Balkanijada ovisnika o zločinu

Ako pogine desetak ljudi svi to definiramo kao tragediju, kad pogine stotinu sve televizijske stanice izvještavaju, mnogi od nas čak i odu na sahranu ljudima koje nismo osobno poznavali. Jednostavno želimo tamo biti i želimo biti dio ljudske rase koja zna da suosjeća i dijeli bol.

A šta kad neko ubije 8.000 ljudi!!

Prošlog tjedna, u petak, Sarajevom je prošlo petnaestak kamiona krcatim mrtvačkim kovčezima. Četrdesetak po kamionu. U njima posmrtni ostaci još 534 identificirane žrtve Srebrenice. Tišina u gradu kao i svakog jedanaestog dana u sedmom mjesecu evo gotovo 15 godina. Evropa je taj dan proglasila danom sjećanja na žrtve Srebrenice. Evropa se sjeća ali BiH i Srbija se ne sjećaju. Srbija ne želi da se sjeća, ne želi ni jedan dio BiH.

Hajde da ostavimo politiku po strani i da na trenutak zaboravimo sve te prljave igre i podmetanja, te teze po kojima se zločin nije dogodio ako ga „mi“ ne priznamo, slavljenje generala koji je bio izvršilac zločina, sakrivanje njegovih nalogodavaca u Beogradu i sljedbenika u Banjaluci. Ali, kako je moguće biti ne političar, ne Srbin, nego ljudsko biće i ne pristati da se poklonis žrtvama Srebrebnice? Kakav je to moralan sklop u glavama ljudi koji ne umiju čak ni da zaćute u znak poštovanja za izgubljene živote a kamoli da progovore, da galame, da kriknu protiv onih koji su sve to izvršili i organizirali, da ih zatvore i kazne? Srebrenica je najveći zločin nakon II svjetskog rata i kojekakvi tipovi koji drže lekcije iz svakog mogućeg dijela naših života, koji nam govore šta je demokracija, šta sloboda, gdje treba da živimo, kako treba da živimo – rado će i brzo iznevjeriti ne samo osnovne principe demokracije niti samo osnovne principe slobode – nego osnovne principe postojanja ljudske rase, da suosjećaš, praštaš i da imaš poštovanje za bol drugog ljudskog bića. Zar je suosjećanje za bol drugog ljudskog bića zaista svedeno na bol drugog ljudskog bića ali samo ako pripada mom plemenu!!

Spremnost da se prihvaćaju politički dogovori sa partnerima po cijenu da se ćuti o zločinima možda nekog održava na vlasti ali ono što rade ti političari jeste, u stvari, kreiranje uvjeta da se dogode novi zločini. Mi nismo krivi za genocid, to je rekao sud, slavodobitno poručuju u Beogradu. Ne kažu da je isti sud rekao da je Beograd kriv što genocid nije spriječio. Mrtvi ne govore, njihov glas se nije mogao ćuti ni u jednom sudu pravde. Nema hrabrosti ni znanja u Beogradskim vlastima, niti su drugi daleko odmakli, da iz tog začaranog kruga mržnje izvuku narode u čije ime govore, niti lideri shvaćaju da zatvaranje očiju i vrata pred organiziranim zločinom u Srebrenici znači u stvari otvaranje vrata za novi zločin pa i prema narodu u čije ime govore!

Mi smo na ovom Balkanu postali već odavno ovisnici o zločinu, mi to uzimamo kao drogu u jednakim vremenskim intervalima i tom drogom trujemo djecu i unuke.

U Zapadnoj Hercegovini gotovo da nema nijedne kuće koja nije nekog izgubila u Bleiburgu. Izračunajte – to je minimum 150.000 ljudi koji se sjećaju zločina nad nekim bližnjim. Srebrenica je odnijela 8.000 života, to je još 50.000 ljudi koji su izgubili nekog svoga. Jasenovac – još oko 150.000 ili 200.000 ljudi koji se sjećaju pogubljenih rodjaka. Dodajte tim brojkama žrtve snajpera i granata u Sarajevu, ubijene ranjenike u Vukovaru....Idemo sa matematikom dalje, na nižem nivou. Koliko je tisuća gradjana bilo prisiljeno da pobjegne iz bosanskohercegovačkih gradova pod najezdom nacionalnih heroja, pa iz Knina i okolice, pa sa Kosova.......pa onda dodajte tim brojkama ljude koji su im rodjaci. Tužna matematika će stići do nekoliko milijuna ljudi koji imaju razloga da ne zaborave gubitak rođaka i da ne oproste.

Da ne oproste jer ih niko nije ni zamolio za oprost! Niko od onih koji govore u ime Srbije nije molio za oprost, iz Banjaluke još manje. Niko ne zatraži oprost od Hercegovaca čiji su muškarci nestajali u jamama oko Bleiburga, predsjednički kandidat u Hrvatskoj pravda zločin šefa jasenovačkog koncentracionog logora za koga kaže da se “borio za Hrvatsku, istina pogrešnim sredstvima!” Nikad nisam pročitao nijednu izjavu nekog njemačkog političara koji bi za komandire Auschwitza rekao da u se borili za Njemačku “pogrešnim sredstvima”....Na koncertima u Hrvatskoj još se mogu vidjeti crne košulje i fašistički pozdravi, četnici u BiH divljaju i prijete – „Srbija će ako treba sama očistiti Balkan od islama", poručuju prije neki dan. Govor mržnje protiv pisanog i ljudskog zakona.

Policija ne kažnjava, političari šute, većina gradjana šuti i prihvaća šutnju – ovisnost o zločinu se nastavlja. Mi smo vas u Jasenovcu, vi ste nas u Vukovaru! Vi ste nas u Prištini, mi ćemo vas u Mitrovici! Vi ste nas u Srebrenici mi ćemo vas....Gdje? Hoće li se neko začuditi kad se negdje u nekoj budućnosti pojavi neka golgota gdje će nevini Srbi plaćati cijenu današnjeg šutanja Beograda i Banjaluke o genocidu u Srebrenici? Pa će onda djeca ili unuci tih nevinih Srba organizirati novu golgotu protiv nekih drugih?

Ovo je vrijeme i to su događaji o kojima se šutiti ne smije i svaka kalkulacija sa šutnjom o njima je ljudski neprihvatljiva. Šutiti o njima znači podsticati na slične zločine pa je otud i sama šutnja zločin.