Samo jedna rečenica iz godišnjeg izvještaja američkog ministarstva spoljnih poslova o terorizmu bila je dovoljna da potakne rafalnu verbalnu paljbu premijera Republike Srpske
Milorada Dodika. Ta rečenica, koja je razdražila premijera, glasi: "Nastojanja zvaničnika Republike Srpske da potkopaju institucije na državnom nivou usporila su napore da se unaprijede operativne sposobnosti za borbu protiv terorizma i finansiranja terorizma". Dodikov odgovor, u kojem kaže kako taj izvještaj "predstavlja nastavak dobro poznate politike: šta god ne valja na Balkanu - optuži Srbe, za sve što ne valja u BiH - okrivi Republiku Srpsku", više potvrđuje nego što demantuje razloge za zabrinutost Vašingtona. Premijer, naime, i u ovoj prilici demonstrira potpunu zabunu u razumijevanju ili uvažavanju razlike između države kao međunarodnog subjekta i enititeta kao njenog unutrašnjeg oblika organizovanja. Američki izvještaj, naime, bavi se državama a ne njihovim administrativnim jedinicima i ako se potkopava funkcionalnost države u tako vitalnom poslu kakav je borba protiv terorizma nimalo utješno ne zvuče uvjeravanja kako je, međutim, entitet maksimalno posvećen tom cilju: to što nema, zna-se-kojih, ekstremista u Laktašima ništa ne umanjuje potrebu da se institucije na državnom nivou osposobe za suprotstavljanje terorizmu kod kuće i saradnju na međunarodnom planu. U nastojanju da umanji vjerodostojnost ili težinu izvještaja, Dodik naglašava i kako on "nije nastao u Vašingtonu nego u Sarajevu", što je na nivou dokazivanja gotovo 500 godina poslije Galilea da se Zemlja okreće oko Sunca: naravno da se takvi izvještaji o bitnim društvenim trendovima - ljudskim pravima, vjerskim slobodama, vladavini prava, borbi protiv trerorizma - pripremaju u ambasadama a ne u prijestonicama i to što Dodik doživljava Sarajevo kao Teheran ne mijenja ništa u američkom oslanjanju na uvid vlastitog diplomatskog osoblja u stanje i razvoj u zemljama kojima se izvještaj bavi.
Dodikov izbor, konfrontacija umjesto kooperacije, za sada je izazvao bar jednu neželjenu posljedicu: umjesto da dođe do ukidanja funkcije i ovlašćenja međunarodnog predstavnika, i Evropa i Amerika slažu se kako on mora biti zamijenjen predstavnikom EU s dovoljno snažnim ovlašćenjima...
U ovom najnovijem slučaju, Dodik ostaje dosljedan svom automatskom "ne" svakom međunarodnom ukazivanju na potrebu uspostavljanja funkcionalnih državnih institucija: kad Visoki predstavnik podnese Savjetu bezbjednosti izvještaj s čitavim katalogom aktivnosti kojima se potkopava država - on odgovara kako je on "nasjeo onima u svom uredu koji su oduvijek bili protiv Republike Srpske"; kad je nova šefica evropske diplomatije, osvrćući se na poigravanje "referendumom za osamostaljenje" Republike Srpske, rekla kako "mogu oni imati referenduma koliko hoće, ali na kraju se sve svodi na jednu cjelovitu državu" - Dodik joj je posavjetovao da je bolje "da pročita nešto nego da govori o stvarima o kojima ništa ne zna"; kad je NATO objavio kako je za prijem Bosne i Hercegovine neophodna uspostava funkcionirajuće vlade i premijera - uzvratio je kako se "tim zahtjevom NATO isključio iz Bosne"; kad je američki direktor za obavještajne poslove u Kongresu izjavio kako "vođe bosanskih Srba nastoje da vrate unazad neke reforme, dovode u pitanje međunarodni autoritet i pozivaju se na pravo da eventualno održe referendum o nezavisnosti" - odgovorio je kako se radi o ozbiljnim činjeničkim greškama i pogrešnoj slici stvarne situacije; kad je novi britanski šef diplomatije ukazao na potrebu "mišićavije diplomatije" u vezi s Bosnom - tražio je od njega da pokaže "kakve to mišiće ima".
Dodikov izbor, konfrontacija umjesto kooperacije, za sada je izazvao bar jednu neželjenu posljedicu: umjesto da dođe do ukidanja funkcije i ovlašćenja međunarodnog predstavnika, i Evropa i Amerika slažu se kako - nakon što se ispune poznati ciljevi i uslovi - on mora biti zamijenjen predstavnikom Evropske Unije s dovoljno snažnim ovlašćenjima da može doprinositi približavanju euroatlantskim integracijama. Nagovještaji da bi to, pored ostalih kandidata, mogao biti bivši visoki predstavnik
Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) ujedno su i odgovor na pitanje "kakve to mišiće ima" britanska diplomatija.
Pa, ako na međunarodni odgovor na Dodikovo osporavanje međunarodnog autoriteta u Bosni i Hercegovini treba sačekati do poslije oktobarskih izbora, ono je u Sjedinjenim Državama dobilo već zapaženo akademsko zaokruženje: na Virginia Tech univerzitetu, tridesetogodišnji Amerikanac rođen u Sarajevu Adis Maksić odbranio je magistarski rad o "dodikovanju". Tema njegovog rada bila je, naime, poigravanje s "referendumom o nezavisnosti" u aktuelnoj vladajućoj politici u Republici Srpskoj oličeno u njenom premijeru.
"Bio je to jedan od pet najboljih magistarskih radova koje sam vidio u posljednjih deset godina" - zaključio je Maksićev profesor, predsjedavajući tročlane ispitne komisije, Dr.
Gerard Toal. Na pitanje kako je došlo do toga da za temu svog naučnog debija uzme baš ovu temu, Maksić kaže kako je to dio njegovog nastojanja da razumije rat koji je ostavio duboke tragove i u njegovom odrastanju. Bio je učenik sedmog razreda osnovne škole "Slaviša Vajner Čiča" u Sarajevu kad je počela opsada grada; u njoj su najprije već u maju 1992. morali izbjeći iz zgrade na Vilsonovom šetalištu, koje je postalo prva linija fronta, i preseliti se kod majčine sestre u Starom Gradu; u avgustu je tamo njegova majka u eksploziji granate izgubila nogu a nekoliko nedjelja kasnije ranjen mu je i otac dok ih je posjećivao u koševskoj bolnici; zatim su oko nove godine 1993.-94. majka i on pod okriljem Ujedinjenih nacija prebačeni u bolnicu u okolini Detroita, gdje su i ostali.