Strava od prava
Kemal Kurspahić
27.02.2009
Američka ocjena stanja ljudskih prava u BiH je u cjelini nepovoljna – dakle, to nikako nije priča o “dobrim i zlim momcima” – ali je indikativno da se oko jedne ličnosti na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni isprepliće čitav katalog ozbiljnih oblika narušavanja ljudskih prava i vladavine zakona: riječ je o premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku koji se poimence spominje čak 19 puta na ukupno 27 strana izvještaja o BiH.
Godišnji izvještaj američkog Stejt departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu, koji je u srijedu uručen Kongresu, već u prvoj rečenici poglavlja o Bosni i Hercegovini kaže kako rezultati bosanskih vlasti u toj oblasti “ostaju siromašni”. Balkanski ignoranti američkog vrednovanja stanja ljudskih prava na našim stranama tradicionalno bi odmahnuli na takvu ocjenu bilo pozivanjem na istoriju (“a šta su oni radili Indijancima”), bilo podsjećanjem na skorije epizode američkog iznevjeravanja visokih standarda ljudskih prava (Guantanamo, Abu Graib, mučenje optuženih za terorizam), ali ovo nije pogodna godina za takve izgovore: u Sjedinjenim Državama upravo su okončani izbori u kojima je za predsjednika najmoćnije svjetske sile izabran pripadnik manjinske grupe – Afroamerikanci predstavljaju jedva 13 posto ukupnog stanovništva – i novi predsjednik je već objavio odluke i dao uvjeravanja najširoj domaćoj i svjetskoj javnosti kako odbija lažni izbor “između naše bezbjednosti i naših ideala”. Ljudska prava ostaju ključni indikator stanja ukupnih demokratskih kretanja u svakoj pojedinoj zemlji a ovaj godišnji izvještaj u mnogome će određivati ukupnu američku politiku prema zemljama u kojima se uporno postižu “siromašni rezultati”.
Pa, kako američka diplomatija vidi stanje ljudskih prava u BiH 2008. godine? Najsažetije: navode se izvještaji o nastradalima od mina, policijsko nasilje, loše stanje i prenatrpanost u zatvorima, povećano uznemiravanje novinara i pripadnika civilnog društva, diskriminacija i nasilje protiv žene i etničkih i vjerskih manjina, diskriminacija protiv invalidnih osoba i seksualnih manjina, ometanje povratka izbjeglica, trgovina ljudima i ograničavanje prava na zapošljavanje sve do činjenice da najtraženiji haški optuženik Ratko Mladić još nije uhapšen i izručen u Hag.
Ocjena je u cjelini nepovoljna – dakle, izvještaj nikako nije priča o “dobrim i zlim momcima” – ali je indikativno da se oko jedne ličnosti na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni isprepliće čitav katalog ozbiljnih oblika narušavanja ljudskih prava i vladavine zakona. Riječ je o premijeru Republike Srpske Miloradu Dodiku koji se poimence spominje čak 19 puta na ukupno 27 strana izvještaja o BiH.
Dodik se, naime, spominje u vezi s onemogućavanjem rada državne komisije za nestale; primjeri njegovog miješanja u rad pravosuđa protežu se od protivljenja isplati naknade štete trebinjskoj porodici kojoj je oteta fabrika preko prijetnje nasiljem protiv uvida državnih institucija u “poslovanje” njegove vlade do korištenja institucija i osoblja Republike Srpske u državnom pravosuđu protiv međunarodnih predstavnika; navodi se i njegova izjava o neprihvatanju “da nam sude sudije muslimani” i pritisci na medije uključujući i 16 privatnih tužbi protiv Federalne TV i pozivi na likvidaciju državne radio-televizije; te medijska kampanja protiv Transparency Internationala zbog optužbi za korupciju i prisvajanje sredstava u procesu privatizacije. Navođenjem ovog kataloga nasilja nad konceptom vladavine prava Bosna i Hercegovina bi se mogla uzeti kao slučaj za proučavanje fenomena – potcrtanog u izvještaju – da se najozbiljnija narušavanja ljudskih prava događaju “u zemljama gdje vođe bez odgovornosti održavaju nesputanu moć”.
Bošnjački politički i vjerski prvaci pobrinuli su se da premijer Republike Srpske ipak ne ostane usamljen primjer recimo pritisaka na medije: izvještaj navodi dobro poznati slučaj fizičkog nasrtaja poslanika Stranke za BiH u državnom parlamentu Sadika Bahtića na ekipu Federalne TV a u njemu se našla i javna optužba reisa Islamske zajednice Mustafe Cerića protiv glavne urednice “Oslobođenja” Vildane Selimbegović za navodnu “islamofobiju” i antiislamsko ponašanje sve do poistovjećivanja kritike u medijima sa pokušajima obezglavljivanja Islamske zajednice i “nastavka genocidne politike čiji je cilj da se bosanski muslimani izbrišu s lica zemlje”. Bošnjački prvaci mogli bi se prepoznati i u ocjeni iz izvještaja kako ima primjera namjernog uveličavanja broja žrtava prošloga rata kako bi se potcrtalo stradalništvo samo svog naroda.
Izvještaj se odnosi isključivo na kalendarsku 2008. godinu pa tako u njemu nije mogla da se nađe najnovija kampanja protiv slobode medija u slučaju imama iz Gluhe Bukovice osuđenog za seksualno nasilje nad djevojčicom ni da se povuče vrijednopsna paralela između Dodikove izjave o sudijama muslimanima i reisove javne izjave kako advokat srpske nacionalnosti ne može razumjeti “nas muslimane”: u ta dva slučaja radi se o blizanačkoj logici – nacionalnoj i vjerskoj isključivosti koja nikako ne može pogodovati obnovi multietničkog ambijenta i vrijednosti.
Ako vam se sve već navedeno ne čini dovoljno depresivnim, ima toga još: navodi se uporno opadanje broja povratnika na svoje; krajnje nepovoljna – pa i neprijateljska – klima za povratak s napadima na simbole manjinskih grupa, diskriminacijom u zapošljavanju i ostvarivanju zdravstvenih, obrazovnih i penzionih prava; izrazito neravnopravna zastupljenost žena (pripada im samo sedam od ukupno 57 mjesta u Parlamentu, nijedno od devet mjesta u Savjetu ministara; tri od 22 vodeće funkcije u Federaciji i dvije od 22 u Republici Srpskoj); nastavak segregacije u školstvu u vidu “dvije škole pod jednim krovom” i drugim primjerima diskriminacije kakvo je odbijanje direktora gimnazije u Stocu da potpiše svjedočanstva 160 bošnjačkih maturanata. Ukratko – strava od prava.