Danijel Kenjić već 7 godina živi sa majkom u sobici bivše kasarne u Istočnom Sarajevu. Završio je srednju ugostiteljsku školu, ali još uvijek nigdje ne radi:
„Stalno nam govore da se strpimo - iz mjeseca u mjesec. Rekli su nam sad do marta. Evo mart je i prošao... Ne znam do kada više s ovim bezobrazlukom. Ne znam zašto ja, kao i svi moji vršnjaci, ne bih mogao da imam svoj stan, svoje WC, svoju sobu, da imam bar neku svoju slobodu, a ne ovdje - ja moram izaći, ili mama mora izaći da bismo se presvukli ili ja ili ona, ili da bi se neko od nas dvoje okupao u sobi jednoj. Ne znam šta reći više na to.“
Uslovi u kojima žive u kolektivnom centru su katastrofalni, ističe Danijelova majka Jela Kenjić:
„Nemamo kupatila gdje se kupamo. Uslovi su nikakvi, tako da mi maltene, ja se izvinjavam što moram ovako da kažem, se mi kupamo gdje boravimo.“
U ovom centru smješteno je 14 porodica koje su prije rata živjele u iznajmljenim stanovima, te nisu imale lične imovine. Jedna od njih je i Dragica Mitrović, kojoj ni nakon moždanog udara nije obezbijeđen bolji smještaj:
„Nisam imala gdje, plata je bila mala, djeca se školovala. Uslovi su bili takvi da nisam mogla nigdje drugo nego ovdje. I oni su mi izašli u susret, dali su mi ovdje. Ovdje sam dobila moždani udar.“
Nadomak Sarajeva, u naselju Hrasnica nalazi se kolektivni centar u kojem jednu prostoriju već pet godina dijele Dika Sofović iz Višegrada i Zelka Šabanović iz Žepe:
„A eto fino je nako, fino, ali oduljilo se. Ono nije loše, imamo struju, imamo grijanje, imamo vodu, imamo mašine za pranje, sve imamo što se tiče toga. A što se tiče nabavke, nabavljaj, snalazi se, što imaš i jedi, što nemaš... Doduše i dobivamo češće, barem tokom Bajrama dobivamo pakete, kurbana dobijemo, more nam biti i po godinu dana da trošimo.“
„Mi se slažemo fino, mislim nismo se svađale vala. Eto ja nekad zamislim da je moja majka, pa onda sa njom pričam. Ono nezgodno je - tjeskoba. Bogami, nekad ovako oko WC-ova, šta ja znam, začepe se, eto ono znaš. Neka prljavština naiđe, ali eto nekako se to sve prebrodilo i eto preživljavaj.“
U Kantonu Sarajevo i 13 godina nakon rata rade tri kolektivna centra u kojima je smješteno 75 porodica, koje čekaju na povratak svojoj kući, i pitaju se hoće li ga dočekati. O mjerama kantonalnog Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice govori pomoćnik ministrice Mehemed Kaltak:
„Kad dajemo sredstva i vršimo sanaciju prvenstveno radimo porodicama koje se nalaze u kolektivnom centru, da njih riješimo, pa tek onda ove ostale koji nisu u kolektivnim centrima, tako da planiramo i sve su pretopstavke da će vrlo mali broj porodica, raseljenih lica do kraja ove godine ostati u kolektivnim centrima. Uglavnom će ostati oni koji još uvijek nemaju uslova da im se može raditi sanacija u RS-u, a to je što je nedostatak infrastrukture, što je nemoguć prilaz još uvijek njihovim objektima, gdje nema povratnika itd.“
Širom BiH danas u kolektivnim centrima i u čovjeka nedostojnim uslovima živi oko 7.000 izbjeglih i raseljenih osoba. Govori predsjednica Saveza udruženja izbjeglih i raseljenih BiH Mirhunisa Zukić:
„Svakako da je sramota društva. Kada mi vršimo analize i drugih međunarodnih organizacija koje koriste novac za rješavanje kolektivnih cenatar, mislimo da bi bilo racionalnije da se sav taj novac nađe na jednom mjestu i da se konačno ovo ruglo u BiH riješi.“
I dok jedni životare dijeleći istu prostoriju sa potpunim neznancima s kojima ih je povezao isti, tužni usud, na sramotu zemlji, sa druge strane oni na čiju su brigu povjereni lagodno uživaju na zadnjim sjedištima preskupih limuzina, uz vozače, tople i ukusne obroke, te mekane fotelje.