Ovih dana, s obilježavanjem 15. godišnjice Dejtonskog sporazuma, bio sam u prilici da odgovaram na pitanja: Dokle se - 15 godina kasnije - stiglo u provođenju projekta mirne Bosne?
Odgovor je, kao i toliko toga u bosanskohercegovačkoj stvarnosti, apsurdan: taj projekt bolje je stajao uz desetu nego uz petnaestu godišnjicu. Za podsjećanje zaboravnima, prije pet godina, upravo uz američko posredovanje, na stolu je bio paket ustavnih promjena kojima bi se dalje ojačala funkcionalnost bosanske države i predstavnici svih najuticajnijih stranaka su na obilježavanju desete godišnjice Dejtona prihvatili obavezu pred tadašnjim američkim državnim sekretarom
Kondolizom Rajs (Condoleezza Rice) da će usvojiti predložene promjene.
Nekoliko mjeseci kasnije, u aprilu 2006. godine,
Haris Silajdžić i njegova partija su s pokličem o "stopostotnoj Bosni i Hercegovini" odbacili dogovorene promjene i tako otvorili proces u kojem je u prošlih pet godina svaki napredak blokiran a država čak i oslabljena.
Nije li bošnjačko vodstvo i prije nego što je ispaljen ijedan metak u bh. ratu, na lisabonskoj konferenciji prihvatilo da pregovara o nekoj vrsti etničkih razgraničenja
Otužno je danas, 15 godina kasnije, slušati jadikovke jednog od trojice najistaknutijih bošnjačkih učesnika u dejtonskim mirovnim pregovorima, tadašnjeg ministra spoljnih poslova
Muhameda Šaćirbeja, kako je bosanskoj delegaciji Dejton nametnut "pritiscima i prijetnjama" i kako je on "povukao potpis sa sporazuma". To zakasnjelo kajanje samo podsjeća na to koliko je žalosno nekompetentan bio bosanskohercegovački pregovarački tim u završnim epizodama troipogodišnjeg rata.
Ono, takođe, ne nudi nikakav odgovor na očito pitanje: čak i ako je Dejton usvojen pod pritiskom ratnih okolnosti i međunarodnih posrednika - nije li bošnjačko vodstvo i prije nego što je ispaljen ijedan metak u bosanskohercegovačkom ratu, na lisabonskoj konferenciji, prihvatilo da pregovara o nekoj vrsti etničkih razgraničenja?
Za razliku od ličnih ispovijesti, u kojima se pokušava retuširati vlastita uloga u istorijskoj drami devedesetih, najpotpunija multidimenzionalna slika mirovnog procesa može se naći u dokumentu američkog Arhiva nacionalne bezbjednosti pod naslovom "Tajna istorija Dejtona" koji je zasnovan na autentičnim dokumentima, zapisima i intervjuima sa svim ključnim učesnicima pregovora.
Taj dokument, na 287 strana, pokazuje kako je zapravo bilo dovoljno samo nekoliko sati da se isposluje pristanak tadašnjih bosanskohercegovačkih predstavnika -
Izetbegović, Silajdžić, Šaćirbej - na Miloševićev zahtjev da se izbriše Republika ispred imena Bosna i Hercegovina i da se upiše Republika Srpska.
Pet straćenih godinaIzetbegović je, istina, na kasnom večernjem sastanku 4. septembra s američkim pregovaračima predvođenim
Ričardom Holbrukom (Richard Holbrooke) u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari
Marka Grossmana u prvi mah bio protiv naziva Republika Srpska ukazujući da to zvuči "nacistički" i sugeriše nešto kao "zasebnu državu" na šta su ga Holbruk i saradnici uvjeravali da i u Americi postoji "Republika Teksas" ali da je ona samo zaseban entitet pod centralnom vlašću. Uglavnom - Izetbegović je te večeri pristao i delegirao Šaćirbeja da u Ženevi 8. septembra potpiše pristanak na principe budućeg sporazuma koji će podrazumijevati i teritorijalnu podjelu, 51 prema 49 posto, i kontinuitet Bosne i Hercegovine kao jedne države s dva entiteta od kojih je jedan Republika Srpska.
Naknadna pamet u vezi s dejtonskim pregovorima potpuno je beskorisna. Ona upućuje na to da se o događajima od prije 15 godina razmišlja i govori izvan konteksta bosanskohercegovačke tragedije u ljeto i jesen 1995: genocidnog zločina u Srebrenici, drugog masakra na Markalama u Sarajevu, približavanja još jedne ratne zime pune neizvjesnosti.
Naknadna pamet u vezi s dejtonskim pregovorima potpuno je beskorisna. Ona upućuje na to da se o događajima od prije 15 godina razmišlja i govori izvan konteksta bosanskohercegovačke tragedije u ljeto i jesen 1995
Prebacivati Sjedinjenim Državama da su nametnule Dejton pod "pritiscima i prijetnjama", kad dolazi od istaknutog bosanskohercegovačkog učesnika u tom procesu, upućuje na pokušaj samoamnestije za odsustvo bilo kakve državotvorne vizije u bosanskom - a zapravo bošnjačkom prvom timu - ali i nepoštovanje ključne uloge koju su odigrale Sjedinjene Države i njihov tadašnji predsjednik Bill Clinton u okončavanju krvoprolića u Bosni.
Ta administracija je u ljeto 1995, suočena s pritiskom dvostranačke većine u Kongresu i američke javnosti da se najzad uradi "nešto" u vezi sa slikama etničkog progona na Balkanu, uvidjela da nema nikakve nade da bi Evropa - kako se očekivalo u Vašingtonu u vrijeme raspada Jugoslavije - mogla "pospremiti u svom dvorištu" i tek tada je preuzela inicijativu u demonstraciji "diplomatije poduprte silom".
Kombinacijom vazdušnih udara i pregovora došlo se do toga do čega se došlo. Dejton je - sa svim ustavnim nesavršenostima - ispunio misiju koju je njegov glavni arhitekta Holbrooke najpotpunije iskazao već naslovom svoje memoarske knjige: "Okončati rat". Nakon što je usvojen sporazum, Sjedinjene Države poslale su u BiH 20.000 vojnika, od ukupno 60.000 vojnika NATO-a, a koliko je ta intervencija bila dobrodošla najbolje govori činjenica da u njoj nije bilo nijednog vojnika poginulog od "neprijateljske vatre".
Danas - petnaest godina kasnije - tu smo gdje smo.
Nakon pet straćenih godina, nekako baš uz ovu godišnjicu, očekuje se uspostava novoizabrane vlasti. Ona dolazi u atmosferi mnogo realističnijih očekivanja od one prethodne: licitacija sa "stopostotnom državom" i ukidanjem entiteta ili sa "referendumom o nezavisnosti", po svim međunarodnim nagovještajima, potpuno je uzaludan posao i "funkcionalna država" - koja može donositi odluke u vezi s euroatlantskim perspektivama - postaje jedino prihvatljiva formula svih budućih nastojanja.