BiH je prihvatila trend evropskih zemalja da se političke stranke finansiraju iz državnog budžeta i privatnih donacija, no kada je u pitanju trošenje novca kojim političke stranke raspolažu, tu ne važe evropski nego bosanski standardi.
Tako je npr. posljednji revizorski izvještaj o tome kako stranke troše novac iz 2008. godine, a za trošenje novca bez pokrića sankcije gotovo i ne postoje. Stoga i ne čudi što se član Izbornog zakona o finansiranju stranaka mijenja usred izborne kampanje.
Istraživanja o finansiranju političkih stranaka koja je uradio Transparency International pokazuju da se novac za predizborne kampanje troši netransparentno, te da Centralna izborna komisija nema dovoljno kapaciteta kako provjeriti dostavljene podatke.
Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparencya, upozorava da stranke zbog toga imaju prostora za malverzacije.
„Od kršenja limita donacija, neprijavljivanja donacija koje se vrše u uslugama, korištenje poslovnih prostora opština, javnih preduzeća bez naknade itd. Ovu tvrdnju ću ilustrovati podatkom da smo u mjesecu junu 2010. godine imali pristup revizorskim izvještajima za 2008. Ti podaci poslije dvije godine biračima praktično ne znače ništa“, Blagovčanin.
Šefica službe za reviziju finansiranja političkih stranaka CIK-a Hasida Gušić kaže kako se podaci uredno predočavaju javnosti, ali je problem što su izvještaji dostavljeni CIK-u uopšteni, jer i zakon ne nalaže drugačije.
„Svake godine sve političke stranke dostavljaju finansijske izvještaje do 31. marta. Nakon što političke stranke dostave izvještaje CIK sačini informaciju o svim dostavljenim izvještajima do polovine aprila, znači 15 dana nakon isteka roka. Zatim se podaci o prihodima skeniraju za sve političke stranke i objave se na veb stranici. Mi dodatno te podatke kontrolišemo u reviziji. U ovom slučaju, pošto je u pitanju 2008. godina, tokom obavljanja revizije godišnjeg finansijskog izvještaja za 2008. ponovo je vršena i kontrola troškovaizborne kampanje i ponovo su navedeni nalazi, kod stranaka kod kojih je uočeno krešnje zakona, u revizijskom izvještaju za 2008. godinu“, navodi Gušić.
Ništa od sankcija
Blagovčanin upozorava i na to da i šturi izvještaji o finansiranju političkih stranaka govore o raznim propustima koji se ne sankcionišu:
„Tako imamo zastrašujući podatak da su uplate strankama iz budžeta gradova u Federaciji BiH u 2009. godine dosegle čak 231,81 posto planiranih sredstava. Revizija je, također, utvrdila čitav niz kršenja zakona u smislu korištenja poslovnih prostora, u smislu kršenja limita suprotno zakonu. Eklatantan primjer je slučaj SNSD-a, koji je za predizbornu kampanju 2008. godine prekoračio limit za više od pola miliona KM. Na tom primjeru možemo vidjeti da u ovakvoj situaciji, sa ovakvim zakonodavstvom i sa ovakvim režimom i mehanizmima nadzora političke partije se svjesno odlučuju da krše zakon. Kakva može biti sad sankcija SNSD-u koji je ostvario svoj cilj na izborima potrošivši više od dozvoljenog za pola miliona KM? Platiće određenu kaznu, to više neće biti objavljeno nigdje u medijima osim u Službenom galsniku i, jednostavno, cijeli proces ide dalje“, kaže Blagovčanin.
Građani su itekako svjesni da politički lideri troše novac na neprimjeren način, ali ne i da sami mogu promijeniti dosadašnju praksu:
U saradnji sa njemačkom fondacijom Fridrich Naumann Stiftung, Transparency je najavio da će u ovogodišnjoj predizbornoj kampanji svake sedmice javnosti predočavati izvještaje o trošenju novca političkih stranaka kako bi građani i ovaj podatak uzeli u obzir prilikom odlučivanja kome će dati svoj glas na izborima.
Adnan Hasković, iz njemačke fondacije, ukazuje na to koliko je važna informisanost građana o ovom problemu.
„Cijela ideja, koja potiče od poslije Drugog svjetskog rata, jeste da se ono što je nužno za demokratiju ne može ostvariti samo kroz čisti politički proces u kojem učestvuju samo i isključivo politički subjekti, dakle stranke, već je za sve to potrebno i aktivno, demokratski obrazovano građanstvo“, navodi Hasković.
Budući da građani još nisu svjesni da je poluga za smjenu neodgovornih političara u njihovim rukama, nevladinim organizacijama trebaće još neko vrijeme da edukuju kritičnu masu koja će tražiti odgovornost od onih kojima daje glas na izborima.
Tako je npr. posljednji revizorski izvještaj o tome kako stranke troše novac iz 2008. godine, a za trošenje novca bez pokrića sankcije gotovo i ne postoje. Stoga i ne čudi što se član Izbornog zakona o finansiranju stranaka mijenja usred izborne kampanje.
Istraživanja o finansiranju političkih stranaka koja je uradio Transparency International pokazuju da se novac za predizborne kampanje troši netransparentno, te da Centralna izborna komisija nema dovoljno kapaciteta kako provjeriti dostavljene podatke.
Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparencya, upozorava da stranke zbog toga imaju prostora za malverzacije.
„Od kršenja limita donacija, neprijavljivanja donacija koje se vrše u uslugama, korištenje poslovnih prostora opština, javnih preduzeća bez naknade itd. Ovu tvrdnju ću ilustrovati podatkom da smo u mjesecu junu 2010. godine imali pristup revizorskim izvještajima za 2008. Ti podaci poslije dvije godine biračima praktično ne znače ništa“, Blagovčanin.
Šefica službe za reviziju finansiranja političkih stranaka CIK-a Hasida Gušić kaže kako se podaci uredno predočavaju javnosti, ali je problem što su izvještaji dostavljeni CIK-u uopšteni, jer i zakon ne nalaže drugačije.
„Svake godine sve političke stranke dostavljaju finansijske izvještaje do 31. marta. Nakon što političke stranke dostave izvještaje CIK sačini informaciju o svim dostavljenim izvještajima do polovine aprila, znači 15 dana nakon isteka roka. Zatim se podaci o prihodima skeniraju za sve političke stranke i objave se na veb stranici. Mi dodatno te podatke kontrolišemo u reviziji. U ovom slučaju, pošto je u pitanju 2008. godina, tokom obavljanja revizije godišnjeg finansijskog izvještaja za 2008. ponovo je vršena i kontrola troškova
Kao eklatantan primjer u Transparency Internationalu navode slučaj SNSD-a, koji je za predizbornu kampanju 2008. godine prekoračio limit za više od pola miliona konvertibilnih maraka.
Ništa od sankcija
Blagovčanin upozorava i na to da i šturi izvještaji o finansiranju političkih stranaka govore o raznim propustima koji se ne sankcionišu:
„Tako imamo zastrašujući podatak da su uplate strankama iz budžeta gradova u Federaciji BiH u 2009. godine dosegle čak 231,81 posto planiranih sredstava. Revizija je, također, utvrdila čitav niz kršenja zakona u smislu korištenja poslovnih prostora, u smislu kršenja limita suprotno zakonu. Eklatantan primjer je slučaj SNSD-a, koji je za predizbornu kampanju 2008. godine prekoračio limit za više od pola miliona KM. Na tom primjeru možemo vidjeti da u ovakvoj situaciji, sa ovakvim zakonodavstvom i sa ovakvim režimom i mehanizmima nadzora političke partije se svjesno odlučuju da krše zakon. Kakva može biti sad sankcija SNSD-u koji je ostvario svoj cilj na izborima potrošivši više od dozvoljenog za pola miliona KM? Platiće određenu kaznu, to više neće biti objavljeno nigdje u medijima osim u Službenom galsniku i, jednostavno, cijeli proces ide dalje“, kaže Blagovčanin.
Građani su itekako svjesni da politički lideri troše novac na neprimjeren način, ali ne i da sami mogu promijeniti dosadašnju praksu:
U saradnji sa njemačkom fondacijom Fridrich Naumann Stiftung, Transparency je najavio da će u ovogodišnjoj predizbornoj kampanji svake sedmice javnosti predočavati izvještaje o trošenju novca političkih stranaka kako bi građani i ovaj podatak uzeli u obzir prilikom odlučivanja kome će dati svoj glas na izborima.
Adnan Hasković, iz njemačke fondacije, ukazuje na to koliko je važna informisanost građana o ovom problemu.
„Cijela ideja, koja potiče od poslije Drugog svjetskog rata, jeste da se ono što je nužno za demokratiju ne može ostvariti samo kroz čisti politički proces u kojem učestvuju samo i isključivo politički subjekti, dakle stranke, već je za sve to potrebno i aktivno, demokratski obrazovano građanstvo“, navodi Hasković.
Budući da građani još nisu svjesni da je poluga za smjenu neodgovornih političara u njihovim rukama, nevladinim organizacijama trebaće još neko vrijeme da edukuju kritičnu masu koja će tražiti odgovornost od onih kojima daje glas na izborima.
