Teheranski bumerang

Jedan od kongresmena sa područja koje pokrivaju moje američke novine, u ovonedjeljnoj posjeti redakciji - koja, po godinama ustaljenoj navici, predstavlja priliku da obavijesti birače o svojim inicijativama u Kongresu – počeo je razgovor obraćajući se meni: “Ono što čujem iz Sarajeva je vrlo uznemiravajuće: droga, korupcija, neodgovorna vlast …” – govorio je, s pravom nekoga ko je u najtežim danima dolazio u ratno Sarajevo i zahtijevao američko angažovanje u zaustavljanju ubijanja Bosne. “Mislim da je, nakon svega kroz šta je prošao, taj narod zaslužio bolje” – zaključio je kongresmen.

Rekao mi je kako njegove informacije potiču iz samog Sarajeva, ali je i prošlonedjeljno saslušanje međunarodnih eksperata za Balkan pred helsinškom komisijom američkog Kongresa proteklo uglavnom u istom tonu zabrinutosti za bosanskohercegovačke prilike i perspektive.
To sašlušanje izazvalo je različita – i uglavnom pogrešna – reagovanja u bosanskoj javnosti. Greška u razumijevanju onoga što je rečeno u Vašingtonu uglavnom je posljedica sujete bosanskohercegovačkih aktuelnih političkih prvaka koji u kritici njihovog ponašanja i političkih projekata traže nekakve skrivene namjere i zavjere. Tako aktuelni vođa srpskog entiteta poziv eksperata za dalje snažno međunarodno angažovanje u BiH pokušava predstaviti javnosti kao njihovu želju da “i dalje zarađuju na nama” dok se kritika upućena formalno prvom u Bošnjaka uvrijeđeno odbacuje kao nastavak moralno neprihvatljivog ratnog “izjednačavanja strana u sukobu”.

Te dvije krajnosti u reagovanjima, uz prateće arogantno umanjivanje značaja kongresne komisije i učesnika u saslušanju bez i minimalnog nastojanja da se prevede i pročita to što su kazali, zamagljuju i potiskuju u pozadinu čitav spektar ozbiljnih političkih ocjena koje postepeno postaju osnova novog međunarodnog konsenzusa o tome kako i šta dalje u Bosni i Hercegovini.

Prvo: vašingtonska rasprava ima dimenziju pravovremenosti, jer je sračunata na produbljivanje razumijevanja balkanske situacije u Kongresu u vrijeme kad nova administracija odlučuje hoće li i na koji način nastaviti američko angažovanje u regionu, a poruka u vezi s tim je nedvosmislena – situacija je zabrinjavajuća a američko angažovanje i podrška balkanskim inicijativama Evropske Unije vitalno potrebni. Drugo: Kongresna komisija je upozorena kako je na sceni nastojanje, uglavnom iz Republike Srpske, da se dovede u pitanje i ranije ostvareni napredak prema uspostavi funkcionirajuće države i kako bi bilo preuranjeno dići ruke od Bosne prije nego što se taj posao jačanja njene državnosti ne privede kraju a bivši Visoki predstavnik Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) posebno efektno je – citirajući istaknutog evropskog političara – upozorio kako je najveća opasnost u uljepšavanju stanja na način “da se oni prave da provode reforme a da se mi pravimo da im vjerujemo”. Treće: kao što je nova američka administracija već učinila u drugim kritičnim područjima, fokusirajući se na regionalni pristup na primjer izraelsko-palestinskom ili afganistansko-pakistanskom problemu, ukazano je na nužnost regionalnog pristupa privođenja kraju misije u Bosni tako što će – pored ostalog – napredovanje Srbije prema euroatlantskim integracijama biti striktno uslovljeno njenom podrškom državnosti BiH, uključujući i trajno odbacivanje svake inicijative za osamostaljenje ili pripajanje Republike Srpske. Četvrto: ukazano je na potrebu zajedničkog američko-evropskog pristupa u kojem će biti jednodušno utvrđena “domaća zadaća”, sve ono što mora da se uradi, da bi BiH ispunila uslove za napredovanje prema Evropi. Peto: dramatično je potcrtana potreba za donošenje novog ustava koji će državu učiniti eurokompatibilnom i naglašeno je kako tome valja pristupiti hitno kako se ne bi dozvolilo nacionalističkim vođama da još jednom – u izborima iduće godine – igraju na kartu etničkih strahova.
Kongresmenima koji su postavljali pitanje kako opravdati pojačano američko angažovanje u BiH pored toliko drugih međunarodnih prioriteta rečeno je kako za to – pored dovršavanja posla započetog u Dejtonu – postoje i strateški i bezbjednosni razlozi: uspostava funkcionirajuće države je jedini način da se spriječi da BiH postane leglo korupcije i krijumčarenja drogom, ljudima i čak oružjem za terorističke grupe i namjere a zatim tu je i potencijalna uloga bosanskih muslimana u uspostavi razumijevanja s islamskim svijetom.

Pažljivije iščitavanje svega što je prošle nedjelje rečeno u Kongresu pokazalo bi – ukratko – da je politika iščekivanja da svijet digne ruke od BiH kako bi se okončala njena podjela ili čak politika otvorene destabilizacije bila izrazito kontraproduktivna: proizvela je alarm i novu riješenost da se posao nastavi sve dok ne bude napravljen nepovratan korak prema Evropi. Priča o Sarajevu kao Teheranu imala je u tome, takođe, zapaženu ulogu: Zapad ima dovoljno briga s jednim Teheranom da bi ravnodušno gledao na stvaranje drugog na evropskom tlu.

A za sve one u Vašingtonu koji sa zabrinutošću pitaju neće li se Srbija i Republika Srpska, suočene s evropsko-američkim uslovljavanjima, okrenuti Rusiji, Ešdaun je ponudio anegdotu o tome kako svojim srpskim prijateljima koji mašu tom ruskom kartom savjetuju da prošetaju sa njim kroz Sarajevo ili Beograd i da vide kako je pred austrijskom ambasadom uvijek dug red za vize a da pred ruskom obično nema nikoga.