatiti ozbiljno

Analiza danskih naučnika je u suprotnosti s najnovijim izvještajem Međuvladinog panela Ujedinjenih naroda (UN) o klimatskim promjenama, koji se oslanjao na više klimatskih modela i zaključio sa "srednjom pouzdanošću" da se AMOC neće u potpunosti srušiti u ovom vijeku, ukazuje Vašington post (The Washington Post).

Iako i drugi stručnjaci upozoravaju da zaključke nove analize treba uzeti s rezervom te da je još uvijek nemoguće donijeti pouzdanu procjenu kolapsa AMOC-a, najnovija studija pridodaje sve većem broju dokaza da je ovaj ključni okeanski sistem slabiji i da je u opasnosti.

Naučnici su, između ostalog, analizirali višestruke "zamjenske" pokazatelje jačine struje, uključujući mikroskopske organizme i sićušne sedimente s morskog dna, kako bi pokazali da je sistem u najslabijem stanju u više od hiljadu godina.

Marilena Oltmanns, okeanografkinja u Nacionalnom okeanografskom centru u Britaniji, ističe da su temperature u sjevernom Atlantiku "samo jedan dio vrlo složenog, dinamičnog sistema". Iako njeno vlastito istraživanje morske fizike podupire zaključak Ditlevsenovih da bi ova regija mogla dostići prijelomnu tačku u ovom vijeku, ostaje oprezna u povezivanju tog prijelaza s potpunom promjenom cirkulacije Atlantskog okeana.

Ipak, opasnosti od čak i djelimičnog gašenja AMOC-a znače da je vrijedno istražiti sve pokazatelje nestabilnosti, rekao je Stefan Rahmstorf, još jedan okeanograf s Instituta u Potsdamu koji nije bio uključen u novu studiju.

"Kao i uvijek u nauci, jedna studija pruža ograničene dokaze, ali kada više pristupa dovede do sličnih zaključaka, to se mora shvatiti vrlo ozbiljno", rekao je.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG