Tužilaštvo Haškog tribunala odbilo je poziv Sudskog vijeća da dodatno smanji obim optužbi protiv Radovana Karadžića ocijenivši da bi to bilo protivno interesima pravde.
Karadžić je u dvije tačke optužen za genocid nad nesrbima u Srebrenici i još 11 bosanskih opština, a u preostalih devet tačaka za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanje i nezakonite napade na civile i uzimanje međunarodnih talaca tokom rata u BiH 1992.-’95. godine. Donosimo tekst BIRN - Balkanske istraživačke mreže:
Haško tužilaštvo smatra da bi, ukoliko bi udovoljili zahtjevu Tribunala za skraćivanje optužnice protiv nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske
Radovana Karadžića, “žrtvovali ključni dio slučaja”.
Pretresno vijeće Tribunala je, na stausnoj konferenciji prije početka suđenja Karadžiću, 8. septembra ove godine zatražilo od Tužilaštva da izvrši “skraćivanje optužnice u cilju postizanja brzine i pravičnosti suđenja”.
“Tužilaštvo je pažljivo razmotrilo daljnja skraćivanja optužnice koje predlaže Pretresno vijeće i utvrdilo da bi to imalo suprotan efekat na mogućnost da pošteno prezentira svoj slučaj... Zbog tih razloga prijedlog Suda bi rezultirao nedostatkom dokaza koji bi kompromitirao slučaj optužbe i pri tome uštedio vrlo malo vremena”, stoji u obrazloženju.
Tužilaštvo u Haagu tereti Karadžića za genocid počinjen u Srebrenici, te u 10 drugih bosanskohercegovačkih općina, kao i za zločine počinjene u 27 općina i kampanju “snajperisanja i granatiranja Sarajeva”. Karadžić je uhapšen 21. jula 2008. godine u Srbiji, nakon čega je prebačen u pritvor Tribunala.
Prvobitnu optužnicu protiv njega Tužilaštvo u Haagu je podiglo 1995., a posljednje izmjene načinjene su u maju 2009. godine.
U cilju smanjenja obima suđenja, Vijeće je na statusnoj konferenciji predložilo Tužilaštvu da iz optužnice izbaci dijelove koji se odnose na granatiranje Markala u Sarajevu u februaru 1994. godine, kada je stradalo 66 osoba, a 142 su ranjene.
Vijeće je također predložilo da Tužilaštvo ne iznosi dokaze o ubistvima u Potočarima kraj Srebrenice počinjenim u julu 1995. godine, kao i smanjenje opsega dokazivanja etničkog čišćenja na “10 do 12 općina” u odnosu na 27, koliko ih optužnica sada obuhvata.
Tužilaštvo u Haagu je u obrazloženju svoje odluke navelo kako se dio udruženog zločinačkog poduhvata za koji se Karadžić tereti ogleda i u oportunim ubistvima koja su se dogodila u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.
“Oportuna ubistva u Potočarima prikazuju nivo terora koji su pretrpjeli civili, i zato su relevantna za njihovo nasilno napuštanje Srebrenice”, smatra Tužilaštvo i navodi kako bi izbacivanje ove tačke smanjilo ukupni obim izvođenja dokaza optužbe za manje od jednog sata.
U vezi sa granatiranjem pijace na Markalama u Sarajevu, Tužilaštvo je odbilo izvršiti izbacivanje ove tačke jer je ona “najznačajniji inicident granatiranja u optužnici”.
“Ukoliko bi Tužilaštvo smanjilo obim optužnice da ona obuhvata 12 općina, izbacivanjem općina Ilidža, Novo Sarajevo, Novi Grad, Rogatica i Bijeljina, to bi rezultiralo time da Vijeće ostane uskraćeno za jasne dokaze usporedbe, koji bi bili ključni u utvrđivanju krivične odgovornosti optuženog”, stoji u odgovoru Tužilaštva.
Tužilaštvo je također navelo da bi, u cilju ekspeditivnog suđenja, Vijeće Tribunala trebalo osigurati stalnu sudnicu, “na koji način bi se na predmetu Karadžić radilo 17 i po sati sedmično”.
U ovom slučaju, dodaje Tužilaštvo Haškog tribunala, saslušanje svih svjedoka optužbe, kojih je najavljeno 230, trebalo bi trajati preko 250 sati, i moglo bi biti okončano za manje od godinu dana.
Zbog sugestije Tribunala u Haagu da se skrati optužnica protiv Karadžića, nekoliko stotina članova udruženja žrtava iz BiH je 16. septembra ove godine protestiralo u Sarajevu pred zgradom u kojoj se nalaze prostorije haškog Suda i Tužilaštva.
General Ivan Čermak nije imao ovlasti nad vojnom policijom, te se došao u Knin baviti isključivo normalizacijom civilnog života, izjavio je Franjo Feldi, nekadašnji zapovjednik Hrvatske ratne škole, koji je kao prvi svjedok obrane optuženog genarala pokušao dovesti u pitanje tezu Haškog tužiteljstva o zapovjednoj odgovornosti. Čermak je optužen, zajedno sa generalima Antom Gotovinom i Mladenom Markačom, za organizirani zločinački poduhvat protjerivanja srpskih civila za vrijeme i nakon operacije Oluja 1995. godine.
General Čermak samo je formalno bio podređen generalu Anti Gotovini i nije se bavio vojnim pitanjima nego normalizacijom civilnog života u Kninu nakon Oluje, izjavio je Feldi nakon što se njegova izjava data haškim istražiteljima 2003. godine uvela kao dokazni predmet.
Čermakov odvjetnik Steven Key samo je malo vremena potrošio na glavno ispitivanje upitavši svjedoka Feldija tek da potvrdi je li njegova tadašnja izjava istinita:
Ivan Čermak i Ante Gotovina
„Gospodine Key, ja mislim da bih davao iste izjave jer ja ne mogu izmišljati nešto što se nije dogodilo. Ono što sam tada izjavio, ja sam spreman da izjavim i sada, i da potvrdim to ako bi me ponovo pitali isto tako.“
Umirovljeni generalpukovnik HV-a za obranu je izradio ekspertno izviješće o strukturi i sustavu zapovijedanja HV-a, posebno o odnosu zapovjednika zbornih mjesta i zbornih područja - drugim riječima, o zapovjednim odnosima Čermaka i Gotovine. Budući da je svedok izjavio kako je Čermak bio tijekom operacija formalno podređen Gotovini, njegov odvjetnik Luka Mišetić želio je razjasniti njihov odnos:
"Od koga je general Čermak dobijao instrukcije?"
Feldi: Nije dobijao od nikoga. Kod generala Čermaka za vrijeme njegovog boravka dolaze razne delegacije - i hrvatske i strane. Sa njima razmjenjuje iskustva. On, ustvari prisiljen situacijom u kojoj se našao, samoinicijativno pokreće pitanje dnevnih sastanaka i koordinacije sa ljudima na tom području.
Svjedok je dodatno pojasnio da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman imenovao Čermaka za zapovjednika Zbornog mjesta Knin sa zadatkom normaliziranja života u gradu, te zbog pomoći civilima i promatračkoj misiji UN-a, a ne da sudjeluje u bilo kakvim vojnim operacijama:
„I na tim sastancima koordinacije on saznaje kakva je situacija i uglavnom sa njima dogovara:’Ljudi moji, dajte radite svoj posao, vi ste tu zbog toga da što prije vratite život Kninu.’ I to je njegova zadaća. On nema postrojbi Hrvatske vojske da kaže: ’Ja ću angažirati 142. i1i 113. ili Četvrtu gardijsku da izvrši te zadaće, vi to ne morate.’ E, to je druga situacija. On to nema. On nema ovlasti, nema postrojbi, niko mu ih nije ni dao.“
Feldi je do kraja ispitivanja tvrdio kako je pravilnik Hrvatske vojske izrađen za mirnodopsko vrijeme, te da se nije odnosio na izvanredne prilike kakve su vladale i Kninu nakon Oluje. Stoga, prema svjedoku, niti je Čermak bio podređen Gotovini, niti je Gotovina bio odgovoran za stanje u gradu budući da se posvetio daljnim ratnim operacijama nakon uspješne akcije Oluja.
Tijekom unakrsnog ispitivanja, Tužiteljstvo se uglavnom bavilo ispitivanjem kredibiliteta svjedoka budući da je također riječ o umirovljenom hrvatskom generalu. Nakon toga Tužiteljstvo je pokušalo potvrditi svoju tezu kako su optuženi generali ipak odgovorni za ponašanje hrvatskih vojnika budući da im je na terenu bila podređena vojna policija. Svjedok je potvrdio kako su vojnom policijom na terenu zapovijedali zapovjednici HV-a, različito od stava obrane da je njome zapovijedala Uprava vojne policije.
Presuda Iliji Jurišiću optuženom za napad na kolonu JNA koja se 15. maja 1992. godine povlačila iz Tuzle biće izrečena 28. septembra pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu.
Ilija JurišićTužilaštvo za ratne zločine u svojoj završnoj riječi zatražilo je da se Jurišić proglasi krivim jer je “kao dežurni Operativnog štaba Javne bezbjednosti Tuzla, nakon primljenog naređenja od svog pretpostavljenog naredio napad svim naoružanim jedinicama na kolonu JNA, kada je, prema navodima tužioca, ubijen najmanje 51 vojnika, a oko 50 ranjeno”. Tužilaštvo je tako, tri dana pred iznošenje završnih riječi, izmijenilo optužnicu po kojoj je Jurišić naređenja izdavao Patriotskoj ligi i Teritorijalnoj odbrani.
Odbrana je zatražila oslobađajuću presudu ukazujući na paradoksalnost postupka i činjenicu da je riječ o ponajprije političkoj pozadini.
Jurišić je uhapšen prije dvije i po godine na beogradskom aerodromu, od kada se nalazi u pritvoru.
Pred Većem za ratne zločine u Beogradu počelo je suđenje takozvanoj Gnjilanskoj grupi, devetorici optuženih Albanaca sa Kosova za zločine 1999. godine nad srpskim stanovništvom i osmorici u odustvu. Ova grupa je uhapšena u decembru 2008. godine u akciji policije na jugu Srbije koju je pratila velika medijska pažnja i kontroverzne izjave.
Većina reakcija političara Albanaca na Jugu Srbije bila je negativna, spočitavali su se politički motivi ovih hapšenja, što je dovelo i do masovnih protesta na jugu Srbije.
Još u vreme hapšenja gnjilanske grupe u spektakularnoj akciji policije na jugu Srbije, digla se velika prašina - sumnje tamošnjih Albanaca da je stvar politički motivisana.
„Niko ne može da bude oslobođen ako je činio ratne zločine protiv bilo koga. Prema tome, politizacija ovog slučaja apsolutno nije na mestu“, poručio je tada ministar policije Ivica Dačić.
Riza HalimiI danas, na dan početka suđenja, Riza Halimi, narodni poslanik iz Preševa, u izjavi za RSE rekao je da misli jednako kao i prije godinu dana:
„Nema neke racionalne logike da svi akteri ili kriminalci budu upravo samo građani Preševa. Dosta stvari na osnovu dosadašnje prakse ukazuje da ima i političke pozadine.“
Veće za ratne zločine počinje ovaj proces, dakle, pod senkom sumnji, kako je i počinjala većina osetljivih procesa za ratne zločine u celom regionu. U optužnici se navode nasjtrašniji zločini za koje su optuženi pripadnici tadašnje OVK-a: silovanja, mučenja, ubistva, kasapljenja tela srpskih civila koja su potom u džakovima odvožena ...
„Na teret im se stavlja da su najmanje 80 lica mučili do smrti i ubili i najmanje je 34 lica koja se vode kao nestala,“ rekao je Bruno Vekarić, portparol Tužišlatva za ratne zločine.
Ovo suđenje je Vekarić nazvao suđenjem visokog rizika i to zbog toga što postoji zastrašivanje svedoka:
„Postoje čak i neke ozbiljne pretnje i informacije u toku istrage da ih je bilo. Postojale su čak pretnje o otmicama nekih ljudi koji nisu Albanci na Kosovu i tako dalje. Danas počinje suđenje koje će verovatno biti veoma zanimljivo s obzirom i na veliki broj optuženih i na jednu tenziju koja uopšte postoji u vezi sa ovim predmetom.“
Jedan od advokata optuženih, Marko Kastratović, je rekao da ne očekuje da će imati problema da dovede svedoke sa teritorije Kosova.
U ovom postupku, kako saznajemo, biće saslušani iskazi dva svedoka saradnika -dve silovane žene i jednog zaštićenog svedoka-insajdera.
Kastratović je rekao da će biti teško dokazati da su optuženi počinili zločin jer nema tela žrtava, mada se teško može poreći da je zločina, pa i monstruoznih kakvi su navedeni u optužnici, bilo:
„De fakto, postoji sumnja da su se veliki i tragični zločini dogodili. Ali da neko bude odgovoran za određena ubistva, mi prvo moramo da nađemo ubijene. Pitanje ubijenih koji su pronalaženi po čitavom Kosovu, jedan deo njih je, na nesreću našu, opet sporan da li je u korelaciji s izvršenjem ovog konkretnog dela:“
Mira Lazić, pravnica Fonda za humanitarno pravo koja će pratiti ovo suđenje, smatra da je glavni problem što su glavnooptuženi van domašaja srpskog pravosuđa, pa se postavlja pitanje smisla takvog procesa:
„Zapravo, imate jedno fiktivno suđenje, jer iako imate izrečenu kaznu, nema ko da je izdržava.“
Na naše pitanje da li je tačno da se glavnooptuženi nalaze u Gnjilanu i da normalno žive jer ih se na teritoriji Kosova ne tiče optužnica iz Beograda, Vekarić kaže:
Bruno Vekarić, Foto: Vesna Anđić
„To je naša pretpostavka i upravo o takvim stvarima razgovaramo sa našim kolegama iz EULEX-a.“
Što se tiče mogućnosti da budu isporučeni, Vekarić je rekao:
„Zaista ne mogu da prognoziram. Mi očekujemo da ili budu isporučeni ili da im se sudi tamo pred međunarodnim većem.“
Suština suđenja za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, kao i svuda u svetu uostalom, jeste da se najpre privedu pravdi zločinci. Nije sporno da je to prvi i najvažniji cilj, ali i da se javnost suoči sa onim sto je činjeno u njihovo ime. Zbog ovog drugog, mnogo je važnije suđenje u Beogradu za zločine nad Hrvatima, Albancima, Bošnjacima, suđenje u Hrvatskoj za zločine nad Srbima, u Banjoj Luci za zločine nad muslimanima, u Sarajevu nad Srbima, u Širokom Brijegu nad nehrvatima, na Kosovu nad Srbima.
U isto vreme, igrom slučaja, imamo vesti da počinje suđenje na Kosovu grupi Srba, u Beogradu grupi Albanaca, a u toku je i suđenje državljaninu BiH za Tuzlansku kolonu....
U tom kontekstu se i oslobađajuća presuda dvojici optuženih srpskih policajaca u slučaju ubistva braće Bitići na Kosovu čita drugačije, kroz političku dioptriju.
Vekarić: Što se tiče Kosova, bar kod nas ovde nema nikakve politizacije. Imamo i jedne i druge slučajeve. Imamo velike slučajeve za to gde su žrtve Albanci, imamo bar 10 predmeta u pripremi gde su žrtve Albanci, a isto tako imamo i određene slučajeve gde su žrtve Srbi i nealbanci. Prema tome, te politizacije nema.
Sve u svemu, za suđenje za ratne zločine važna je regionalna saradnja, saradnja pravosudnih organa, kao i uspostavljanje međusobnog poverenja. A toga nema ako se iz sudnica ne izbace politika i etnički kriterijumi:
„Mislim da je to od suštinskog značaja. Mi smo uvek bili na čelu takve inicijative da se utvrde precizni kriterijumi kada će se, gde, kako i kome suditi. Veoma je važno, s obzirom na predmete ratnih zločina gde su izvršioci najčešće u jednoj zemlji a dokazi u drugoj, svedoci u nekim trećim zemljama, da se precizno utvrde kriterijumi u kojem slučaju će se gde suditi. Mi to kroz sporazume, kao što je ovaj sa Hrvatskom, na neki način i rešavamo. Ustupamo dokaze jedni drugima po principu dobrovoljnosti i evo 26 predmeta takvih suđenja je trenutno između nas i Hrvata. Prema tome, kada bismo napravili jedan takav sistem za ceo region, mislim da bi on dao daleko veće rezultate i ukinuo granice za ratni zločin.“
Autori: Maja Nikolić, Dženana Halimović
Posljednje izjave predsjednika Vlade RS Milorada Dodika kojima je doveo u pitanje stradanje građana Tuzle i Sarajeva - na Kapiji, odnosno na pijaci Markale, izazvale su brojne reakcije u Bosni i Hercegovini, prvenstveno zbog toga što Dodik istovremeno negira presude Haškog tribunala i Suda BiH. Tako je opština Tuzla putem Opštinskog pravobranilaštva podnijela krivičnu prijavu protiv predsjednika Vlade RS zbog uvredljivih izjava vezanih za ubistva civila u Tuzli i u Sarajevu.
Općina Tuzla kaznenu prijavu protiv premijera RS Milorada Dodika temelji na njegovoj izjavi da su zločini na tuzlanskoj Kapiji i sarajevskim Markalama inscenirani. Gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović smatra da je on na taj način počinio niz kaznenih djela, među kojima i izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, napad na ustavni poredak BiH, te ometanje rada pravosuđa:
Arhivski snimak: Markale, 5. februar 1994.
„Ja očekujem da svako ko je počinio krivično djelo odgovara. Ja priželjkujem neovisno pravosuđe koje neće podleći višegodišnjim pritiscima Milorada Dodika.“
Nada Mladina, predsjedavajuća Općinskog vijeća Tuzla, vjeruje da će državno Tužiteljstvo, te tužiteljstva u Bijeljini i Tuzli podići optužnicu protiv Milorada Dodika na osnovu ove kaznene prijave:
„Mi ćemo tražiti odgovore od pravosudnih organa ako ne bude pokrenut postupak. Međuti, mi vjerujemo u pravosuđe BiH.“
Podizanje optužnice protiv Dodika je bilo neminovno jer na osnovu diranja bolnih rana roditelja nije fer niti pošteno ubirati političke poene, smatraju građani Tuzle:
„Gledajući ove osude u Hagu, nešto sumnjam baš u istinu.“
„To je u redu i to bi vjerovatno trebali učiniti i ostali veći gradovi u BiH.“
„Služe se svačim samo da bi ostali na vlasti.“
Osim domaćih predstavnika vlasti, izjave premijera RS osudili su i OHR, ali i američka ambasada u BiH. Projektil ispaljen sa planine Ozren sa položaja pod kontrolom srpskih snaga 25. maja 1995. godine ubio je u centru Tuzle, na lokalitetu Kapija, 71, a ranio oko 130 osoba.
Sudsko vijeće Suda BiH prvostepenom presudom osudilo je bivšeg komandanta Taktičke grupe Ozren Vojske RS Novaka Đukića na 25 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija broj 824, od 6. maja 1993. godine, Tuzla je proglašena zaštićenom zonom.
Dodik, međutim, sudski utvrđene činjenice dovodi u pitanje.
"Stradanje jednog broja ljudi u Tuzli, za što je optužena srpska strana - da se radi o podmetnutoj eksploziji koja je urađena zato što je dan prije u Živinicama, u centru za obuku muslimanske vojske stradao značajan broj momaka. Ko je god normalan i ko poznaje ratovanje, balistiku i ostale stvari, tvrdi da ta granata da je pala u ljude koji stoje jedan kraj drugog ne bi mogla da pobije toliko ljudi. Dakle, ljudi su dovezeni mrtvi i inscenirana je situacija, a onda postavlja se čitav pravosudni sistem da to i potvrdi na neki način, što je, naravno, nešto čemu ćemo se mi suprotstaviti," rekao je Dodik ove sedmice.
On je u pitanje doveo i vjerodostojnost masakra na sarajevskoj pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, kada je od granate ispaljene sa položaja Vojske RS ubijeno 67, a ranjeno 142 ljudi:
“Ljudi su dovezeni mrtvi i inscenirana je situacija, a onda postavlja se čitav pravosudni sistem da to i potvrdi na neki način.“
Haški tribunal je zbog ovog zločina osudio generala Vojske RS Stanislava Galića na doživotni zatvor. Galićeva odbrana je, podsjećamo, tvrdila kako su granatu ispalile jedinice Armije RBiH da bi izazvale reakciju međunarodne zajednice. No, sudije su ocijenile drugačije.
“Tvrdnja kako bi snage Armije RBiH gađale vlastite ciljeve nije samo nerazumna nego i u suprotnosti sa dokazanim pravno relevantnim činjenicama. Većina konstatuje da je minobacačka granata koja je 5. februara 1994. eksplodirala na pijaci Markale bila ispaljena sa teritorije pod kontrolom VRS,” dio je presude Galiću.
Utvrđivanje realnih činjenica važno je upravo zbog propagande, mišljenje je i penzionisanog generala Armije RBiH Jovana Divjaka.
"Činjenica je da je sud utvrdio ono stanje koje se dešavalo u Sarajevu, a da to nije bila propaganda ni Vlade ni Armije BiH, ni one priče da smo sami sebi bacali granate, nego dokazano je da i u jednom i drugom slučaju, ja se vezujem za dva najteža slučaja u Sarajevu, 5. februar 1994. i 28. avgust 1995. - da krivicu snose najodgovorniji u to vreme u Vojsci RS,“ rekao je Divjak za RSE.
Političari u BiH izjavu premijera RS-a ocijenjuju kao uvrjedljivu, a neki zahtijevaju i njegovu smjenu. Pokrenute su inicijative kojima bi bio proglašen kao nepoželjan u Sarajevu i Tuzli. Neki su političari stigli i do pravosudnih instanci, te protiv entitetskog premijera pokrenuli i tužbe.
Američka ambasada u Sarajevu također je osudila Dodikove izjave nazvavši ih neodgovornima, uz napomenu da je pružanje podrške neutemeljenim tvrdnjama, poput Dodikove, u suprotnosti sa razvojem multietničkog društva.
Ured visokog predstavnika u BiH, zajedno sa zvaničnicima OSCE-a i Vijeća Evrope, oštro je reagovao na Dodikove izjave.
"Bilo kakvi pokušaji da se promijene historijske činjenice o ratnim zločinima neprihvatljivi su i neoprostivi. Kada tako iskrivljavanje činjenica dolazi od zvaničnika sa visokim stepenom odgovornosti, koji je obavezan poštivati Dejtonski mirovni sporazum i sarađivati sa Međunarodnim haškim tribunalom, onda su te izjave posebno neodgovorne i podrivaju ne samo institucije posvećene vladavini zakona nego i kredibilitet tog pojedinca,“ rekao je glasnogovornik OHR-a Eldar Subašić.
Predsjednik Foruma građana Tuzla Vehid Šehić kaže kako ovaj pristup zapravo najviše govori o onome ko ga plasira. Prihvatiti istinu je ljudska i moralna obaveza, napominje Šehić. Na ključno pitanje šta se krije iza Dodikovih izjava o događajima koji su nesporni i koji će nadživjeti i njega i njegovo političko djelovanje, odgovor je relativno jasan - politička kampanja.
"Danas se apsolutno ovdje sve negira. Ovdje se negiraju nesporne činjenice jer previše je politike u našim životima i sve se koristi u određene političke svrhe, što sigurno ne donosi smirivanju jedne političke situacije, stvaranju jednog ambijenta u kojem će građani početi konačno da razmišljaju o onim stvarima koje čine normalan život, nego se bavimo ovim stvarima koje su za mene apsolutno nesporne,“ rekao je Šehić.
Autor: Goran Vežić
Jedan od osmorice pravomoćno osuđenih za ubojstvo dva zatočena civila i mučenje više osoba srpske nacionalnosti 1992. godine u zatvoru u splitskoj ratnoj luci Lora, Emilio Bungur, koji se već pet godina nalazi u bijegu, podnio je Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu zahtjev za zaštitu prava, te Županijskom sudu u Splitu zahtjev za obnovu postupka u slučaju Lora, u kojem je Bungur osuđen, zajedno s još sedmoricom bivših policajaca Hrvatske vojske.
Prije tri i po godine predsjednica sudskog vijeća Županijskog suda u Splitu, Spomenka Tonković, proglasila je Bungura krivim:
„Optužen je Emilio Bungur na kaznu zatvora u trajanju šest godina.“
Emilio Bungur
Bungur tu presudu, koja je kasnije postala pravomoćna, nije čuo, a nije je ni prihvatio. On je, naime, već pet godina u bijegu:
„On se kreće u granicama svojih mogućnosti. Ja ga ne pratim, ne komuniciram s njim direktno, nego posredno“, kaže nam Bungurov odvjetnik, Vinko Burazer.
On je u ime svog klijenta uputio zahtjev za zaštitu prava Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Pitali smo ga - na čemu temelji taj zahtjev? Burazer navodi da sud nije ustvrdio strane u oružanom sukobu, a kao prvi razlog ističe slijedeće:
„Mom branjeniku, Emiliju Bunguru, i ostalim suoptuženicima u slučaju Lora, ne sudi se po Zakonu koji je bio na snazi u to vrijeme. Zakoni po kojima su oni optuženi i osuđeni objavljeni su 1993. godine, a događaj se zbio u prvoj polovini 1992. godine.“
Zamjenik županijskog državnog odvjetnika, Michele Squiccimaro na to kaže:
„To nije osnova. Suđeni su po zakonima koji su važeći, a koji su bili u vrijeme počinjenja djela. O tome je svoju odluku donio i prvostupanjski i drugostupanjski sud.“
Odvjetnik Burazer je i Županijskom sudu u Splitu podnio zahtjev za obnovu postupka u slučaju Lora.
Tužilac Michele Squiccimaro:
„Zaprimili smo zahtjev za obnovu postupka osuđenika Emilija Bungura, koji je on podnio putem svog branitelja, na mišljenje zbog navodno novih dokaza i činjenica. Kako smo ocijenili da se ne radi o novim dokazima i činjenicama, dali smo mišljenje da je taj zahtjev neosnovan i biće vraćen sudu na odluku.“
Predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, Tonči Majić, već 17 godina prati slučaj Lora. Pitali smo ga što očekuje? Hoće li biti novog postupka u već presuđenom slučaju?
„Novo suđenje sasvim sigurno za isti slučaj ne dolazi u obzir, a novih suđenja će biti koliko god hoćete jer je Tužilaštvo krenulo na način podizanja parcijalnih optužnica. Nedavno sam prigovarao ovdje u medijima da na ovaj način i ovim tempom će se sve ono što se dešavalo u Lori procesuirati unutar jedno pedesetak godina, od čega je dvadesetak već proteklo.“
Optužnica je postala pravomoćna i u slučaju Lora 2, u kojem će se Bunguru i još četvorici suditi i za ubojstva i mučenja vojnih zarobljenika. Ako ne obnova starog - uskoro se može očekivati početak tog novog suđenja.
Tonči Majić:
„Sudac je nedavno u medijima najavio da se početak može očekivati svakog časa, ali opet mogu ponoviti prigovor. Obuhvaćeno je tu samo razdoblje od nekoliko mjeseci, u odnosu na ukupno nekoliko godina, odnosno pet-šest godina, koliko su se u Lori ti zločini dešavali. Nikada kraja.“
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Karadžić je u dvije tačke optužen za genocid nad nesrbima u Srebrenici i još 11 bosanskih opština, a u preostalih devet tačaka za progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanje i nezakonite napade na civile i uzimanje međunarodnih talaca tokom rata u BiH 1992.-’95. godine. Donosimo tekst BIRN - Balkanske istraživačke mreže:
Haško tužilaštvo smatra da bi, ukoliko bi udovoljili zahtjevu Tribunala za skraćivanje optužnice protiv nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske
Radovana Karadžića, “žrtvovali ključni dio slučaja”.
Haško tužilaštvo smatra da bi, ukoliko bi udovoljili zahtjevu Tribunala za skraćivanje optužnice protiv nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske
Radovana Karadžića, “žrtvovali ključni dio slučaja”.
“Tužilaštvo je pažljivo razmotrilo daljnja skraćivanja optužnice koje predlaže Pretresno vijeće i utvrdilo da bi to imalo suprotan efekat na mogućnost da pošteno prezentira svoj slučaj... Zbog tih razloga prijedlog Suda bi rezultirao nedostatkom dokaza koji bi kompromitirao slučaj optužbe i pri tome uštedio vrlo malo vremena”, stoji u obrazloženju.
Tužilaštvo u Haagu tereti Karadžića za genocid počinjen u Srebrenici, te u 10 drugih bosanskohercegovačkih općina, kao i za zločine počinjene u 27 općina i kampanju “snajperisanja i granatiranja Sarajeva”. Karadžić je uhapšen 21. jula 2008. godine u Srbiji, nakon čega je prebačen u pritvor Tribunala.
Prvobitnu optužnicu protiv njega Tužilaštvo u Haagu je podiglo 1995., a posljednje izmjene načinjene su u maju 2009. godine.
U cilju smanjenja obima suđenja, Vijeće je na statusnoj konferenciji predložilo Tužilaštvu da iz optužnice izbaci dijelove koji se odnose na granatiranje Markala u Sarajevu u februaru 1994. godine, kada je stradalo 66 osoba, a 142 su ranjene.
Vijeće je također predložilo da Tužilaštvo ne iznosi dokaze o ubistvima u Potočarima kraj Srebrenice počinjenim u julu 1995. godine, kao i smanjenje opsega dokazivanja etničkog čišćenja na “10 do 12 općina” u odnosu na 27, koliko ih optužnica sada obuhvata.
Tužilaštvo u Haagu je u obrazloženju svoje odluke navelo kako se dio udruženog zločinačkog poduhvata za koji se Karadžić tereti ogleda i u oportunim ubistvima koja su se dogodila u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.
“Oportuna ubistva u Potočarima prikazuju nivo terora koji su pretrpjeli civili, i zato su relevantna za njihovo nasilno napuštanje Srebrenice”, smatra Tužilaštvo i navodi kako bi izbacivanje ove tačke smanjilo ukupni obim izvođenja dokaza optužbe za manje od jednog sata.
U vezi sa granatiranjem pijace na Markalama u Sarajevu, Tužilaštvo je odbilo izvršiti izbacivanje ove tačke jer je ona “najznačajniji inicident granatiranja u optužnici”.
“Ukoliko bi Tužilaštvo smanjilo obim optužnice da ona obuhvata 12 općina, izbacivanjem općina Ilidža, Novo Sarajevo, Novi Grad, Rogatica i Bijeljina, to bi rezultiralo time da Vijeće ostane uskraćeno za jasne dokaze usporedbe, koji bi bili ključni u utvrđivanju krivične odgovornosti optuženog”, stoji u odgovoru Tužilaštva.
Tužilaštvo je također navelo da bi, u cilju ekspeditivnog suđenja, Vijeće Tribunala trebalo osigurati stalnu sudnicu, “na koji način bi se na predmetu Karadžić radilo 17 i po sati sedmično”.
U ovom slučaju, dodaje Tužilaštvo Haškog tribunala, saslušanje svih svjedoka optužbe, kojih je najavljeno 230, trebalo bi trajati preko 250 sati, i moglo bi biti okončano za manje od godinu dana.
Zbog sugestije Tribunala u Haagu da se skrati optužnica protiv Karadžića, nekoliko stotina članova udruženja žrtava iz BiH je 16. septembra ove godine protestiralo u Sarajevu pred zgradom u kojoj se nalaze prostorije haškog Suda i Tužilaštva.
Feldi: Čermak nije imao ovlasti nad vojnom policijom
Autor: Goran JungvirthGeneral Ivan Čermak nije imao ovlasti nad vojnom policijom, te se došao u Knin baviti isključivo normalizacijom civilnog života, izjavio je Franjo Feldi, nekadašnji zapovjednik Hrvatske ratne škole, koji je kao prvi svjedok obrane optuženog genarala pokušao dovesti u pitanje tezu Haškog tužiteljstva o zapovjednoj odgovornosti. Čermak je optužen, zajedno sa generalima Antom Gotovinom i Mladenom Markačom, za organizirani zločinački poduhvat protjerivanja srpskih civila za vrijeme i nakon operacije Oluja 1995. godine.
General Čermak samo je formalno bio podređen generalu Anti Gotovini i nije se bavio vojnim pitanjima nego normalizacijom civilnog života u Kninu nakon Oluje, izjavio je Feldi nakon što se njegova izjava data haškim istražiteljima 2003. godine uvela kao dokazni predmet.
Čermakov odvjetnik Steven Key samo je malo vremena potrošio na glavno ispitivanje upitavši svjedoka Feldija tek da potvrdi je li njegova tadašnja izjava istinita:
„Gospodine Key, ja mislim da bih davao iste izjave jer ja ne mogu izmišljati nešto što se nije dogodilo. Ono što sam tada izjavio, ja sam spreman da izjavim i sada, i da potvrdim to ako bi me ponovo pitali isto tako.“
Umirovljeni generalpukovnik HV-a za obranu je izradio ekspertno izviješće o strukturi i sustavu zapovijedanja HV-a, posebno o odnosu zapovjednika zbornih mjesta i zbornih područja - drugim riječima, o zapovjednim odnosima Čermaka i Gotovine. Budući da je svedok izjavio kako je Čermak bio tijekom operacija formalno podređen Gotovini, njegov odvjetnik Luka Mišetić želio je razjasniti njihov odnos:
"Od koga je general Čermak dobijao instrukcije?"
Feldi: Nije dobijao od nikoga. Kod generala Čermaka za vrijeme njegovog boravka dolaze razne delegacije - i hrvatske i strane. Sa njima razmjenjuje iskustva. On, ustvari prisiljen situacijom u kojoj se našao, samoinicijativno pokreće pitanje dnevnih sastanaka i koordinacije sa ljudima na tom području.
Svjedok je dodatno pojasnio da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman imenovao Čermaka za zapovjednika Zbornog mjesta Knin sa zadatkom normaliziranja života u gradu, te zbog pomoći civilima i promatračkoj misiji UN-a, a ne da sudjeluje u bilo kakvim vojnim operacijama:
„I na tim sastancima koordinacije on saznaje kakva je situacija i uglavnom sa njima dogovara:’Ljudi moji, dajte radite svoj posao, vi ste tu zbog toga da što prije vratite život Kninu.’ I to je njegova zadaća. On nema postrojbi Hrvatske vojske da kaže: ’Ja ću angažirati 142. i1i 113. ili Četvrtu gardijsku da izvrši te zadaće, vi to ne morate.’ E, to je druga situacija. On to nema. On nema ovlasti, nema postrojbi, niko mu ih nije ni dao.“
Feldi je do kraja ispitivanja tvrdio kako je pravilnik Hrvatske vojske izrađen za mirnodopsko vrijeme, te da se nije odnosio na izvanredne prilike kakve su vladale i Kninu nakon Oluje. Stoga, prema svjedoku, niti je Čermak bio podređen Gotovini, niti je Gotovina bio odgovoran za stanje u gradu budući da se posvetio daljnim ratnim operacijama nakon uspješne akcije Oluja.
Tijekom unakrsnog ispitivanja, Tužiteljstvo se uglavnom bavilo ispitivanjem kredibiliteta svjedoka budući da je također riječ o umirovljenom hrvatskom generalu. Nakon toga Tužiteljstvo je pokušalo potvrditi svoju tezu kako su optuženi generali ipak odgovorni za ponašanje hrvatskih vojnika budući da im je na terenu bila podređena vojna policija. Svjedok je potvrdio kako su vojnom policijom na terenu zapovijedali zapovjednici HV-a, različito od stava obrane da je njome zapovijedala Uprava vojne policije.
Presuda Jurišiću 28. septembra
Presuda Iliji Jurišiću optuženom za napad na kolonu JNA koja se 15. maja 1992. godine povlačila iz Tuzle biće izrečena 28. septembra pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu.
Odbrana je zatražila oslobađajuću presudu ukazujući na paradoksalnost postupka i činjenicu da je riječ o ponajprije političkoj pozadini.
Jurišić je uhapšen prije dvije i po godine na beogradskom aerodromu, od kada se nalazi u pritvoru.
Počelo suđenje Gnjilanskoj grupi
Pred Većem za ratne zločine u Beogradu počelo je suđenje takozvanoj Gnjilanskoj grupi, devetorici optuženih Albanaca sa Kosova za zločine 1999. godine nad srpskim stanovništvom i osmorici u odustvu. Ova grupa je uhapšena u decembru 2008. godine u akciji policije na jugu Srbije koju je pratila velika medijska pažnja i kontroverzne izjave.
Većina reakcija političara Albanaca na Jugu Srbije bila je negativna, spočitavali su se politički motivi ovih hapšenja, što je dovelo i do masovnih protesta na jugu Srbije.
Još u vreme hapšenja gnjilanske grupe u spektakularnoj akciji policije na jugu Srbije, digla se velika prašina - sumnje tamošnjih Albanaca da je stvar politički motivisana.
„Niko ne može da bude oslobođen ako je činio ratne zločine protiv bilo koga. Prema tome, politizacija ovog slučaja apsolutno nije na mestu“, poručio je tada ministar policije Ivica Dačić.
„Nema neke racionalne logike da svi akteri ili kriminalci budu upravo samo građani Preševa. Dosta stvari na osnovu dosadašnje prakse ukazuje da ima i političke pozadine.“
Veće za ratne zločine počinje ovaj proces, dakle, pod senkom sumnji, kako je i počinjala većina osetljivih procesa za ratne zločine u celom regionu. U optužnici se navode nasjtrašniji zločini za koje su optuženi pripadnici tadašnje OVK-a: silovanja, mučenja, ubistva, kasapljenja tela srpskih civila koja su potom u džakovima odvožena ...
„Na teret im se stavlja da su najmanje 80 lica mučili do smrti i ubili i najmanje je 34 lica koja se vode kao nestala,“ rekao je Bruno Vekarić, portparol Tužišlatva za ratne zločine.
Ovo suđenje je Vekarić nazvao suđenjem visokog rizika i to zbog toga što postoji zastrašivanje svedoka:
„Postoje čak i neke ozbiljne pretnje i informacije u toku istrage da ih je bilo. Postojale su čak pretnje o otmicama nekih ljudi koji nisu Albanci na Kosovu i tako dalje. Danas počinje suđenje koje će verovatno biti veoma zanimljivo s obzirom i na veliki broj optuženih i na jednu tenziju koja uopšte postoji u vezi sa ovim predmetom.“
Jedan od advokata optuženih, Marko Kastratović, je rekao da ne očekuje da će imati problema da dovede svedoke sa teritorije Kosova.
U ovom postupku, kako saznajemo, biće saslušani iskazi dva svedoka saradnika -dve silovane žene i jednog zaštićenog svedoka-insajdera.
Kastratović je rekao da će biti teško dokazati da su optuženi počinili zločin jer nema tela žrtava, mada se teško može poreći da je zločina, pa i monstruoznih kakvi su navedeni u optužnici, bilo:
„De fakto, postoji sumnja da su se veliki i tragični zločini dogodili. Ali da neko bude odgovoran za određena ubistva, mi prvo moramo da nađemo ubijene. Pitanje ubijenih koji su pronalaženi po čitavom Kosovu, jedan deo njih je, na nesreću našu, opet sporan da li je u korelaciji s izvršenjem ovog konkretnog dela:“
Mira Lazić, pravnica Fonda za humanitarno pravo koja će pratiti ovo suđenje, smatra da je glavni problem što su glavnooptuženi van domašaja srpskog pravosuđa, pa se postavlja pitanje smisla takvog procesa:
„Zapravo, imate jedno fiktivno suđenje, jer iako imate izrečenu kaznu, nema ko da je izdržava.“
Na naše pitanje da li je tačno da se glavnooptuženi nalaze u Gnjilanu i da normalno žive jer ih se na teritoriji Kosova ne tiče optužnica iz Beograda, Vekarić kaže:
Što se tiče mogućnosti da budu isporučeni, Vekarić je rekao:
„Zaista ne mogu da prognoziram. Mi očekujemo da ili budu isporučeni ili da im se sudi tamo pred međunarodnim većem.“
Suština suđenja za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, kao i svuda u svetu uostalom, jeste da se najpre privedu pravdi zločinci. Nije sporno da je to prvi i najvažniji cilj, ali i da se javnost suoči sa onim sto je činjeno u njihovo ime. Zbog ovog drugog, mnogo je važnije suđenje u Beogradu za zločine nad Hrvatima, Albancima, Bošnjacima, suđenje u Hrvatskoj za zločine nad Srbima, u Banjoj Luci za zločine nad muslimanima, u Sarajevu nad Srbima, u Širokom Brijegu nad nehrvatima, na Kosovu nad Srbima.
U isto vreme, igrom slučaja, imamo vesti da počinje suđenje na Kosovu grupi Srba, u Beogradu grupi Albanaca, a u toku je i suđenje državljaninu BiH za Tuzlansku kolonu....
U tom kontekstu se i oslobađajuća presuda dvojici optuženih srpskih policajaca u slučaju ubistva braće Bitići na Kosovu čita drugačije, kroz političku dioptriju.
VEKARIĆ: Što se tiče Kosova, bar kod nas ovde nema nikakve politizacije. Imamo i jedne i druge slučajeve. Imamo velike slučajeve za to gde su žrtve Albanci, imamo bar 10 predmeta u pripremi gde su žrtve Albanci, a isto tako imamo i određene slučajeve gde su žrtve Srbi i nealbanci.
Sve u svemu, za suđenje za ratne zločine važna je regionalna saradnja, saradnja pravosudnih organa, kao i uspostavljanje međusobnog poverenja. A toga nema ako se iz sudnica ne izbace politika i etnički kriterijumi:
„Mislim da je to od suštinskog značaja. Mi smo uvek bili na čelu takve inicijative da se utvrde precizni kriterijumi kada će se, gde, kako i kome suditi. Veoma je važno, s obzirom na predmete ratnih zločina gde su izvršioci najčešće u jednoj zemlji a dokazi u drugoj, svedoci u nekim trećim zemljama, da se precizno utvrde kriterijumi u kojem slučaju će se gde suditi. Mi to kroz sporazume, kao što je ovaj sa Hrvatskom, na neki način i rešavamo. Ustupamo dokaze jedni drugima po principu dobrovoljnosti i evo 26 predmeta takvih suđenja je trenutno između nas i Hrvata. Prema tome, kada bismo napravili jedan takav sistem za ceo region, mislim da bi on dao daleko veće rezultate i ukinuo granice za ratni zločin.“
Brojne reakcije na Dodikove izjave
Autori: Maja Nikolić, Dženana HalimovićPosljednje izjave predsjednika Vlade RS Milorada Dodika kojima je doveo u pitanje stradanje građana Tuzle i Sarajeva - na Kapiji, odnosno na pijaci Markale, izazvale su brojne reakcije u Bosni i Hercegovini, prvenstveno zbog toga što Dodik istovremeno negira presude Haškog tribunala i Suda BiH. Tako je opština Tuzla putem Opštinskog pravobranilaštva podnijela krivičnu prijavu protiv predsjednika Vlade RS zbog uvredljivih izjava vezanih za ubistva civila u Tuzli i u Sarajevu.
Općina Tuzla kaznenu prijavu protiv premijera RS Milorada Dodika temelji na njegovoj izjavi da su zločini na tuzlanskoj Kapiji i sarajevskim Markalama inscenirani. Gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović smatra da je on na taj način počinio niz kaznenih djela, među kojima i izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, napad na ustavni poredak BiH, te ometanje rada pravosuđa:
„Ja očekujem da svako ko je počinio krivično djelo odgovara. Ja priželjkujem neovisno pravosuđe koje neće podleći višegodišnjim pritiscima Milorada Dodika.“
Nada Mladina, predsjedavajuća Općinskog vijeća Tuzla, vjeruje da će državno Tužiteljstvo, te tužiteljstva u Bijeljini i Tuzli podići optužnicu protiv Milorada Dodika na osnovu ove kaznene prijave:
„Mi ćemo tražiti odgovore od pravosudnih organa ako ne bude pokrenut postupak. Međuti, mi vjerujemo u pravosuđe BiH.“
Podizanje optužnice protiv Dodika je bilo neminovno jer na osnovu diranja bolnih rana roditelja nije fer niti pošteno ubirati političke poene, smatraju građani Tuzle:
„Gledajući ove osude u Hagu, nešto sumnjam baš u istinu.“
„To je u redu i to bi vjerovatno trebali učiniti i ostali veći gradovi u BiH.“
„Služe se svačim samo da bi ostali na vlasti.“
Osim domaćih predstavnika vlasti, izjave premijera RS osudili su i OHR, ali i američka ambasada u BiH. Projektil ispaljen sa planine Ozren sa položaja pod kontrolom srpskih snaga 25. maja 1995. godine ubio je u centru Tuzle, na lokalitetu Kapija, 71, a ranio oko 130 osoba.
Sudsko vijeće Suda BiH prvostepenom presudom osudilo je bivšeg komandanta Taktičke grupe Ozren Vojske RS Novaka Đukića na 25 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija broj 824, od 6. maja 1993. godine, Tuzla je proglašena zaštićenom zonom.
Dodik, međutim, sudski utvrđene činjenice dovodi u pitanje.
"Stradanje jednog broja ljudi u Tuzli, za što je optužena srpska strana - da se radi o podmetnutoj eksploziji koja je urađena zato što je dan prije u Živinicama, u centru za obuku muslimanske vojske stradao značajan broj momaka. Ko je god normalan i ko poznaje ratovanje, balistiku i ostale stvari, tvrdi da ta granata da je pala u ljude koji stoje jedan kraj drugog ne bi mogla da pobije toliko ljudi. Dakle, ljudi su dovezeni mrtvi i inscenirana je situacija, a onda postavlja se čitav pravosudni sistem da to i potvrdi na neki način, što je, naravno, nešto čemu ćemo se mi suprotstaviti," rekao je Dodik ove sedmice.
On je u pitanje doveo i vjerodostojnost masakra na sarajevskoj pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, kada je od granate ispaljene sa položaja Vojske RS ubijeno 67, a ranjeno 142 ljudi:
“Ljudi su dovezeni mrtvi i inscenirana je situacija, a onda postavlja se čitav pravosudni sistem da to i potvrdi na neki način.“
Haški tribunal je zbog ovog zločina osudio generala Vojske RS Stanislava Galića na doživotni zatvor. Galićeva odbrana je, podsjećamo, tvrdila kako su granatu ispalile jedinice Armije RBiH da bi izazvale reakciju međunarodne zajednice. No, sudije su ocijenile drugačije.
“Tvrdnja kako bi snage Armije RBiH gađale vlastite ciljeve nije samo nerazumna nego i u suprotnosti sa dokazanim pravno relevantnim činjenicama. Većina konstatuje da je minobacačka granata koja je 5. februara 1994. eksplodirala na pijaci Markale bila ispaljena sa teritorije pod kontrolom VRS,” dio je presude Galiću.
Utvrđivanje realnih činjenica važno je upravo zbog propagande, mišljenje je i penzionisanog generala Armije RBiH Jovana Divjaka.
"Činjenica je da je sud utvrdio ono stanje koje se dešavalo u Sarajevu, a da to nije bila propaganda ni Vlade ni Armije BiH, ni one priče da smo sami sebi bacali granate, nego dokazano je da i u jednom i drugom slučaju, ja se vezujem za dva najteža slučaja u Sarajevu, 5. februar 1994. i 28. avgust 1995. - da krivicu snose najodgovorniji u to vreme u Vojsci RS,“ rekao je Divjak za RSE.
Političari u BiH izjavu premijera RS-a ocijenjuju kao uvrjedljivu, a neki zahtijevaju i njegovu smjenu. Pokrenute su inicijative kojima bi bio proglašen kao nepoželjan u Sarajevu i Tuzli. Neki su političari stigli i do pravosudnih instanci, te protiv entitetskog premijera pokrenuli i tužbe.
Američka ambasada u Sarajevu također je osudila Dodikove izjave nazvavši ih neodgovornima, uz napomenu da je pružanje podrške neutemeljenim tvrdnjama, poput Dodikove, u suprotnosti sa razvojem multietničkog društva.
Ured visokog predstavnika u BiH, zajedno sa zvaničnicima OSCE-a i Vijeća Evrope, oštro je reagovao na Dodikove izjave.
"Bilo kakvi pokušaji da se promijene historijske činjenice o ratnim zločinima neprihvatljivi su i neoprostivi. Kada tako iskrivljavanje činjenica dolazi od zvaničnika sa visokim stepenom odgovornosti, koji je obavezan poštivati Dejtonski mirovni sporazum i sarađivati sa Međunarodnim haškim tribunalom, onda su te izjave posebno neodgovorne i podrivaju ne samo institucije posvećene vladavini zakona nego i kredibilitet tog pojedinca,“ rekao je glasnogovornik OHR-a Eldar Subašić.
Predsjednik Foruma građana Tuzla Vehid Šehić kaže kako ovaj pristup zapravo najviše govori o onome ko ga plasira. Prihvatiti istinu je ljudska i moralna obaveza, napominje Šehić. Na ključno pitanje šta se krije iza Dodikovih izjava o događajima koji su nesporni i koji će nadživjeti i njega i njegovo političko djelovanje, odgovor je relativno jasan - politička kampanja.
"Danas se apsolutno ovdje sve negira. Ovdje se negiraju nesporne činjenice jer previše je politike u našim životima i sve se koristi u određene političke svrhe, što sigurno ne donosi smirivanju jedne političke situacije, stvaranju jednog ambijenta u kojem će građani početi konačno da razmišljaju o onim stvarima koje čine normalan život, nego se bavimo ovim stvarima koje su za mene apsolutno nesporne,“ rekao je Šehić.
Bungur podnio zahtjev za zaštitu prava
Autor: Goran VežićJedan od osmorice pravomoćno osuđenih za ubojstvo dva zatočena civila i mučenje više osoba srpske nacionalnosti 1992. godine u zatvoru u splitskoj ratnoj luci Lora, Emilio Bungur, koji se već pet godina nalazi u bijegu, podnio je Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu zahtjev za zaštitu prava, te Županijskom sudu u Splitu zahtjev za obnovu postupka u slučaju Lora, u kojem je Bungur osuđen, zajedno s još sedmoricom bivših policajaca Hrvatske vojske.
Prije tri i po godine predsjednica sudskog vijeća Županijskog suda u Splitu, Spomenka Tonković, proglasila je Bungura krivim:
„Optužen je Emilio Bungur na kaznu zatvora u trajanju šest godina.“
Bungur tu presudu, koja je kasnije postala pravomoćna, nije čuo, a nije je ni prihvatio. On je, naime, već pet godina u bijegu:
„On se kreće u granicama svojih mogućnosti. Ja ga ne pratim, ne komuniciram s njim direktno, nego posredno“, kaže nam Bungurov odvjetnik, Vinko Burazer.
On je u ime svog klijenta uputio zahtjev za zaštitu prava Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Pitali smo ga - na čemu temelji taj zahtjev? Burazer navodi da sud nije ustvrdio strane u oružanom sukobu, a kao prvi razlog ističe slijedeće:
„Mom branjeniku, Emiliju Bunguru, i ostalim suoptuženicima u slučaju Lora, ne sudi se po Zakonu koji je bio na snazi u to vrijeme. Zakoni po kojima su oni optuženi i osuđeni objavljeni su 1993. godine, a događaj se zbio u prvoj polovini 1992. godine.“
Zamjenik županijskog državnog odvjetnika, Michele Squiccimaro na to kaže:
„To nije osnova. Suđeni su po zakonima koji su važeći, a koji su bili u vrijeme počinjenja djela. O tome je svoju odluku donio i prvostupanjski i drugostupanjski sud.“
Odvjetnik Burazer je i Županijskom sudu u Splitu podnio zahtjev za obnovu postupka u slučaju Lora.
Tužilac Michele Squiccimaro:
„Zaprimili smo zahtjev za obnovu postupka osuđenika Emilija Bungura, koji je on podnio putem svog branitelja, na mišljenje zbog navodno novih dokaza i činjenica. Kako smo ocijenili da se ne radi o novim dokazima i činjenicama, dali smo mišljenje da je taj zahtjev neosnovan i biće vraćen sudu na odluku.“
Predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, Tonči Majić, već 17 godina prati slučaj Lora. Pitali smo ga što očekuje? Hoće li biti novog postupka u već presuđenom slučaju?
„Novo suđenje sasvim sigurno za isti slučaj ne dolazi u obzir, a novih suđenja će biti koliko god hoćete jer je Tužilaštvo krenulo na način podizanja parcijalnih optužnica. Nedavno sam prigovarao ovdje u medijima da na ovaj način i ovim tempom će se sve ono što se dešavalo u Lori procesuirati unutar jedno pedesetak godina, od čega je dvadesetak već proteklo.“
Optužnica je postala pravomoćna i u slučaju Lora 2, u kojem će se Bunguru i još četvorici suditi i za ubojstva i mučenja vojnih zarobljenika. Ako ne obnova starog - uskoro se može očekivati početak tog novog suđenja.
Tonči Majić:
„Sudac je nedavno u medijima najavio da se početak može očekivati svakog časa, ali opet mogu ponoviti prigovor. Obuhvaćeno je tu samo razdoblje od nekoliko mjeseci, u odnosu na ukupno nekoliko godina, odnosno pet-šest godina, koliko su se u Lori ti zločini dešavali. Nikada kraja.“
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
