Opomene bez odjeka

Ništa ne odslikava paralizirajuće učinke bosanskog nadvikivanja vrućim političkim parolama kao činjenica da su – upravo ovih prvih nedjelja proljeća – u sjeni te retorike ostale i dvije poruke s međunarodnih adresa koje bi u svakoj zemlji funkcionirajuće demokratske javnosti izazvale uzbunu ako ne i smjene i ostavke u političkom vrhu. Jedna od tih poruka glasi kako Bosni i Hercegovini prijeti opasnost da do kraja godine ispadne iz grupacije zapadnobalkanskih zemalja – odnosno da zaostane za njima – u potrazi za evropskom budućnošću. Druga: kako se može desiti da Srbija, Makedonija i Crna Gora dobiju a da BiH ne dobije “zeleno svjetlo” za liberalizaciju viznog režima.

Nakon još tri izgubljene godine u preuređenju ustavnog uređenja u skladu sa evropskim standardima, zaostajanje za susjedima postalo je već navika, do tačke kad više odjeka u javnosti izaziva recimo novi zastoj u takozvanom “prudskom procesu” dogovaranja čelnika tri vladajuće partije, nego najnovija upozorenja kako se može dogoditi da od svih zemalja bivše Jugoslavije samo nosioci be-ha pasoša ostanu nedobrodošli na evropskim granicama.

Bio bi to ishod ravan modernoj getoizaciji.

Mediji su citirali izjavu predsjedavajućeg bosanskohercegovačkog predsjedništva u prvom susretu s novim visokim predstavnikom kako bi ukidanje viza sa zemljama Evropske Unije za građane BiH “bio znak da su dio Evrope i da ih ona želi”. Izjava zvuči kao da odluka o bezviznom režimu zavisi od Evrope a ne prvenstveno od domaćih političkih prvaka među kojima su razumljivo i predsjedavajući državnog predsjedništva i njegova partija.

Evropa je, naime, još prošle godine utvrdila i predočila bosanskim partnerima takozvanu “mapu puta” prema bezviznom režimu u kojoj se navode četiri grupe uslova koji se moraju ispuniti: prvo – bezbjednost ličnih dokumenata, odnosno garancije da se pasoši i druge lične isprave izdaju po striktno propisanim zakonskim procedurama; drugo – regulisanje ilegalne migracije; treće – vladavina zakona u stvarima kakve su, pored ostalog, organizovani kriminal, korupcija i trgovina drogom i ljudima; i četvrto - poštovanje međunarodnog prava u vezi s kretanjem ljudi i to se naročito tiče jednakih prava pripadnika manjinskih grupa.

Lako je pokazati, i bez naročite analize, da zemlja ne ispunjava većinu ovih minimalnih kriterija za pripuštanje u “šengensku zonu”, od sasvim svježih primjera hapšenja državnih službenika za zloupotrebe u izdavanju ličnih dokumenata do rasprostranjene korupcije i trgovine drogom. Ovonedjeljno usvajanje predloga zakona o zabrani diskriminacije samo je jedan od, kako je negdje precizno pobrojano, 48 preostalih uslova za ukidanje viznog režima.

Za njihovo neispunjavanje nisu, naravno, odgovorni građani – oni koji u dugim redovima pred evropskim ambasadama čekaju na često ponižavajuće procedure za dobijanje vize – nego oni kojima su poklonili povjerenje na izborima. Možda bi ta potreba za pasošem s kojim se može putovati mogla biti onaj ujedinjujući motiv u odavno potrebnoj pobuni protiv paralize političkog odlučivanja kad bi baš svi građani bili u istom viznom režimu. Činjenica je, međutim, da jedni imaju putovnice zapadnog susjeda - drugi će vjerovatno lako dobiti pasoše na istočnoj strani-a samo treći su osuđeni da čekaju da njihovi predstavnici ispune onih 48 uslova.

A može se pokazati da je vrijeme za to isteklo juče. Na to zabrinjavajuće razmišljanje upućuje ovih dana održani skup šefova diplomatija 27 zemalja Evropske Unije u Češkoj na kojem službeno jeste potvrđeno da vrata ostaju otvorena za zemlje Zapadnog Balkana ali su – manje službeno – neki od ministara opominjali i kako je Evropa “umorna od proširenja”.

Čitam ovih dana članak Roberta Kagana iz Karnegijeve zadužbine za mir u kojem – u samo jednom pasusu – opisuje kroz kakva je sve iskušenja samo u prošlom stoljeću prošla Evropa da bi postigla svoj sadašnji mir.

“Iskusili su dovoljno potresa u 20. stoljeću za cijeli milenijum: dva svjetska rata koja su opustošila kontinent i uzela milione života; Holokaust, koji još izaziva duboku krivicu, ne samo u Njemačkoj; razbuktale inflacije i depresije dvadesetih i tridesetih godina; divlja politička ljuljanja od romantičnog i agresivnog nacionalizma do fašizma i socijalizma do flertovanja s komunizmom i demokratijom; hladni rat koji je podijelio kontinent, ne samo duž željezne zavjese nego i unutar i između naroda Zapadne Evrope” – piše Kagan čijem bi se popisu evropskih iskušenja mogli dodati i balkanski ratovi i progoni potkraj stoljeća.

U tom kontekstu opomena sa ministarskog sijela u češkom zamku Hluboka o tome kako je Evropa “umorna od proširenja” morala bi djelovati otrežnjujuće za bosanske političke vođe. Taj umor je, uostalom, već evidentan u uzdržanosti oko prijema Ukraine i naročito Gruzije iz bojazni da se ne iritira Rusija i prijema Turske iz straha od islamizacije. Odgađanje da se prione na ispunjavanje “pet ciljeva i dva uslova” za približavanje Evropi u tom kontekstu ima težinu poigravanja s budućnošću zemlje i njenih građana za šta niko nema nikakav izborni mandat.