Dostupni linkovi

Bez slobodnih medija Srbija ne može u Evropu


Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija
Bez snažnih i slobodnih medija pristupni pregovori Srbije sa EU ne mogu se uspešno završiti, a poglavlje 23 koje će se verovatno otvoriti krajem godine ukjučuje i reforme u medijskoj sferi, čulo se na panelu o srpskim medijima u Evropskom parlamentu.

Na skupu koji je organizovala Grupa liberala i demokrata u Evropskom parlamentu, izvestilac za Srbiju Jelko Kacin ukazao je na najveće probleme medija u Srbiji – na autocenzuru, na državu koja se iz njih još nije povukla, netransparentno vlasništvo, na to da iza finansiranja i oglašavanja u medijima često stoje srpska ministarstva i političke stranke.

Iako ovo nije ništa novo, svakoj srpskoj vlasti upravo takvo stanje medija je odgovaralo. O tome valjda najrečitije govori podatak da na predstavljanje izveštaja Verice Barać o kontroli medija pre tri godine, niko, ama baš niko, iz tadašnje vlade nije došao.

Čemu onda čuđenje nad postojanjem autocenzure u srpskom medijima?

Jovanka Matić, naučna saradnica Instituta društvenih nauka, uz podsećanje da je na problem autocenzure ukazano i u nedavnom izveštaju Stejt departmenta, kaže da autocenzura nije uzrok nego posledica strukturnih problema medijskog sistema, od kojih je najveći način finansiranja medija.

“Kod nas je oblast medijske ekonomije jedna potpuno slepa mrlja medijskog sistema. Mi veoma malo znamo o načinu finansiranja medija zato što je to zakonski neregulisano, ali nema ni izveštaja o načinu finansiranju medija. Mi ne znamo koliki su tiraži pojedinih novina, ko su njihovi finansijeri itd. Drugo, ne postoji funkcionalno tržište i značajan deo medijske ekonomije se obavlja mimo tržišta; tržište, koje je samo po sebi oko 172 miliona evra, nije u stanju da opsluži nekih 1200 medija. Većina medija kod nas je neprofitabilna, ali umesto da se taj broj smanjuje, on se još povećava. Dakle, kako uopšte opstaje ovoliki broj medija toliko godina – to je problem o kome veoma malo znamo, ali to nedvosmisleno upućuje na zaključak da tržište nije glavni faktor koji određuje sudbinu medija, odnosno, da se mnogo toga događa mimo tržišta“, ukazuje Matić.

Veljanovski: Medijski poslenici posustaju u borbi

Unapređivanje demokratskih procesa uz kontrolisane i ucenjene medije – nije moguća misija. A da su mediji u Srbiji zarobljeni, ucenjeni i korumpirani, i to višestruko, uverljivo je dokazala legendarna čelnica antikorupcijskog saveta: sakrivenim vlasništvom medija, državom kao njihovim vlasnikom, izdvajanjem ogromnog novca iz budzeta za medijsku promociju ministara i drugih funkcionera, što državne institucije ne smeju da rade, marketinškim agencijama, čiji su vlasnici političari, preko kojih nagrađuju ili kažnjavaju medije.

Na državu kao veoma značajnog aktera medijske ekonomije, o čemu takođe veoma malo znamo, upire prstom i Jovanka Matić.

“Država je, zapravo, ta koja nema interes da stvari menja jer u ovoj netransparentnoj situaciji ona uspeva da reguliše tokove novca prema medijima na potpuno netransparentne i netržišne načine. Posledica toga je autocenzura”.

Ako se u Srbiji ne može saznati ko ima medije, ko ih i čijim novcem finansira, sve strategije i svi zakoni ne vrede ama baš ništa.

“Mora se uvesti transparentnost vlasništva, ali i transparentnost finansiranja medija. Dakle, samo po sebi transparentno vlasništvo neće dovesti do te velike promene dok ne saznamo koji su to sve tokovi novca prema medijima”, ukazuje Matić.

A da još uvek ne možemo saznati ko stoji iza medija, pa, preme tome, ni kako se finansiraju, ni postoji li nedozvoljena koncentracija medija, podsetila su nas i nedavna prepucavanja o tome ko su sve bili vlasnici ugašenog tabloida Press. Dok je biznismen Miroslav Mišković nakon dugog srikrivanja priznao da je bio većinski vlasnik Pressa, doskorašnji gradonačelnik Dragan Đilas tvrdio je da nije imao vlasničkog udela u tom listu. U lavirintima off-shore kompanija najviše što se može saznati jesu imena advokata koji ih vode, ali nikako pravih vlasnika.

Rade Veljanovski
Rade Veljanovski
Rade Veljanovski, profesor novinarstva na Fakultetu političkih nauka, kaže da se tu i tamo ovako nešto može desiti i u zemljama boljih demokratskih običaja, ali dodaje:

“Ako se tu i tamo o nekome sazna da ima prikriveno vlasništvo, njegove političke akcije toliko padnu da nema više šanse da ostane u političkom životu. Vlasništvo često skrivaju i biznismeni upravo zato što su u sprezi sa političarima i što se preko njihovog vlasništva promoviše politički interes određenih političkih grupacija. Mene posebno brine to što i medijski poslenici posustaju u toj borbi jer društvo koje iole teži demokratiji ne sme da odustane od toga da stvari postavi na pravo mesto – da, dakle, ustanovi transparentnost vlasništva medija, da ograniči eventualno prekomerno vlasništvo. Napori koji u ovoj zemlji traju punih pet godina da se donese regulativa koja bi doprinela tome da vlasništvo postane transparentnije nikako da postane deo zakonskih odredaba. Najveći otpor tome su pružali sami vlasnici medija, ali oni ne bi uspeli u tome da nisu imali političku podršku”, podseća Veljanovski.

Uprkos nadama pripadnika sedme sile da će tri medijska zakona i strategija biti primenjeni i stanje medija promenjeno, šanse za to nisu nimalo neupitne. Moglo bi to lako proći kao kada je prethodna vlast povodom seta pravosudnih zakona koji su doneli zloglasnu “reformu” pravosuđa obmanula Venecijansku komisiju, a što je mnogo tragičnije, i građane Srbije.
XS
SM
MD
LG