Oduvijek sam osjećao izvjesnu odbojnost prema onima u svjetskoj emigraciji koji su, nakon što su našli utočište u prosperitetnijim podnebljima, u zemljama svog novog boravišta postali najekstremniji zagovornici "čvrste ruke" u odnosu nove prema staroj domovini. Rastužuje me, na primjer, kad vidim kako brojni američki Kubanci koriste novostečeni materijalni uticaj – davanje ili uskraćivanje priloga za izborne kampanje; peticije, ulične demonstracije, plaćene oglase i pisma čitalaca; čak i organizovane teritorijalne provokacije – da održe zemlju iz koje dolaze u političkoj izolaciji i pod ekonomskim sankcijama zemlje u kojoj su se smjestili.
Bilo mi je žao i Iraka i Amerike dok sam gledao američke Iračane kako, ne bježeći ni od lažnih svjedočenja o “oružjima masovnog uništenja”, potiču novu domovinu da vojno okupira staru domovinu, po cijenu golemih žrtava i na jednoj i na drugoj strani, samo da bi oni sveli neke makar i stvarne račune s omraženim režimom tamo daleko. Slično je i sa doseljenicima iz mnogih drugih, posebno konfliktnih, područja u svijetu. Nasuprot tome – dirljive su priče o imigrantima iz siromašnog trećeg svijeta koji, radeći duge sate za premale plate, ipak nekako uštede i šalju kući stotine dolara postajući često najveći izvor deviznog prihoda u svojim zemljama.
To osjećanje teško bi se moglo uopštiti, jer su povodi iseljavanja dramatično različiti od zemlje do zemlje pa često i od čovjeka do čovjeka i nema nikoga
ko će bolje od njih samih razumjeti njihovu muku.
Emigracija iz zemalja bivše Jugoslavije u svemu tome specifična je i po tome što za najveći broj emigranata od ranih devedesetih odlazak nije bio njihov izbor već najčešće posljedica masovnog progona, neposredne smrtne opasnosti i zločinačkih projekata bilo u vidu "etničkog čišćenja" ili gotovo jednako okrutnog "humanog preseljavanja stanovništva" u kojem su promotori etničkog inženjeringa prisiljavali ljude da zamijene plodnu ravnicu za kamenjar; urbano Sarajevo za zabiti novostečenih entitetskih periferija; Prijedor za Sanski Most i obratno.
Imao sam priliku da u kratkim ratnim izlascima novinarskim poslom iz opkoljenog Sarajeva u svijet raskoši i najneposrednije osjetim kako se neke nasiljem proizvedene promjene u samom biću Bosne i Hercegovine – recimo, u razumijevanju njene tradicije i kulture poštovanja za vjerske i nacionalne razlike – potpuno različito osjećaju u opkoljenom gradu i među Bosancima prognanim, recimo, u Kanadu.
U ljeto 1993, sa stezanjem obruča oko Sarajeva i međunarodnim pritiskom da se nametne ili prihvati podjela na tri etničke republike i sa mirenjem u opkoljenom gradu s novim realnostima podjele koje su se tada izražavale vapajem u vidu grafita: “Potpiši Alija makar bila avlija”, imali smo u ratnoj redakciji “Oslobođenja” višednevno vijećanje o tome kakva bi mogla biti uloga jednog multietničkog lista u etnički podijeljenoj zemlji. To naše vijećanje završilo je saglasnošću i čak pisanim obećanjem čitaocu kako, bez obzira kakve će nove realnosti biti nametnute Bosni, postoje neke vrijednosti među kojima je i ideja poštovanja za razlike, za koje se vrijedi boriti.
Neki mjesec kasnije, putujući u Njujork na dodjelu nagrade “Oslobođenju” upravo za očuvanje na stranicama lista ideala tolerancije, odazvao sam se i pozivu iz Toronta za susrete s kanadskim medijima i sa izbjeglim Bosancima u Kanadi. Tamo sam – odgovorom na jedno pitanje iz publike – doživio da me neki vjerovatno ne baš demokratskim tajnim glasanjem izabrani “predstavnici bosanske zajednice” izbrišu sa liste pozvanih za neko sljedeće planirano bosansko okupljanje a vrijeme će pokazati da me to učinilo i trajno nepoželjnim na prekomorskim okupljanjima “Bosanaca” što je sa produbljivanjem podjela u emigraciji postajalo ipak samo šifra za bošnjačka okupljanja.
Pitanje je glasilo: “Kako se u Sarajevu poštuje odluka vlasti o zabrani točenja alkohola u Starom Gradu?” Odgovorio sam tako što sam opisao vlastito iskustvo: s nekolicinom kolega u zatišjima granatiranja ponekad bih otišao do zlatarske radnje mog prijatelja na Baščaršiji i onda bismo otvorili i razlili bocu loze kupljene na ratnoj crnoj berzi. Jednom nas je tako “na djelu” zatekao starogradski policajac, dobroćudno nas prekorijevajući: “Šta vi to radite, nije ni podne a vi pijete!” Hoćes li i ti jednu? – pitao ge je domaćin. “Hoću” – odgovorio je policajac.
Iskreno, nije mi padalo na pamet da bi ta zgoda iz opkoljenog grada mogla tako duboko i neoprostivo povrijediti novonađeni vjerski identitet ljudi koji su se sklonili od rata u jedno od najtolerantnijih društava.
Tu epizodu sam odavno potisnuo u prikrajke sjećanja, jer niti ja nedostajem takvima niti oni meni, ali me sve što dnevno čitam i slušam o bosanskoj svakodnevici podsjeća na duboki poremećaj vrijednosti kad se takav grijeh doživljava kao neoprostivo ogrješenje o novouspostavljene norme javnog ponašanja a ratnoprofitersko bogatstvo kao mjera “poslovnog uspjeha”, promocija rodbinski ili partijski najbližih na isturena mjesta u javnoj službi kao zaslužena nagrada za “doprinos našoj stvari”, a svaki pokušaj krivičnog gonjenja korupcije, iznuđivanja ili čak oružanih nepodopština kao “kriminalizacija bošnjačke borbe za opstanak”.
Na tom se terenu, dubokog nesporazuma o temeljnim civilizacijskim vrijednostima – među koje u mom svjetonazoru neopozivo spada poštovanje za svačije pravo na neometano upražnjavanje vlastitih životnih izbora i osjećanja sve dok ne ometa isto takvo pravo drugima –učestalo ponavlja i nesporazum s dijelom čitalaca ove kolumne koji mi zamjeraju kako je moje zalaganje za multietničke bosanske tradicije samo žal za zauvijek prošlim vremenima. Odgovor je isti kao na onu dilemu sa ratnog vijećanja o ulozi multietničkog lista u etnički podijeljenom društvu: možda su promotori “etničke čistote” zaista prevladali i možda tradicija i kultura poštovanja za razlike živi još samo u sjećanjima, pisanijama i nostalgijama ostataka jednog nestalog svijeta – iako je ovaj pisac uvjeren kako će u nekoj doglednoj evropskoj budućnosti silom uspostavljene mentalne i fizičke granice i diobe vremenom gubiti bilo kakvo značenje – ali i kad bi sve bilo beznadno neka niko ne traži i ne očekuje da bi nakon svih pustošenja poštovaoci ideje jednakosti među ljudima i narodima trebalo da još priznaju zakonitost realnosti nastalih znamo-već-kako. O tome je, uostalom, neke relevantne činjenice utvrdilo svjetsko pravosuđe.