Premijer RS i lider SNSD-a Milorad Dodik smatra da Bošnjaci svoj jezik ne mogu zvati bosanskim:
„Bosanski jezik kao takav ne postoji. Njega je prisvojila jedna etnička grupa i pokušava da od tog napravi jezik, ali taj jezik ne postoji. U pravilu i dosad u istoriji je bilo da obilježje jezika nosi obilježje naroda. Ako Bošnjaci imaju pravo, a imaju, onda to može da bude bošnjački jezik, a ne može da bude bosanski jer u Bosni žive ljudi koji govore i srpskim i hrvatskim jezikom i sigurno nisu spremni da se odreknu te činjenice da taj jezik upotrebljavaju i da je to dio njihovog identiteta i ne žele da ga se odreknu.“
Negiranje postojanja bosanskog jezika Adib Đozić, iz Stranke za BiH, smatra još jednom od politički besmislenih igara u državi:
„Neosporna je činjenica da u BiH postoje tri jezika - bosanski, srpski i hrvatski. Sreća je da mi te jezike razumijemo. Ako neko tvrdi da nema bosanskog jezika, svakome treba ponuditi da prevede neke riječi bosanskog jezika na svoj matični, npr. na srpski, na hrvatski, na mađarski... Ono:
Ima l' jada ko kad akšam pada,
kad mahale fenjere zapale,
i sićahni dršću šadrvani,
kad sa đula jeca glas bulbula,
i saz bije u pozne jacije.
To je bosanska pjesma. E, bogati, kako se ona na srpskom ili na hrvatskom pjeva? Ne bih želio sada, jer tu treba šira naučna eksplikacija da se to objasni, ali u najmanju ruku nekorektno je negirati postojanje bosanskog jezika.“
I kod izmjena Ustava RS, kako bi se izbjeglo imenovanje jezika, definisano je da su službeni jezici u RS jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda.
Tomislav Tomljanović, iz Nove hrvatske inicijative i predsjednik Kluba delegata hrvatskog naroda u Vijeću naroda RS, mišljenja je da sva sporna pitanja, pa i pitanje naziva jezika, mogu se riješiti dijalogom:
„Međutim, mi ništa ne rješavamo. Mi samo pitanje odgađamo. Mi kad smo donosili amandmane na Ustav RS, nije se moglo riješiti drugačije nego se našao kompromis. Možete sad misliti, u jednoj državi u ustavu države piše da je jezik bosanski, a u ustavu entiteta te države piše da je to jezik bošnjačkog naroda i jezik srpskog, što znači da Srbi se odriču naziva svog jezika - srpski, već piše jezik srpskog naroda. A kojim govore? Ne znam ni ja, bugarski? I jezik hrvatskog naroda. Dakle, nađen je taj kompromis. To nije dobro rješenje. Ali u svakom slučaju, ja mislim da je rješenje u činjenci ako se ne može sad dogovoriti i naći zajedničko rješnje da se odgodi. Svako pitanje koje je nerješivo treba odgoditi.“
Pisac Nikola Vukolić, koji je i direktor i glavni i odgovorni urednik Zadužbine "Petar Kočić" Banja Luka - Beograd, mišljenja je da je mnogo važnije od toga kako se jezik zove to da ga razumiju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci:
„Mislim da je ovo sve jedan jezik. Kad bih ja bio onaj koji odlučuje ja bih ga nazvao staroslavenski jezik. Ali, meni lično ne smeta jezik ni bošnjački, ni bosanski, ni srpski, ni hrvatski - svaki narod ima pravo da zove jezik kako hoće. Uostalom, jezik može i da se kupi. Ne znam zašto bi nekom smetalo da zove svoj jezik onako kako hoće, mislim na narod. Uostalom, i Kočić nas je učio tome da imamo pravo da zovemo jezik onako kako mi želimo.“
Međutim, upravo pitanje imena jezika moglo bi biti novi kamen spoticanja za bh. političare kada je u pitanju popis stanovništa koji bi se u Bosni i Hercegovni trebao provesti 2011. godine. Ovim popisom, osim izjašanjavanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, građani će se moći izjasniti i o jeziku kojim govore. Kako će se oni zvati - još se ne zna.