Hrvatska će u velikoj mjeri dijeliti energetsku sudbinu Europe, procjenjuje u izjavi za naš radio ravnatelj Energetskog instituta „Hrvoje Požar“ Goran Granić. Međutim, ono što Hrvatska može učiniti je – smanjiti rizike:
„Politika smanjena rizika bi značila – nikad se ne vezati samo za jednog partnera, već što je moguće više povezati se odnosno umrežiti sa različitim dobavnim pravcima i različitim proizvođačima energije kako bi se smanjio taj rizik. Hrvatska bi trebala sudjelovati u svim projektima koji povećavaju broj opcija preko kojih se dovodi energija na područje Hrvatske.“
To vrijedi i za električnu energiju, i za plin i za naftu. Što vrijedi za dovod energije, podjednako vrijedi i za različitost raznih energenata prisutnih na hrvatskom tržištu, kao i za zastupljenost različitih tehnologija, kaže doktor Granić:
„Definitivno ne bih savjetovao jednostrana savezništva, koja isključuju suradnju sa drugima. Dobro je biti u pozitivnim odnosima sa svima onima koji utječu na energetski sektor, biti dobro povezan i voditi jednu aktivnu politiku smanjenja rizika, političkog, ekonomskog, tehnološkog, energetskog i svakog drugog.“
Ako se Hrvatska želi razvijati zacrtanom stopom rasta od pet ili šest posto godišnje, za nekoliko godina dospjet će u ozbiljan manjak svih oblika energije, kaže za naš radio neovisni stručnjak i profesor zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta dr. Igor Dekanić. Hrvatska je u izradi nove energetske strategije, a jedna od premisa je otvorenost u prihvatu energije iz raznih pravaca.
„U razgovorima je nekoliko velikih međunarodnih projekata, u kojima bi Hrvatska željela, trebala ili mogla sudjelovati. Većina njih ne zavisi, u primarnom smislu, od volje Hrvatske.“
Jedan takav pravac je PEOP, Projekt paneuropskog naftovoda, kojim bi se kaspijska i ruska nafta dovela na jug Europe. Međutim, iako je Hrvatska potpisala pismo namjere, uspjeh PEOP-a ovisi u prvom redu o dogovoru ruskih izvoznika i američkih kompanija koje eksploatiraju u kaspijskoj regiji. Drugi je ruski projekt „Južni potok“, kojim se planira dobaviti ruski plin Južnoj Europi:
„Izgleda da je Hrvatsku pretekla Mađarska, jer izgleda da će se glavni pravac tog plinovoda graditi preko Rumunjske i Mađarske, a da će se Hrvatska moći u njega uključiti tek preko mađarske, a ne izravno.“
Treća varijanta je izgradnja LNG terminala za ukapljeni prirodni plin na hrvatskoj obali Jadrana, ali su tu većinski ulagači glavne europske energetske kompanije – francuski „Total“, austrijski „OMV“ i drugi, dok su hrvatske kompanije tek manjinski ulagači. Postoji još jedna inicijativa izgradnje LNG terminala, dakle – ukupno su četiri međunarodna projekta, u kojima hrvatske tvrtke na razne načine mogu sudjelovati, kaže profesor Dekanić:
„Država je deklarirala da želi sudjelovati u svim tim projektima i da će kroz izmjenu i donošenje nove energetske strategije na neki način projicirati skup mjera koje bi potaknule sudjelovanje u tim međunarodnim projektima.“