O temi govore evropski i američki analitičari, ali i sami u Srbiji i na Kosovu. Od 17. veljače Kosovo je priznalo više od 20 država, Srbija je povukla ambasadore iz zemalja koje su priznale Prištinu i najavila tužbu pred Međunarodnim sudom pravde zbog proglašenja nezavisnosti Kosova i narušavanje teritorijalnog integriteta. Vijeće za implementaciju mira produžilo je mandat visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini na neodređeno vrijeme. Hrvatska i Makedonija očekuju u Bukureštu idućeg mjeseca pozivnicu za članstvo u NATO savezu.
Antonio Missiroli, direktor istraživanja u Centru za evropsku politiku u Bruxellesu, smatra da postoji i mnogo politika i mnogo političkih igrača u zapadnoj politici prema Balkanu, što je i onemogućilo formiranje jedinstvene politike:
«U razdoblju između 2000. i 2002. godine propuštena je šansa da se pitanje Kosova i cijele regije riješi vrlo brzo i djelotvorno, posebno nakon detroniziranja Slobodana Miloševića. Onda je uslijedio 11. septembar i međunarodna politika se okrenula borbi protiv terorizma i sada, s jedne strane imamo činjenicu da se promijenio «status quo» na Kosovu, jer je za većinu neprihvatljiv, ali istodobno je ta promjena «status quo» za neke bila neprihvatljiva i počelo se događati ono što smo vidjeli proteklih dana. NATO pokušava održati korak sa događajima kroz KFOR, ali i upućivanjem pozivnice nekim zemljama u regiji za pristupanje Alijansi. Evropska unija je u daleko težoj situaciji, jer tu se ipak ne radi samo o pristupanju jednoj vojnoj organizaciji, već o ulaska u proces integracija, koji je složen i koji traži radikalne promjene u unutarnjoj politici većine država u regiji. Bruxelles želi dugoročno vidjeti cijeli Zapadni Balkan u Evropi, ali istodobno se suočava sa pitanjem priznanja Kosova. Dopustite mi da dodam da je u ovom slučaju Evropska unija u složenoj poziciji, na nekim način stiješnjena između SAD i Rusije. Washington je dao niz obećanja, posebno Albancima na Kosovu, dok Moskva snažno podržava interese Srba. Naći neki srednji put između ove dvije politike je vrlo, vrlo teško. Istodobno, neke članice EU imaju vlastite unutarnje probleme i to samo dodatno komplicira politiku prema regije. Ipak, ne bih rekao da je Unija u pogledu Kosova propustila priliku da bude jedan od faktora rješenje krize. Daleko je to od one propuštene šanse iz devedesetih u ratnim godinama, kada se Unija nije proslavila svojom ulogom u sprječavanju sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Danas je Unija pritisnuta vetom kojim Rusija prijeti i kojeg koristi u Vijeću sigurnosti i zato je za Uniju teško da bude glavni igrač, a zapravo nema sve karte u svojoj ruci. Mislim da je bitno da se nastavi sa slanjem misije i da se nastavi s procesom priznanja Kosova pod međunarodnom supervizijom. To je mudar korak, iako mnoge evropske zemlje još imaju problema sa priznanjem Kosova.»
Florian Bieber, predavač na Studijima za jugoistočno-evropsku politiku na Sveučilištu u Kentu, smatra da Zapad radi pogreške prema Balkanu i pojašnjava:
«Nažalost nema zapadne politike prema Balkanu. Činjenica da je EU podijeljena oko priznanja Kosova dodatno potvrđuje izostanak jedinstvene politike Zapada. Iako proteklih godina pokušavaju preuzeti od SAD politiku prema regiji, kako u slučaju Kosova, tako i u Bosni i Hercegovini u odnosu na ukidanje pozicije visokog predstavnika međunarodne zajednice, EU nema dosljednu politiku. Istina, možemo reći da je ona dobra u tehničkom smislu, u upravljanju međunarodnim institucijama, ali ne i u tome da državama regije ponudi jasnu sliku njihove budućnosti. Tu činjenicu zloupotrebljavaju politički lideri i koriste je u vlastitom interesu. Rekao bih da su greške napravljene na obje strane, i unutar EU i u odnosima Bruxellesa i Washingtona, kada se radi o formiranju jedinstvene politike prema regiji.»
Filip Tesar, ekspert u Institutu za međunarodne odnose u Pragu, smatra da će pravu ocjenu zapadne politike prema Balkanu dati predstojeće vrijeme. No, ističe da je međunarodna zajednica, po njegovom mišljenju, učinila neke pogreške:
«Sigurno da su neke značajne zapadne zemlje, prije svega Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, napravile neke pogrešne procjene situacije – glede Rusije, glede Srbije i tako dalje. Pokušaj Amerike i Britanije da prošlog proljeća kroz Savjet bezbjednosti proguraju rezoluciju o Kosovu, kojom bi se prihvatio takozvani Ahtisaarijev plan, upravo je primjer pogrešne procjene. Računali su da će bez Rusije i Kine sastaviti takozvanu koaliciju voljnih članova Savjeta bezbjednosti i mislili su da će bez problema imati potrebnih devet glasova. To nije prošlo i to je zapravo bila svojevrsna diplomatska pobjeda Rusije. Međutim, sve ovo što govorim se dotiče samo formalnosti, ali ne i suštine problema. Međunarodna uprava nad Kosovom kakva postoji od 1999. godine je neefikasna. Bez obzira na koji način će se promjena te uprave odvijati, da li preko Savjeta bezbjednosti ili čisto nekim dogovorom među velesilama, to je za Ameriku i velike igrače unutar EU manje bitno, mada ne i nebitno. Dakle, suština problema je da li je njihova procjena realnog stanja na Kosovu bila pogrešna ili ispravna. To će pokazati budućnost.»
Kako građani vide politiku međunarodne zajednice?«Na Balkanu su se sukobljavale velike sile. Radi se o interesnim sferama. Vodile su politiku u zavisnosti od toga kakvi su bili njihovi interesi. Uzmimo primer Rusije. Rusija je doprinela formiranju nezavisnih država na Balkanu – Srbije, Bugarske… U tome je njena uloga bila značajna. Posebno je podržava slavenske narode. Ali se to naravno uklapalo u interes Rusije kao velike sile.»
«Amerika opet pokušava da provodi istu politiku koju je već provodila – da nas prvo slome, pa da nam onda pomažu. Mislim da se oni vode isključivo politikom – zavadi pa vladaj, ničim drugim.»
«Mislim da se ovde prelamaju interesi velikih sila. Jednom prevagu ima Rusija, drugi put Amerika. To je najbolje shvatio Tito, pa je bio komunista, ali je sarađivao sa Amerikom.»
«Mislim da Sjedinjene Američke Države za Balkan nisu zainteresovane. Mnogo veću pažnju posvećuju Bliskom Istoku i Aziji uopšte, a Balkan prepuštaju Evropskoj uniji. To je verovatno podela interesnih sfera.»
«Rusija je u nekoj duhovnoj emancipaciji Srba bila ideja vodilja kroz istoriju srpskog naroda. U privrednom i nekim drugim pogledima je bila manje značajna, ali duhovno je svakako bila superiorna.»
RSE: Koji put Srbija treba da odabere?
«Najbolje bi bilo da odabere neki svoj ili takozvani treći put – i EU i Rusija.»
«Za Srbiju bi bilo pogubno ako bi se isključila iz evropskih tokova i opredelila se za samoizolaciju, odnosno za jednostranu saradnju sa Rusijom i samo onim državama koje nas trenutno podržavaju.»
«Najbolje bi bilo da Srbija bude i u Evropskoj uniji, ali da sadrađuje i da sa Kinom i sa Rusijom.»
Rusija je neprijatelj broj jedan
Građani Kosova smatraju da je politika Zapada, a posebno Sjedinjenih Američkih Država, prema Balkanu, a posebno Kosovu, bila konstruktivna i principijelna, dok se politika Rusije i Rusija kao država smatra neprijateljem Albanaca, i to ne samo na Kosovu.
Ramadan Berisha, star oko 55 godina, ističe kako Zapad ima pravičnu politiku prema Balkanu, a posebno prema Kosovu. S druge strane, politiku Rusije prema Kosovu smatra destruktivnom.
Politika Zapada sledi određeni cilj, koji će vremenom biti postignut, kaže Niman Šalja govoreći o politici Zapada prema Kosovu i dodaje:
«S druge strane, politika Rusije i Srbije je neka vrsta politika prevare naroda. Oni su tu svoju politiku stalno menjali i ona nikada nije bila zasnovana na argumentima.»
Bahtir Gashi ističe da je Zapad, a pogotovo Sjedinjene Američke Države, najbliži saveznici Kosova:
«Zapad, a naročito SAD, naši su najbliži saveznici, najveći dobrotvori i oni koji su najviše pomogli Kosovu. Oni su naši najbliži prijatelji, dok je Rusija neprijatelj broj jedan albanskog naroda.»
«Politika Zapada prema Kosovu je bila fer, principijelna i pravična. Omogućila je albanskom narodu da bude slobodan i da odluči sam o sebi, dok je politika Rusije bila isključivo prosrpska odnosno antialbanska», kaže Rraahman Arifi.
Rijetko jedinstvo između EU i SAD
Slovenki publicist, novinar i bivši diplomat, Drago Flis, za naš radio govori o tom što je ključna tema spora na relaciji Bruxelles – Moskva – Washington:
«Kosovo je posljednjih godina postalo jabuka spora između Rusije na jednoj i Evropske unije i SAD-a na drugoj strani. Amerika je praktično kao prva relevantna zemlja priznala Kosovo (prvi je Kosovo priznao Afganistan) i time postala motor priznavanja ove nove države u Evropi. Reakcija Rusije na to je oživljavanje savezništva sa Srbijom. Rusko-srpsko savezništvo je u različitim razdobljima bilo u nekakvom uspavanom stanju, odnosno nije bilo tako intenzivno kao sada. I u slučaju Kosova je ruski pristup prolazio periodima oscilacija. Interes Rusije za Balkan je oživio angažovanjem NATO-a 1999. godine. Putin je poslao ruske trupe iz Bosne na Kosovo. Čak je i sam na brzinu posjetio Kosovo. Tada je bilo i narodno veselje Srba u Prištini zbog dolaska ruskog oklopnog bataljona iz Bosne. Međutim, nakon toga slijedi otrežnjenje. Ruske trupe se suočavaju sa pomanjkanjem pozadinskog obezbjeđenja i njihova uloga se rapidno smanjuje. Rusi odlaze sa Kosova 2004. godine, zbog potreba drugdje. Međutim, od 2005. godine se rusko stanovište oko Kosova opet zaoštrava, zbog povećanog interesovanja Zapada za Kosovo. Naime, razdoblju 2005-2006. godina, Zapad je došao do ubjeđenja da nezavisno Kosovo treba da se prizna. Pitanje priznavanje nezavisnosti Kosova predstavlja dalje zaoštravanje odnosa. Zapad, s nekoliko iznimki, priznaje novu državu, a Rusija slijedi Srbiju u negativnom odnosu prema tome. S druge strane treba reći da je ovo oko Kosova zapravo rijetko jedinstvo između Amerike i Evropske unije. Naime, što se tiče spoljnopolitičkih pitanja, Amerika i EU rijetko imaju isto stanovište. Na ovoj saglasnosti Amerike i EU kosovsko rukovodstvo može graditi svoj put u međunarodnu zajednicu. Ne bismo bili realni ako bismo nezavisnost Kosova promatrali samo kao rezultat ili kao uzrok previranja među velesilama i potpuno prenebregli činjenicu da je u Evropi nastala nova država na osnovu suverenog samoopredjeljenja. To je na prvom mjestu, a prepucavanje među najuticajnijim zemljama dolazi tek kasnije. Tog prepucavanja će biti još, što je posljedica proglašenja nezavisnosti, ali rivalstvo između Istoka i Zapada nije stvorilo Kosovo kao državu. Naprotiv, kosovska država je očigledno prouzrokovala nova previranja na osovini Istok-Zapad u vrijeme kada taj konflikt više i nije bio toliko dominantan u međunarodnoj zajednici. Što se tiče kosovske nezavisnosti, nema načina da međunarodna zajednica vrati točak unazad. Novu državu na Balkanu bismo mogli smatrati dobitkom za zapadni uticaj na tom prostoru, odnosno kao faktor stabilizacije na ovom, inače nemirnom području Zapadnog Balkana, kako sada zovemo područje nekadašnje Jugoslavije.»
U Srbiji su izraženi antizapadni i istodobno proruski sentimenti i to se moglo vidjeti neposredno uoči, ali i nakon mitinga «Kosovo je Srbija» u Beogradu, ističe Jelena Subotić sa Sveučilišta Georgia u Atlanti. O tome koje je dobre, a koje pogrešne poteze učinila međunarodna zajednica u proteklih nekoliko godina kaže:
«Mislim da se ovaj dio Balkana, posebno Srbija, sve više okreće Rusiji. Premijer Koštunica je u tome bio vrlo jasan. Srbija svoju budućnost vidi sa Rusijom, a ne sa Zapadom. Čak i predsjednik Tadić, koji je po svemu umjereni političar i želi priključenje Srbije Evropskoj uniji, vrlo je zainteresiran za nastavak veza sa Rusijom. Dakle, očito je da se radi o jačanju ruske sfere interesa na Balkanu. Rusija želi osigurati i učvrstiti povratak na svjetsku političku scenu kao super sila. Moskva na mnoge načine koristi pitanje Kosova kako bi izgradila poziciju koja je sasvim suprotna onoj kakvu zauzimaju Sjedinjene Američke Države. Također mislim da su EU i međunarodna zajednica uopće učinile nekoliko grešaka. Te greške se prvenstveno ogledaju u nedosljednoj politici Bruxellesa. EU je svoju politiku stalno mijenjala. Najprije je uvjetovala Srbiji da nema približavanja dok se ne ispune haški zahtjevi o izručenju optuženih za ratne zločine, onda je taj uvjet ublažen prije nekoliko mjeseci kada je Srbiji predložen preliminarni sporazum koji uključuje trgovinske i vizne olakšice. Upravo tu nedosljednost srpski političari itekako koriste. No, najveća greška koju je svijet napravio je što su povjerovali da je srpski premijer Koštunica dio demokratske opozicije koja je zbacila Miloševića 2000. godine. Oni su vjerovali da imaju posla sa jednim demokratom sa kojim je moguća suradnja. Međutim njegova politika i njegovo ponašanje u proteklih osam ili devet godina, više nego jasno naznačuju da on nastavlja politiku Slobodna Miloševića, posebno vanjsku politiku. Sigurno je jedno, ni on, ni njegova Demokratska stranka Srbije nisu snaga promjene.»
Neki analitičari smatraju da je EU previše popustljiva prema Srbiji, te da istodobno Rusija grabi prema Balkanu. Nedavni posjet potpredsjednika ruske Vlade i izglednog Putinovog nasljednika samo tjedan dana uoči predsjedničkih izbora u Rusiji mnogi iščitavaju kao znakovit. Evo kako je nedavni posjet Medvedeva ocjenjuje britanski analitičar Florian Bieber:
«Vrlo je jasno da ruska podrška Srbiji traje već neko vrijeme, ali pitanje je do kada, odnosno što će se događati nakon predstojećih predsjedničkih izbora? Koliko je Rusija spremna štititi vlastite ekonomske interese u samoj Srbiji i nakon ovih izbora? No, i sama EU je sebe postavila u vrlo tešku situaciju, jer ako se podsjetimo na diskusiju Tadića i Nikolića tokom predsjedničke kampanje, Nikolić je tvrdio da će postići bolji sporazum sa EU jer će u pregovorima imati tvrđi stav. Čini se da je u Srbiji opće prihvaćeno da je bolje imati čvrst stav prema Uniji, jer će to donijeti veće koristi, a to automatski slabi poziciju Unije u Srbiji. Postoji i priličan broj interpretacija o tome koji su zapravo interesi Rusije na Balkanu. Prvi je da Rusija, gradeći svoje pozicije u Srbiji i Bosni, odnosno Republici Srpskoj i na sjeveru Kosova, nastoji ostaviti vlastiti trag u samom srcu Evrope i u području koje se smatra sferom interesa EU, što znači da može utjecati na proširenje EU i na politiku Unije prema regiji. Tako da to izgleda više kao prijetnja evropskoj, nego američkoj politici. Istodobno se područja koja sam spomenuo mogu koristiti i kao sredstvo prijetnje politici Unije i NATO-a prema nekadašnjim sovjetskim republikama, jer ne vjerujem da Rusija ima veliki strateški interes za Balkan, osim onog ekonomskog. Dakle, politiku koja sada Moskva provodi, tumačio bih kao način da se spriječi EU ili NATO da se suviše približe samom ruskom dvorištu. Ja bih rekao da se i Amerika u određenoj mjeri suviše rano odlučila povući s Balkana, iako taj proces traje već zadnjih nekoliko godina, od 11. septembra 2001. godine. SAD su očito izgubile interes za Balkan i može se raspravljati koliko je nastojanje Amerike da prizna Kosovo vezano, ne toliko s interesom samih SAD za Kosovo, već interesom da se povuče sa Kosova i prepusti ga EU, što je bilo moguće samo u slučaju kosovske nezavisnosti. Odluka o američkom «napuštanju» Balkana je u određenoj mjeri povezana sa pozitivnim utjecajem EU koji je djelomično ostvaren u BiH. No, u ovako uzavreloj situaciji kakva je na Kosovu, ta odluka je ipak preuranjena. Treba vidjeti da li će je nova američka administracija preispitati, jer sve ipak ne ide tako sjajno na jugoistoku Evrope kako se misli i još uvijek postoji potreba za američkim angažmanom. Dakle, ukoliko nova administracija bude vodila multilateralnu politiku, bit će i više prostora za suradnju s EU na Balkanu.»
Veto Rusije ne može vratiti Kosovo
Ruski povjesničar Sergei Romanenko upozorava da svjetske velesile imaju odgovornost normalizirati međusobne odnose i podsjeća da sve nacionalno-političke sukobe u suvremenoj Evropi ne treba gledati kroz prizmu Kosova. U slučaju da Moskva prizna nezavisnost Abhazije ili Južne Osetije ili nekih drugih sličnih područja, slijedeći bi joj korak trebao biti slanje ambasadora u Prištinu. Ovaj povjesničar pojašnjava i odnos Rusije prema Srbiji:
«Problem je u tome što većina ljudi u Rusiji ne zna istorijsku pozadinu i suštinu kosovsko-srpskog problem, kao ni problema bivše Jugoslavije u celini, pa ni problema Balkana uopšte. Kod nas, nažalost, vodeću ulogu igra propaganda a ne nauka. Mogu navesti dva primera. Paradoksalno, takozvani ruski srbofili ne vole Srbe. Naime, smatraju, na primer, da Srbima sa Kosova treba ponuditi da se presele na Sibir ili na Daleki Istok. Neki takođe misle da im nikako ne treba dozvoliti da dođu u Rusiju kao izbeglice, već da treba da brane ,naše hrišćansko Kosovo od muslimana‘. Mnogi izjednačavaju interese Miloševića, kojeg smatraju nekakvim saveznikom Rusije, sa interesima Srbije i Srba. Rusija Srbiji svakako treba pružiti i političku i ekonomsku pomoć, tu prije svega mislim na ostvarenje nedavno potpisanih ugovora između naših država u Moskvi i u Beogradu. Ja sam više puta rekao da je proglašenje nezavisnosti najgora varijanta razvoja događaja i za Srbe i za kosovske Albance i za Evropu i za Rusiju i tako dalje. Rusija i Srbija su potpuno u pravu kada kažu da je pre svega potreban sporazum između Beograda i Prištine. Potpuno su u pravu kada kažu da ne može biti vremenskih rokova. Problem je, međutim, u tome da nikakvo veto Rusije u Savetu bezbednosti ne može vratiti stvari unatrag, odnosno ne može vratiti Kosovo Srbiji. Pročitao sam mnogo govora i članaka posvećenih ovoj problematici i nisam našao odgovor na jedno ključno pitanje – na koji način bi Srbija mogla obezbediti svoju vlast na Kosovu? Jasno je da kosovski Albanci, nakon svega što se dogodilo u poslednjih 15-20 godina, nikada ne bi priznali srpsku vlast na Kosovu. Problem i tragedija su u tome da obe strane smatraju Kosovo svojom teritorijem, i to bez pripadnika onog drugog naroda – Srbi bez Albanaca, Albanci bez Srba. Međutim, Kosovo može postojati samo kao multietnička oblast, ali na to nije spremna ni jedna, ni druga strana.»
Interese Rusije prema Balkanu, posebno veze sa Srbijom, Antonio Missiroli vidi kao simboličko, ali i povijesno pitanje:
«Time Rusije zapravo želi još jednom pokazati kakvu ulogu igra u Vijeću sigurnosti, ali radi se i o, rekao bih, jednom povijesnom pitanju za Rusiju. Želio bih vas podsjetiti na 1999. godinu, kada je tadašnji ruski premijer Viktor Černomirdin letio prema Americi kako bi s tamošnjom administracijom dogovorio način rješavanja pitanja Kosova i dok je bio na pola puta, počela je kampanja NATO-a. On je otkazao posjet i vratio se u Moskvu. Za Rusiju je to bio veliki šok, a neki čak drže da je to bio svojevrsni ,11. septembar‘ za Ruse i zato sada žele igrati glavnu ulogu u kosovskom pitanju. No, tu je i jedna vrsta sličnosti koju Moskva ima sa Beogradom. Oba grada su nekada bili centri nekadašnjih federacija, Moskva Sovjetskog saveza, Beograd bivše Jugoslavije. Te su zemlje imale neke sličnosti, a Zapad je odigrao sličnu ulogu u priznanju novonastalih država nakon raspada tih federalnih zajednica. Priznao je baltičke države, pa Sloveniju, onda su slijedile Ukrajina, pa Hrvatska, koje su bježale iz socijalističkih zajednica, potom su tu bile zemlja sa određenim, iako slabijim islamskih predznakom, poput Bosne i Kosova, koje se mogu djelomično usporediti za kavkaskim državama. Uz kulturne sličnosti i pravoslavnu vjeru, postoji i nešto što je daleko dublje u podršci koju Moskva daje Beogradu. Po mom mišljenju, Medvedev je u posjet Beogradu otišao relativno kasno. Ipak, ima onih koji smatraju da bi nakon ruskih predsjedničkih izbora moglo doći do razumnije politike i da bi Moskva sa Zapadom mogla sjesti za pregovarački stol. Ne zaboravimo da su tu još neki interesi Moskve. Trenutačno se vodio rat o smjeru kretanja energetskih putova, posebno plinovoda, ali Moskva sa Zapadom vodi još neke bitke – oko razmještanja američkog obrambenog raketnog sustava u Evropi, oko nuklearnog programa u Iranu, sa Gruzijom oko Sjeverne Osetije i Abhazije… Rusi zapravo pokušavaju stvoriti jednu kritičnu masu kontroverzi sa zapadnim zemljama kako bi ih prisilile na neke ustupke i pregovore. Zapad to ne želi, a na to posebno nije sprema američka administracija. Ima, međutim, nekih naznaka da ruska ekonomska elita želi promjenu vanjske politike Moskve, ističući kako ona nije u skladu s dugoročnim gospodarskim interesima. Ova antizapadna retorika može prouzročiti neke promjene, ali ipak treba vidjeti kako će se stvari razvijati nakon predsjedničkih izbora.»
