“Blago Karadžiću - napisao je jedan čitalac naše engleske stranice - on može da kaže da ne priznaje sud u Hagu, a ja ne mogu da kažem da ne priznajem elektroprivredu, a nemam novaca da platim račune.”
U ovoj rečenici našeg čitaoca kao da je sažeta sva tragika današnje balkanske priče. Dok se političari već godinama svadjaju oko raznoraznih pravih i izmišljenih problema životni standard je dramatično padao i pada i dalje.
U posljednja tri mjeseca u BiH je posao izgubilo 15.000 ljudi, bračni par Puzigaća iz Prijedora izvršio je samoubistvo zbog bijede, hrvatski Sabor već razmatra prijedlog da se funkcionerima smanje plaće za 10%, vrijednost dinara u Srbiji rapidno pada.
I sve je to još uvijek daleko od krize koja juri ka Balkanu. Čitav niz tekstova u svjetskom tisku bavi se ovih dana baš recesijom koja u svom slijedećem valu stiže u postkomunističke zemlje. Ukrajina je pred kolapsom, u Bjelorusiji ljudi rade ali ne primaju plaće, proizvodi se ali se proizvodi ne prodaju jer ih nema ko kupiti pa se pune skladišta. Ekonomija Latvije je pala za 12%, Madjarska je uzela zajam od 25 milijardi dolara, Moldavija strahuje da će prestati pristizati novac od dijaspore koji čini 30% od ukupnog društvenog proizvoda ove zemlje, Rusija je prije krize imala više od 600 milijardi dolara rezerve - do sada je već potrošila više od dvije trećine, vrijednost njen valute je pala za 50%. Svega četiri zemlje postkomunistilčkog svijeta, po izvještajima MMF-a, se sa krizom nose, za sada, uspješno - Poljska, Češka, Slovenija i Slovačka.
Ima naravno logike u tome da ekonomska kriza pogadja i postkomunističke zemlje i u tome nema ništa neočekivano. Ali, ko će pomoći ovim zemljama? SAD sebi mogu dozvoliti deficit od 1,75 triliona kao put izlaska iz krize, EU je objavila plan pomoći svojim članicama i istovremeno objavila da nema novaca da pomogne ostalima, MMF je već zatražio dodatnu pomoć od Evrope, Japana, SAD i drugih - za sada je pozitivno odgovorio samo Japan.
Već odavno su na Balkanu shvatili kako se prazni stomaci zamjenjuju sa vrućim glavama i bojim se da će mnogi na vlasti uraditi i ovaj put isto. Srbija je znatno pojačala svoju retoriku podržavajući premijera jednog od dva BiH entiteta, Milorad Dodik svojim izjavama djeluje poput razmetljivca, Haris Silajdžić tuži Dodika, Hrvatska i Slovenija imaju najlošije medjusobne odnose od kada su neovisne države, u Makedoniji premijer Nikola Gruevski već odavno maše nacionalnim zastavama i busa se u prsa nasljednika Aleksandra Makedonskog...... U BiH se sastalo čak i sedam zvaničnika ratnog predsjedništva BiH i predratne Skupštine BiH i “izrazilo zabrinutost” razvojem dogadjaja. Jedni se drugima miješaju u unutrašnje poslove, jedni negiraju postojanje drugih, treći imaju otvorene prijetnje otcjepljivanja, granični sporovi se pretvaraju u teritorijalne..... odjednom se izbori ponovo gube i dobijaju na valovima nacionalizma!! Premijeru Federacije BiH Nedžadu Brankoviću ne pada na pamet da podnosi ostavku usprkos brojnih izvještaja o kriminalu u koji je umiješan, na sve činjenice odgovara samo frazom «nisam kriv!» Milorad Dodik se i ne pokušava braniti jer je optužbe na svoj račun glatko proglasio napadom na RS, sve podsjeća na onu uzrečicu “što je više kleveta i laži, Mile nam je miliji i draži!”
Zašto se sve ovo dešava baš sada? Da li se na Balkanu ponovo stvaraju idealne okolnosti za novi val nacionalizma i agresije?
Takozvana medjunarodna zajednica se zabavila sama sobom, vidi kako se oluja rasplamsava na Balkanu, (CIA u svom najnovijem izvještaju Balkan svrstava medju 5 najvažnijih svjetskih prijetnji), ali još uvijek niko nema volje da se ponovo bavi ovim dijelom svijeta. Evropa se bavi sobom i recesijom, SAD se muči sa svojim ratovima, recesijom i popravljanje štete koju je prouzročila prethodna administracija, a EU i UN još uvijek se nisu složili ni oko imena novog Visokog predstavnika u BiH, a kamoli o politici koju on treba da vodi, EU još flertuje sa Srbijom, mreža kriminala se prostrla Hrvatskom..... “Ko je jamio - jamio je”. Kako se približava recesija, valjaće nekako objasniti gradjanima zašto se gubi posao, kako to da propadaju banke, gdje je novac, ko je uspio da od svjetski prestižne PLIVE napravi gubitnika….a kako se sve to objasniti ne može, najbolje je gradjane ponovo pretvoriti u etničke skupine i proglasiti neprijatelje i krivce na drugoj strani. Srbija ima Albance kao vječiti motiv homogenizacije i još se malo upetljaju u "zaštitu" srpskih interesa u BiH; na Kosovu neće da plate račune za struju, a onda se bune kad im struju ukinu - jer struja je "albanska" a džep "srpski"; u Sarajevu se još bave ukidanjem Djeda Mraza, a u Banjaluci održavaju okrugle stolove o navodnom naoružavanju Bošnjaka; Hrvatska ima sada Sloveniju, a Slovenija Hrvatsku, Makedonija ima Grčku. Nigdje kraja.
Bojim se da su nacionalne zastave već počele vijoriti, da su mediji već u navijačkom zanosu. Sve me to podsjeća na vrijeme raspada kad su svi jedni drugima bili neprijatelji, kad smo se svakog dana mrzili sve više.
Kad mačke nema miševi kolo vode – kako nam nisu dali da se podijelimo na pobjednike i poražene ostali podijeljeni po nacionalnim torovima i sad se svi hvale da su pobijedili. I dok su se veliki sobom zabavili mi postajemo sve hrabriji, podmazujemo oružja, iskopavamo granate......i spremamo se na nove "pobjedničke" pohode. Neprijatelji su nam već znani.......naša pravda će protiv njihove nepravde....
Ako niste primjetili - mi se još uvijek raspadamo.