Republika Hrvatska je 2. srpnja 1999. godine Međunarodnom sudu pravde tužila tadašnju SR Jugoslaviju za genocid. Republika Srbija odgovorila je protutužbom 4. siječnja 2010 godine. Hrvatska do konca ove godine treba odgovoriti na protutužbu. Eventualno suđenje ne očekuje se prije 2013. godine. U međuvremenu u obje države vodi se rasprava o svrsishodnosti tih tužbi i protutužbi.
Prije par godina prisustvovala sam predavanju dr. Ive Josipovića o međunarodnim konvencijama o genocidu. Tada je bio samo profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, međunarodno priznati pravni stručnjak i koautor hrvatske tužbe za genocid.
Predavanje je održano na tribini Kulturnog društva „Miroslav Šalom Freiberger“ u Židovskoj općini u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici. U predvorju toga zdanja stoji ploča s imenima nekoliko desetaka mladih zagrebačkih Židova, prvih stradalih u ustaškom genocidu 1941. godine. Za imena svih stradalih ne bi bili dovoljni svi zidovi Židovske općine. Članica sam toga kulturnog društva. Nisam Židovka, učlanjenjem u društvo željela sam izraziti poštovanje prema nemjerljivom stradanju. Treba li i spomenuti – nadrabin Miroslav Šalom Freiberger, čovjek zaslužan za židovsku i hrvatsku kulturu, ubijen je u Auschwitzu.
Među mahom starijim ljudima, od kojih je svatko imao desetak, dvadesetak pa i više članova obitelji ubijenih u NDH, Josipovićevo predavanje odvijalo se u svečanoj tišini. Razložno je i temeljito iznosio genezu nastanka i sadržaj međunarodnih konvencija o genocidu. Kao i uvjete koji se moraju steći da bi se primijenile te konvencije. Agresija nije među tim uvjetima.
Razmišljala sam – pa srećom, u Hrvatskoj, u posljednjem ratu, nije bilo zločina mjerljivog s onim iz Drugog svjetskog rata.
Ali, je li bio genocid? I mjeri li se on isključivo brojem stradalih?
Pravnici od formata izrazito su javno suzdržani. Privatno, odmahuju glavama. Teško da će hrvatska tužba biti prihvaćena.
Sadržaj obrazloženja tužbe je po pravilima Međunarodnog suda tajan sve do početka eventualnog procesa, javan je samo zahtjev. U njemu se Hrvatska poziva na povredu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i traži progon i osudu počinitelja zločina, informacije o nestalima, te povrat kulturnih dobara. U drugom dijelu Hrvatska traži naknadu štete osobama, imovini i gospodarstvu.
Koautor hrvatske tužbe Ivo Josipović, sada predsjednik Republike, govori da je tužba „ispunila svoju svrhu“ – stvari su se počele rješavati, osude za ratne zločine donositi, potraga za nestalima je intenzivirana, kulturno blago se vraća. Drugi koautor tužbe, bivši ministar pravosuđa dr. Ivan Šimonović, izjavio je u ožujku ove godine da ne postoji mogućnost da država dobije naknadu štete. Eventualno je, ako se potvrdi genocid, mogu zatražiti obitelji stradalih.
Srbija u svojoj protutužbi, pozivajući se na istu Konvenciju, tvrdi da je nad srpskim civilima počinjen zločin genocida za vrijeme i poslije akcije „Oluja“.
Tužba i protutužba podnesene su kao političko sredstvo pritiska. U međuvremenu, postale su i predmet cjenkanja.
„Tužba nije sama sebi svrha“, ponovio je Josipović bezbroj puta.
Premijerka Jadranka Kosor opetovano ponavlja da je tužba u ingerenciji Vlade koja je još nije stavila na dnevni red.
Izjave Josipovića i Šimonovića, koji praktički pripremaju građane da bi tužba mogla biti odbačena, treba shvatiti i u kontekstu vremena. Oni su pozvani u hrvatski stručni tim prije desetak godina kada je postalo jasno da je hrvatska tužba pravna katastrofa.
Pri kraju Tuđmanova života, a i njegovih intelektulanih moći, tužbu je uobličio tim uz tadašnjeg ministra pravosuđa Zvonimira Šeparovića. Sam Tuđman, dok je potpuno kontrolirao sve političke procese u zemlji, nije inicirao tužbu za genocid. U toj prvoj, na brzinu sklepanoj tužbi, na koju su ga ipak privoljeli, stajala je i formulacija da su Srbi izvršili „samogenocid“ dobrovoljnim masovnim odlaskom za vrijeme „Oluje“. Josipović i Šimonović su spašavali što se spašavati dalo, kao što je Šimonović svojedobno izjavio.
I u tom kontekstu treba danas iščitavati Josipovićeve izjave o „ispunjavanju svrhe“ tužbe i Šimonovićevu o nemogućnosti dobijanja naknade štete.
Jer, inače, može li se tužba za genocid, najteži od svih zamislivih zločina, namiriti ispunjavanjem neke druge svrhe, političke, na primjer? Smije li se njome trgovati u dnevnopolitičke svrhe?
Genocida je bilo ili ga nije bilo. On ne može biti predmet politikantskih rasprava u međudržavnim odnosima. U međunarodnom pravu i odgovarajućim konvencijama opisani su uvjeti i okolnosti. Poznaju li svi koji olako donose sudove te konvencije?
Zato je možda došlo vrijeme da se tužba i protutužba za genocid ozbiljno stave na dnevni red. Ponajprije, stručni. Dobro bi došla i neovisna ekspertiza.
Procesuiranje zločinaca iz proteklog rata i saniranje njegovih posljedica na brojnim poljima jest predmet rasprava političara i njihova dužnost prema građanima.
Na gestama kao što su one Borisa Tadića u Vukovaru i Ive Josipovića u Paulin Dvoru treba graditi konkretanu, snošljivu perspektivu. Korak po korak.
Prije par godina prisustvovala sam predavanju dr. Ive Josipovića o međunarodnim konvencijama o genocidu. Tada je bio samo profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, međunarodno priznati pravni stručnjak i koautor hrvatske tužbe za genocid.
Predavanje je održano na tribini Kulturnog društva „Miroslav Šalom Freiberger“ u Židovskoj općini u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici. U predvorju toga zdanja stoji ploča s imenima nekoliko desetaka mladih zagrebačkih Židova, prvih stradalih u ustaškom genocidu 1941. godine. Za imena svih stradalih ne bi bili dovoljni svi zidovi Židovske općine. Članica sam toga kulturnog društva. Nisam Židovka, učlanjenjem u društvo željela sam izraziti poštovanje prema nemjerljivom stradanju. Treba li i spomenuti – nadrabin Miroslav Šalom Freiberger, čovjek zaslužan za židovsku i hrvatsku kulturu, ubijen je u Auschwitzu.
Među mahom starijim ljudima, od kojih je svatko imao desetak, dvadesetak pa i više članova obitelji ubijenih u NDH, Josipovićevo predavanje odvijalo se u svečanoj tišini. Razložno je i temeljito iznosio genezu nastanka i sadržaj međunarodnih konvencija o genocidu. Kao i uvjete koji se moraju steći da bi se primijenile te konvencije. Agresija nije među tim uvjetima.
Razmišljala sam – pa srećom, u Hrvatskoj, u posljednjem ratu, nije bilo zločina mjerljivog s onim iz Drugog svjetskog rata.
Ali, je li bio genocid? I mjeri li se on isključivo brojem stradalih?
Pravnici od formata izrazito su javno suzdržani. Privatno, odmahuju glavama. Teško da će hrvatska tužba biti prihvaćena.
Zato je možda došlo vrijeme da se tužba i protutužba za genocid ozbiljno stave na dnevni red
Sadržaj obrazloženja tužbe je po pravilima Međunarodnog suda tajan sve do početka eventualnog procesa, javan je samo zahtjev. U njemu se Hrvatska poziva na povredu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i traži progon i osudu počinitelja zločina, informacije o nestalima, te povrat kulturnih dobara. U drugom dijelu Hrvatska traži naknadu štete osobama, imovini i gospodarstvu.
Koautor hrvatske tužbe Ivo Josipović, sada predsjednik Republike, govori da je tužba „ispunila svoju svrhu“ – stvari su se počele rješavati, osude za ratne zločine donositi, potraga za nestalima je intenzivirana, kulturno blago se vraća. Drugi koautor tužbe, bivši ministar pravosuđa dr. Ivan Šimonović, izjavio je u ožujku ove godine da ne postoji mogućnost da država dobije naknadu štete. Eventualno je, ako se potvrdi genocid, mogu zatražiti obitelji stradalih.
Srbija u svojoj protutužbi, pozivajući se na istu Konvenciju, tvrdi da je nad srpskim civilima počinjen zločin genocida za vrijeme i poslije akcije „Oluja“.
Tužba i protutužba podnesene su kao političko sredstvo pritiska. U međuvremenu, postale su i predmet cjenkanja.
„Tužba nije sama sebi svrha“, ponovio je Josipović bezbroj puta.
Premijerka Jadranka Kosor opetovano ponavlja da je tužba u ingerenciji Vlade koja je još nije stavila na dnevni red.
Izjave Josipovića i Šimonovića, koji praktički pripremaju građane da bi tužba mogla biti odbačena, treba shvatiti i u kontekstu vremena. Oni su pozvani u hrvatski stručni tim prije desetak godina kada je postalo jasno da je hrvatska tužba pravna katastrofa.
Pri kraju Tuđmanova života, a i njegovih intelektulanih moći, tužbu je uobličio tim uz tadašnjeg ministra pravosuđa Zvonimira Šeparovića. Sam Tuđman, dok je potpuno kontrolirao sve političke procese u zemlji, nije inicirao tužbu za genocid. U toj prvoj, na brzinu sklepanoj tužbi, na koju su ga ipak privoljeli, stajala je i formulacija da su Srbi izvršili „samogenocid“ dobrovoljnim masovnim odlaskom za vrijeme „Oluje“. Josipović i Šimonović su spašavali što se spašavati dalo, kao što je Šimonović svojedobno izjavio.
I u tom kontekstu treba danas iščitavati Josipovićeve izjave o „ispunjavanju svrhe“ tužbe i Šimonovićevu o nemogućnosti dobijanja naknade štete.
Jer, inače, može li se tužba za genocid, najteži od svih zamislivih zločina, namiriti ispunjavanjem neke druge svrhe, političke, na primjer? Smije li se njome trgovati u dnevnopolitičke svrhe?
Genocida je bilo ili ga nije bilo. On ne može biti predmet politikantskih rasprava u međudržavnim odnosima. U međunarodnom pravu i odgovarajućim konvencijama opisani su uvjeti i okolnosti. Poznaju li svi koji olako donose sudove te konvencije?
Zato je možda došlo vrijeme da se tužba i protutužba za genocid ozbiljno stave na dnevni red. Ponajprije, stručni. Dobro bi došla i neovisna ekspertiza.
Procesuiranje zločinaca iz proteklog rata i saniranje njegovih posljedica na brojnim poljima jest predmet rasprava političara i njihova dužnost prema građanima.
Na gestama kao što su one Borisa Tadića u Vukovaru i Ive Josipovića u Paulin Dvoru treba graditi konkretanu, snošljivu perspektivu. Korak po korak.
