Na pitanje da li se treba vraćati na sadržaj NATO samita u Čikagu, bar kada je u pitanju BiH, najjednostavnije bi bilo odgovoriti - 'ne', jer tamo se nije dogodilo ništa što bi značilo vijest za one koji u euroatlantskim integracijama vide njenu budućnost.
Međutim, kada je riječ o lekcijama, tada je Čikago važno poglavlje. Onima koji brzo zaboravljaju ili nisu nikada naučili, samit je poručio: euroatlantski proces je tango za koji je potrebno najmanje dvoje.
Da je neke pravde, uvaženi zvaničnici iz BiH, prisutni na tek okončanom NATO samitu u Čikagu, vratili bi pare od avionskih karata i skupih američkih hotela. Kao 'značajan uspjeh' okarakterisana je činjenica da su, zajedno sa ostalim NATO aspirantima, sjedili za stolom i razgovarali o tome šta i kako.
Međutim, barem u bh. slučaju, odavno je poznato šta treba činiti kako bi se dostigao novi stepen atlantskih integracija. Već legendarno pitanje vojne imovine moralo je imati svoju praktičnu završnicu. Tek sa dokazom o tome u džepu, bh. delegacija je mogla put Čikaga. Ovako - umjesto prijema u Akcioni program za NATO članstvo - BiH je
dobila poruku: znamo i cijenimo to što ste nešto radili, ali - javite se kada to i završite.
S druge strane, u politici bh. lidera uveden je novi termin: 'umjetnički dojam'. Oni su sate prije samita živjeli u ubjeđenju da će im se progledati kroz prste i tako još jednom dokazati da nije važno raditi, već ostaviti samo utisak o tome.
„Moram priznati da do prije dan-dva nije baš tako izgledalo, s obzirom da, objektivno, mi nismo završili ono što se očekivalo od nas, a to je donesemo u Parlamentu odluku o vojnoj imovini i da počnemo knjiženje, za šta je pretpostavka bila realizacija sporazuma iz Banjaluke, odnosno potpisivanje sporazuma između Vijeća ministara i dvije entitetske vlade. Duboko vjerujem da smo u stanju da to privedemo kraju, čak u narednih nekoliko sedmica“, rekao je ministar vanjskih poslova BiH,
Zlatko Lagumdžija.
Hillary Clinton na samitu u Čikagux
Hillary Clinton na samitu u Čikagu
Dakle, podsjećanje - sa NATO strane je poručeno da je politički sporazum o popisu vojne imovine dobar, ali ne i dovoljan za zeleno svjetlo za MAP, Akcioni program, koji je, praktično, trening za punopravno NATO članstvo.
"Kada je riječ o BiH, pozdravljamo politički sporazum o vojnoj imovini i sada insistiramo da se to i primijeni. Ohrabrujemo ne samo Bosnu i Hercegovinu već i ostale zemlje - kandidate za NATO članstvo da nastave s organizovanjem regionalnih inicijativa poput zajedničkog balkanskog pristupa zračnoj odbrani, odbrani od prirodnih katastrofa i zajedničkom angažovanju u afganistanskoj misiji. Od zemalja koje žele da nam se pridruže očekujemo da pokažu da dijele naše vrijednosti i da su voljne i sposobne da postignu standarde kakve zahtjeva NATO članstvo. S naše strane - obećavamo pomoć, jer je to i u našem interesu. Svjesni smo da taj proces može biti dug i izazovan, ali od toga ne teba odustati. Upamitite naš zajednički cilj - još snažniji, čvršći i efikasniji vojni savez", poručila je američka državna sekretarka,
Hillary Clinton.
Još nije sve izgubljeno
I onda, kada ne preostaje ništa drugo, bacili smo se na kalkulacije – još nije sve izgubljeno, još ima vremena - kao da do sada euroatlantskoj strani nismo pokazivali ništa drugo nego da gutamo vrijeme zaobilazeći prilike.
Kratka ilustracija - kada je ova priča prvi put bila aktuelna, prije više od dvije godine, stajali smo u istom redu sa Crnogorcima. Oni su tada započeli MAP, mi - kalkulacije. Rezultat: njima je u Čikagu nagovješteno da bi na narednom samitu mogli dobiti pozivnicu za punopravno članstvo, a nama? O tome već sve znate.
Ali, eto, pođimo od toga da još uvijek ima vremena, kako tvrdi minstar odbrane BiH,
Muhamed Ibrahimović:
Muhamed Ibrahimović
Nasreću, BiH u vojnom savezu ima prijatelje - među njima je i Hrvatska čiji su predstavnici na samitu uporno nagovarali kolege da donekle ublaže kriterije u bh. slučaju - da se ne čeka sa dovršetkom praktične provedbe upisa nepokretne vojne imovine kao državnog vlasništva, već da sam početak tog procesa bude dovoljan za ulazak u MAP. Sem toga, Hrvatska se ponudila da bude kontakt između BiH i ostatka NATO društva, ne želeći, s druge strane, da njena pomoć bude shvaćena drugačije.
„Nisam sklon dociranju i patroniziranju u vanjskoj politici i usiljenom prodavanju pameti i iskustva drugima. To je nešto s čime se Hrvatska u svojoj koži suočavala puno puta. Ali – jesam za prijateljsku pomoć. Dakle, nisam da se namećemo kao ultimativni pametnjakovići i mentori, jer to zna ljudima smetati, ali, ako nas trebaju, istog trena smo tu i za Bosnu i Hercegovinu, koja je u teškoj situaciji naprosto zbog nefunkcioniranja institucija. A u NATO se u takvom stanju ne može ući“, kaže premijer Hrvatske
Zoran Milanović.
Jasno da ne može, i to bi trebala biti lekcija koja bi morala još dugo da zvoni u ušima bh. lidera. Ali, konačno, glumeći drugačije, čak i oni su svjesni toga.