Sretna Nova 1996.
Kemal Kurspahić
02.01.2009
Debata za i protiv Djeda Mraza mogla bi možda ostati tek žalosna epizoda u uskraćivanju bosanskohercegovačkoj – u ovom slučaju prvenstveno bošnjačkoj – djeci jedne od rijetkih radosti odrastanja da nije njene talibanske ideološke inspiracije i nasilne implementacije.
Proslavljajući ovih dana, s tradicionalnom čašom dobrog vina, dolazak “sretne i berićetne” najnovije, 2009. godine – sa svim poštovanjem za one koji će radije nazdraviti čašom šerbeta i one koji su nešto ranije već proslavili dolazak 1430. Hidžretske Nove godine ili će 14. januara proslavljati dolazak pravoslavne – ne mogu a da ne razmišljam o tome kako je u bosanskoj i posebno bošnjačkoj javnosti nova 2009. godina dočekana u gotovo identičnoj atmosferi kao i prva poratna nova 1996. godina. I nakon punih 13 godina o toku je ideološki nabijena rasprava o identitetu bosanskih muslimana, u kojoj se – osim dobrodošlih istorijskih, filozofskih, religijskih argumenata – potežu i administrativne odluke i zabrane s nelagodnim osjećajem ulaska u bosanski javni život talibanskih kriterija “vrlina i grijeha”. Zašto 1996? Pa tada je – gledajući televizijske izvještaje o dočeku prve poratne nove godine – tadašnji predsjednik bosanskohercegovačkog Predsjedništva, Alija Izetbegović, u otvorenom pismu rukovodstvu državne radio-televizije izrazio neslaganje s raspojasanim dočekom Nove godine i Djeda Mrazom i “drugim simbolima stranim našem narodu”.
Još tada sam, u nekoj od svojih kolumni, iskazao neslaganje s propisivanjem “ispravnog” i “neispravnog” načina obilježavanja nove godine i bilo kakvim miješanjem državnih činovnika u to kako će građani proslavljati praznike i kako će televizija o tome izvještavati ali je – 13 godina kasnije – svjetska štampa ipak zabilježila kako su “nacionalisti trijumfovali zabranom Djeda Mraza u sarajevskim obdaništima” (naslov iz londonskog Observera od 21. decembra). Ovaj list zapaža kako je zabrana pojavljivanja Djeda Mraza “kulminacija duge istorije neuspjelih nastojanja nacionalista s islamističkim naklonostima da ga otpišu iz istorije zemlje” i navodi izjavu međunarodnog posmatrača koji kaže: “Postoje sve tješnje veze između bošnjačkih nacionalista i islamske zajednice. Politička atmosfera je napeta.”
Debata za i protiv Djeda Mraza mogla bi možda ostati tek žalosna epizoda u uskraćivanju bosanskohercegovačkoj – u ovom slučaju prvenstveno bošnjačkoj – djeci jedne od rijetkih radosti odrastanja da nije te njene ideološke inspiracije i nasilne implementacije. Odluka direktorice Javne ustanove “Djeca Sarajeva” da otkaže gostoprimstvo Djeda Mrazu u 24 obdaništa zato što – kako je sama izjavila - “islamski vjernici … ne žele Deda Mraza, jer on nije postojao u kulturi i tradiciji bošnjačkog naroda” nova je demonstracija agresivnog nametanja većinskih vjerskih osjećanja u javnom životu glavnog grada i države koji deklarativno pretenduju da pripadaju svim svojim građanima. Prethodno je pretškolskoj djeci nametnuta i vjerska nastava kao garant utvrđivanja podjela “od kolijevke pa do groba”. Na stranu sad koliko su današnja talibanska pravila zaista u skladu s “kulturom i tradicijom bošnjačkog naroda”: može da bude – ako se njegove tradicije počinju računati od dana ratnog preimenovanja 1993. godine. Ali, bilo bi to onda nasilje nad cijelom istorijom suživota i kulturom poštovanja za vjerske i nacionalne razlike u Bosni i Hercegovini. Barjaktarima isključivosti takvo šta potpuno je nevažno.
Oni su uspjeli da, uz smjenu dviju godina, umjesto po navodno najvažnijem – napredovanju prema evropskim vrijednostima – skrenu pažnju na Bosnu i Hercegovinu u osnovi neevropskom, ako ne i antievropskom, promocijom vjerske isključivosti. Tako i najprestižniji američki dnevnik “Njujork tajms” (The New York Times) u naslovu najnovijeg izvještaja iz Sarajeva od 27. decembra bilježi kako “islamski preporod testira bosanski sekularizam”: list navodi i izjavu reisa slamske zajednice Mustafe Cerića koji se žali kako “nam” – podrazumijevajući bosanske muslimane ali ovdje govoreći i u ime Bošnjaka – poratni “plemenski ustav” nalaže “da dijelimo političku vlast i zemlju s našim ubicama”. U tom tekstu muslimanski vjerski poglavar govori o bosanskim Srbima na način koji ne ostavlja nikakvog prostora za suživot i pomirenje. Država kakvu i najnovijim otkazivanjem gostoprimstva Djeda Mrazu promovišu njegovi borbeniji sljedbenici ne nudi ni minimalno prihvatljiv okvir za obnovu bosanskohercegovačke cjelovitosti za čije se advokate predstavljaju.
Djeda Mraz je tu, naravno, tek simbolična kolateralna šteta. Dileme oko postojanja tog nasmijanog bjelobradog posjetioca iz “dalekih, hladnih predjela” pojavljivale su se i u društvima u kojima njegovi dolasci s poklonima u vrijeme božićno-novogodišnih opraznika imaju vijekovnu tradiciju. U Americi je u istoriju te debate ušao uvodnik Frencisa Črča (Francis P. Church) iz dnevnika “The New York Sun” iz 1897. godine “Da, Virdžinija, postoji Djeda Mraz” u kojem, u odgovoru na pismo osmogodišnje djevojčice kojoj su prijatelji rekli da “nema Djeda Mraza”, piše: “ … On postoji onoliko sigurno koliko i ljubav i dobrodušnost i pripadanje i ti znaš da oni postoje u obilju i daju tvom životu najveću ljepotu i radost. Koliko bi samo prazan bio svijet kad ne bi bilo Djeda Mraza! Bio bi tako prazan kao kad ne bi bilo Virdžinija. Ne bi bilo djetinje vjere, ni poezije, ni romanse da čine ovaj život podnošljivim … Svjetlost kojom djetinjstvo obasjava svijet bila bi ugašena…”
Neki su u Sarajevu eto odlučili da gase to svjetlo.