BiH: Pogubne iluzije o Beogradu, Zagrebu i Istanbulu

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome može li Bosna i Hercegovina, poslije višegodišnjeg zastoja, krenuti putem evropskih integracija. Sagovornici su bili Šaćir Filandra, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Mile Lasić, profesor Filozofskog fakulteta u Mostaru.

Bilo je riječi o tome prave li se u Bosni i Hercegovini tri nacionalne države, da li je bošnjački unitarizam podjednako opasan kao i srpski i hrvatski separatizam, šta je geostrateški interes Hrvatske, a šta Srbije u Bosni i Hercegovini, da li će sticanje statusa kandidata za Evropsku uniju uticati da Srbija promijeni odnos prema Bosni i Hercegovini, da li Bošnjaci u Istanbulu vide svoj Beograd i Zagreb, u kojoj mjeri su geopolitičke iluzije, koje gaje sva tri naroda, pogubne za Bosnu i Hercegovinu i zašto je Evropska unija jedini okvir u kome ta država može opstati.

Omer Karabeg: Nedavno je Peter Sorensen, specijalni izaslanik Evropske unije za Bosnu i Hercegovinu, izjavio da je toj zemlji potreban unutrašnji dogovor da bi krenula ka Evropskoj uniji. Kakav je unutrašnji dogovor potreban da bi Bosna i Hercegovina izašla iz permanentne krize?

Šaćir Filandra: Društveni dogovor koji je u ovome trenutku potreban Bosni i Hercegovini je višestruk. S jedne strane, bilo bi neophodno da se o temeljnim odrednicama političkog identiteta i strukture Bosne i Hercegovine dogovore njeni ključni politički akteri, a to su predstavnici tri naroda. Istovremeno bilo bi neophodno da se o općem ili zajedničkom dobru svih građana Bosne i Hercegovine dogovore i različite strukture tog društva, tu muslim na inteligenciju, vjerske zajednice, sindikate, biznismene, ljude iz medija.

Mile Lasić: Mi imamo ozbiljan problem - ovdje je na djelu dovršavanje ratnih ciljeva i koncepcija. Bosna i Hercegovina je nekonstituirana zemlja, poluprotektorat u kojem se
vode političke bitke po istim linijama po kojim su se vodile i one vojne. Elite sva tri naroda imaju ambiciju dovršiti ratne ciljeve, a na državu Bosnu i Hercegovinu su zaboravile. Nitko ne pravi ozbiljnu državu koja bi bila ambijent prihvatljiv svim nacijama i građanima, u kome bismo se svi mi osjećali slobodno. Ovdje se živi stara paradigma koja podrazumijeva nametanje volja i brisanje identiteta.

Omer Karabeg: Da li to znači da smatrate da ove sadašnje političke elite i lideri ne mogu postići bazični dogovor?

Mile Lasić: Vrlo sam skeptičan. Mislim da one to ne žele. Plaše se bosanskohercegovačke sanaderizacije. Zbog toga se ponašaju proeuropski samo na slamčicu, onoliko koliko moraju. Ovdje je proces euroatlantskih integracija mukotrpan i spor. Mi smo u društvu samo sa Kosovom i Albanijom.

Šaćir Filandra: Sadašnji politički lideri naslijedili su historijski usporen proces konstituiranja identiteta u Bosni i Hercegovini. Mi smo zemlja sa vrlo zakašnjelim procesom identitetskog i kulturnog artikuliranja Bošnjaka, Srba i Hrvata. Taj proces, koji je počeo polovicom 19. stoljeća, još se nije dovršio. To je činjenica koju često zaboravljamo. S druge strane, lideri nikako da iskoče iz vlastite nacionalne paradigme. Mislim da su oni svjesni problema u kojima se nalazi Bosna i Hercegovina, ali da nemaju ni sposobnosti, ni hrabrosti da izađu iz matrice koja nas sve sputava i usporava.

Mile Lasić: U trenutku kada je u Europi na djelu transnacionalizacija ovdje se bez ikakvog pardona žele napraviti tri nacionalne države. Ovo što sada imamo u Bosni i Hercegovini beskrajno je udaljeno od onoga što vi, gospodine Karabeg, živite u Pragu ili što sam ja do jučer živio u Njemačkoj. Ovdje je riječ o tome da su svim našim političarima - bilo da se radi o tobožnjim socijaldemokratima ili pak o naciokratama - uzor nacionalne države iz 19. stoljeća koje više ne postoje. Po srijedi je totalni je nesporazum. Naši su političari zaljubljeni u prevaziđeni model, oni siluju stvarnost i zbog toga su beskrajno daleko od civilizacijskih procesa koji se trenutno dešavaju u Europskoj uniji. Zbog toga su oni u biti antievropljani. Naše političke elite se ne plaše gubitka na izborima, a čim nema straha od izbora to više nije demokratija nego njeno izvitoperenje - demokratura. Otuda potiče njihova osionost i bahatost koja im je zajednička. Otuda potiče beskrajna autoritarnost koja izvire iz ponašanja i načina mišljenja svih naših političkih elita.

Ontološko usmjerenje nacionalizama

Omer Karabeg: Gospodine Filandra, Vi ste nedavno rekli da Bošnjaci moraju sjesti i ozbiljno razgovarati sa ljudima koji hoće drugačiju Bosnu i Hercegovinu? Šta to praktično znači?

Šaćir Filandra: To praktično znači da se je geopolitički položaj Bošnjaka u neovisnoj Bosni i Hercegovini znatno promijenio u odnosu na prethodni period, da je on dosta
pogoršan i da Bošnjaci danas moraju, ne da traže, već da stvaraju prijatelje kako bi osigurali potporu svojoj egzistenciji, svojim idejama i svom identitetu. Bez obzira što su najveće žrtve proteklog rata tokom raspada Jugoslavije, oni moraju biti prvi koji će u drugima tražiti sugovornike, otvarati puteve komunikacije i uspostavljati dijalog. Umjesto lamentiranja nad vlastitom sudbinom žrtve, Bošnjaci treba da se pretvore u aktivnog sudionika povjesne scene.

Omer Karabeg: Gospodine Lasiću, evo, da i vas podsjetim na jednu vašu izjavu koja mi se čini značajnom za ovaj naš razgovor. Vi ste u jednom intervju izjavili da su srpski i hrvatski separatizam rođena braća prikrivenom bošnjačkom unitarizmu. Da li to znači da mislite da separatizam i unitarizam predstavljaju podjednaku opasnost za Bosnu i Hercegovinu?

Mile Lasić: Pa, valjda je to svakomu jasno. Dva nacionalizma - hrvatski i srpski su već ontološki usmjereni ka bježanju iz Bosne i Hercegovine i pripajanju navodnim maticama, mada ja to tako ne gledam. Ja na Hrvatsku gledam kao na zemlju u kojoj žive meni kulturološki srodna bića, koja nama Hrvatima iz Bosne i Hercegovine mogu biti samo dijaspora, a ne da smo mi nečija dijaspora. Treći nacionalizam se sakriva pod bosanskohercegovačkim patriotizmom, on se ponekad, kao u SDP-ovoj verziji, ispoljava kao antinacionalistički nacionalizam, ali u suštini sve su to koncepcije koje ne uvažavaju drugog i ne uvažavaju Bosnu i Hercegovinu u svoj njenoj složenosti. Sve te tri koncepcije su podjednako opasne. Koliko su opasne teško je izmjeriti, ali da su štetne - jasno je. Dok jedni bježe iz Bosne i Hercegovine, drugi pričaju o bosanskoj naciji i državi, kao i o tome da postoji samo jedan temeljni narod, pa se u tom smislu izjednačavaju sa separatistima. Za mene nema dileme - sve su to ružne pojave nijekanja drugoga i nijekanja Bosne i Hercegovine. Zagovaranje bosanske nacije i države, kao da nema već formiranih nacija, je štetno i govori o tome da smo duboko zakovani u 19. stoljeće.

Omer Karabeg: Gospodine Filandra, mislite li i Vi da separatizam i unitarizam predstavljaju podjednaku opasnost za Bosnu i Hercegovinu?

Šaćir Filandra: Apsolutno. Znak jednakosti između te dvije pojave se može i treba uspostaviti. One pothranjuju jedna drugu. Posebno mi je zanimljiva teza kolege Lasića o antinacionalizmu kao tipu nacionalizma, što je pojava koja se javlja u lagodnosti sarajevskog življenja u određenom krugu intelektualaca. Riječ je o tome da se u ime antinacionalizma, koji je često sasvim iskren, negira nacionalna pripadnost kao takva.

Omer Karabeg: U kojoj mjeri stabilnost Bosne i Hercegovine zavisi od Beograda i Zagreba?

Mile Lasić: U mnogome. Zbog toga je vrijedno zabilježiti svaku bitniju promjenu u ove dvije susjedne nam države u odnosu na ratnu periodu. One su potencijalno naši veliki i važni partneri, a ne samo neprijatelje iz rata, kako ih se često tretira. Ali, ako se ne želi priznati i uvažiti sudbonosna preobrazba koja se dogodila u Hrvatskoj, gdje se iz stare paradigme zakoračilo u političku modernu koja podrazumijeva drugačije suodnošenje sa susjedima, ako se u ekipi koju oličavaju Josipović i Milanović ne vide prijatelji i potencijalni partneri nego se od njih prave neprijatelji, onda to samo govori o bahatosti, samodovoljnosti i osionosti, o političkom mentalitetu lažne bosanskohercegovačke socijaldemokracije koja dakako nije kriva za ratne nedaće i nije suodgovrna za ono što su radile etnokrate, ali je itekako kriva što ova zemlja nema alternativu. Ja sam se usudio to reći, pa su me proglasili za tuđmanovca, bosnorušitelja i nekog opasnog tipa, iako sam samo rekao ono što sada ponavljaju i vrapci na grani.

Šaćir Filandra: Stabilnost Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri zavisi od Beograda i Zagreba. Povijest govori da nam sve što je dobro i sve što je loše dolazi iz Beograda i Zagreba.

Bošnjaci i osmanizam

Omer Karabeg: Šta je geostrateški interes Hrvatske, a šta Srbije kad je u pitanju Bosna i Hercegovina?

Šaćir Filandra: Hrvatska je u posttuđmanovskom periodu napravila značajan iskorak iz paradigme 19. stoljeća i sna o stvaranju velike Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine. Njene vlade su iskazale visok stepen uvažavanja posebnosti Bosne i Hercegovine, mada
taj proces nije uvijek tekao na dosljedan način. S druge strane, beogradska politika je, objektivno govoreći, stalno politika dvostrukih standarda, bez obzira na sve promjene političkih režima u postmiloševićevom periodu. Stiče se dojam da predsjednik Tadić i njegov premijer više gostuju u Banjaluci no u Nišu, ponašajući se kao da je Banjaluka više dio Srbije nego njeni južni dijelovi. U tom smislu u bošnjačkoj javnosti se sasvim opravdano smatra da se u beogradskoj politici spram Bosne i Hercegovine zapravo ništa suštinski nije promijenilo u odnosu na devedesete godine. Sa tog aspekta je sasvim realno govoriti da postoji ogromna razlika između Beograda i Zagreba u politici prema Bosni i Hercegovini.

Mile Lasić: Ja sam u razgovoru za jedan bosanskohercegovački tjednik rekao da se radujem što je Srbija dobila status kandidata iako to podrazumijeva silnu muku sa ispunjavanjem takozvanih mjerila da bi se došlo do pregovora o pristupanju Europskoj uniji. Ali onog momenta kada započnu ti pregovori, zemlje kandidati postaju drugačije zemlje i posve je jasno da tada svi snovi o anšlusima, secesijama i disolucijama padaju u vodu. Mi znamo koliko je desna scena u Srbiji bila zatrovana i koliko je ona nijekala Bosnu i Hercegovinu, ali u Srbiji se je s mukom rodila jedna druga politika i tu politiku sada treba uvažavati. Ta politka će zbog sebe same odustati od anšlusa i kolonijalne politike prema Bosni i Hercegovini. Ja se u europskom kontekstu radujem što naši susjedi idu naprijed.

Šaćir Filandra: Nisam euroutopista na način i u mjeri kao moj kolega Lasić, ali smatram da je to što je Srbija dobila status kandidata jako pozitivno za Bosnu i Hercegovinu. To će beogradskoj vlasti, ko god je bude obnašao u budućnosti, nametnuti ponašanje koje će morati biti uljuđenije i civiliziranije nego što je to do sada bio slučaj. S tog aspekta treba očekivati određene promjene, međutim uvijek treba imati zadršku, kada je ovaj region u pitanju. Prostora za velika nadanja, velika očekivanja i velike utopije zapravo nema. Treba sačekati i vidjeti da li će se promijeniti praksa da se više ide u Banjaluku no u Sarajevo, ali u svakom slučaju nadam se da će srbijansko sticanje kandidature otriježnjuće djelovati na političke elite u Bosni i Hercegovini, pa će shvatiti da i naša zemlja mora učiniti nešto da bi postala dio te komšijske porodice.

Omer Karabeg: Imaju li Bošnjaci neki svoj Beograd i Zagreb? Može li to biti Istanbul, kako bi to neki voljeli?

Šaćir Filandra: Ma, nemaju, to su priče. Bošnjaci su u specifičnoj poziciji. Tokom posljednjih 150 godina oni su u svom kulturnom i političkom profiliranju dominantno bili orijentirani prema Beogradu i Zagrebu. To je trajalo do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Cijelo to vrijeme oni su metaforički bili raspeti između Beča i Istanbula. Svaka priča o Istanbulu, kao nekom političkom orijentiru, je zapravo apsolutno neutemeljena, da ne kažem neozbiljna i smiješna. Na nju najsjedaju neki domaći bošnjački političari iz neukosti ili koristoljublja, a zapravo je koriste samo nacionalisti iz okruženja koji tradicionalno optužuju Bošnjake za osmanizam, neoosmanizam i ko zna šta još.

Mile Lasić: Dio bošnjačkog političkog establišmenta živi iluziju o kojoj govori kolega Filandra. Pogotovo su nasjeli na tezu o strategijskog dubini, na tu sladunjavu priču sa Bosfora kako je Sarajevo naše, pa je onda logično kada gospodin Izetbegović izjavi prilikom posjeta Turskoj da je gospodin Erdogan i naš lider. Ma koliko to bilo u kontekstu dobrih želja za oporavak, to je u najmanju ruku smiješno. Ne može netko iz
druge zemlje, pa ni iz Beograda i Zagreba, biti naš lider, mada je, ruku na srce, tako bivalo, tako se to osjećalo. I danas se iz pojedinih krugova to tako predstavlja. Tako je i sa iluzijama kod Bošnjaka. To je kontraproduktivno. Pogotovo je kontraproduktivno kada ministar vanskih poslova Bosne i Hercegovine prima predsjednika nekakvoga odbora turskog parlamenta, a odbija se sastati sa predsjednikom vlade susjedne države. Tko će onda spriječiti, kako bi rekao kolega Filandra, nacionaliste da to ne interpretiraju na svoj način, a ja bih rekao da se ne mora biti nacionalista da se vidi neprincipijelnost takvog ponašanja. Uostalom, mnoštvo je tekstova posijano u bošnjačkom medijskom prostoru u kojima se njeguje iluzija o panbalkanskoj uniji i nasjeda na priču o strategijskoj dubini i neoosmanizmu. U tim predodžbama Turska se, maltene, pojavljuje kao alternativa Europskoj uniji, a Bosna i Hercegovina, takva kakva jeste, zapletena u proturječnosti, ne može uopće opstati bez euroatlantskih intergracija i ambijenta zvanog Europska unija. Poješće je njene vlastite iluzije i zablude. Jedanput iluzije o Bosforu, drugi put o Moskvi, treći put o Zagrebu ili Vatikanu. Te geopolitičke iluzije se razbijaju o glavu. One nas udaljuju od Europske unije koja je mjesto gdje će se razriješiti i naša tri nacionalna pitanja i državnopolitičko pitanje Bosne i Hercegovine.

Omer Karabeg:  Gospodije Filandra, slažete li se da su ove geopolitičke iluzije, o kojima govori gospodin Lasić, pogubne za Bosnu i Hercegovinu?

Šaćir Filandra: Apsolutno. Jedan dio osiromašene i izpolitizirane javnosti nasjeda na njih. Žalosno je slušati i gledati ljude kako prate stvari u Rusiji doživljavajući ih kao vlastite, ili ta priča o Istanbulu i Turskoj. To je sve odraz jednog žalosnog stanja duha u koje su ljudi dovedeni ne svojom krivicom već nesposobnošću i neodgovornošću elita koje ih predvode. Iluzije služe samo za sijanje sumnji, međusobno udaljavanje i produbljivanje predrasuda.

Omer Karabeg:  S obzirom da je nakon 15 mjeseci natezanja nedavno ipak formirana vlada Bosne i Hercegovine, ima li šanse da u ovoj godini Bosna i Hercegovina konačno krene prema Evropskoj uniji?

Mile Lasić: Gospodin s minđušom koji je poslije silnih natezanja izabran za predsjednika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, dakle, gospodin Bevanda je već rekao kako će njegova vlada - iako to, nažalost, nije vlada - već do kraja lipnja ove godine podnijeti aplikaciju za članstvo u Europskoj uniji. Ako se dobro sjećam, gospodin Bakir Izetbegović je govorio kako treba aplikaciju podnijeti do kraja godine koja je već prošla. Mi koji predajemo europske integracije znamo da to tako ne ide. Aplikacija za sticanje kandidature se može podnijeti onda kada se ispune obveze, a da li će i kada biti ispunjena obveza, koja se zove primjena presude Sejdić - Finci, neizvjesno je. Tek kada to bude ispunjeno moguće je podnijeti aplikaciju. Nakon toga potrebno je ispuniti stotine mjerila. Pred nama je jedan beskrajan i mukotrpan proces, ali nema nam druge. U protivnom će nas pojesti one geopolitičke iluzije.

Šaćir Filandra: Nema, a evo i zašto. Pitanje pristupa Europskoj uniji je od domaćih elita vrlo insturmentalizirano. Tome se prilazi sa dosta licemjerja. Sasvim je jasno, toga je ovdje svjestan svaki čovjek, da je Europska unija političko-pravni okvir opstanka Bosne i Hercegovine. Međutim, dobar dio naših elita misli da mi ništa ne treba da radimo, da se možemo ponašati onako kako smo se do sada ponašali, a da će nam Europska unija na kraju morati progledati kroz prste jer ne želi da ostanemo crna rupa na Balkanu. Stvara se osjećaj komoditeta i apsolutne neodgovornosti kako prema vlastitim biračima, tako i prema procesima europskih integracija. S druge strane, pojedini centri nastoje osporiti europsku agendu kako bi se država Bosna i Hercegovina dovela u pitanje, jer europske integracije pretpostavljaju veću funkcionalizaciju Bosne i Hercegovine kao države, što mnogima ne odgovara.