Nasilje kao način života
Tri priče u tri grada i tri nacije imaju u stvari jedan te isti uzrok.
U poluvremenu nogometne ukakmice izmedju Travnika i banjalučkog Borca napadnut je susija pa je utakmica prekinuta. Još je gore bilo na utakmici izmedju Borca i Želježničara u Banjaluci kada su navijači utrčali na teren pa je i ova utakmica prekinuta. Onda je došla utakmica u Mostaru izmedju Zrinjskog i Veleža. Kad je Velež poveo navijači Zrinjskog su utrčali na teren i počeki juriti po terenu igrače Veleža ne bi li ih istukli.
Više niko i ne registrira nacionalističke parole i nacionalistička ponašanja na nogometnim utakmicama.
Ivica Osim i Darko Ljubojevic, Komitet za normalizaciju
Komitet za normalizaciju Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine osudio je, na sjednici od 29.09.2011-e godine sve oblike huliganskog i nacionalističkog ponašanja navijača na stadionima, Komitet od nadležnih organa NSBiH, koji su ovlašteni za vođenje takmičenja, traži preduzimanje hitnih mjera.
Vlasti u Banjaluci, Travniku i Mostaru složno osudjuju ¨huliganske¨ napade.
Ko god misli da se radi o incidentima i ko god ih definira samo kao huliganstvo – vara se. Radi se o politički podržanom, zaštićenom i organiziranom nasilju. Njeni nosioci nisu samo dio frustrirane mladeži nego su dio mladeži koja raste u atmoferi mrž nje, koja se educira čitajući lažne udžebenike, koja ne sluša profesore nego nekakve tobož patriote.
Nasilje je svakodnevnica BiH i ne samo Bosne i Hercegovine. Ono je prisutno kad političari, poput Dodika, šire mržnju, kad ucjenjuju poput HDZ-a, kad aroganciju proglase normalnim ponašanjem poput Lagumdžije....
Nasilje je prisutno u medijima sa čijih TV ekrana stižu etikete i neutemeljene optužbe, čiji se novinari ponašaju kao svemoguće sudije poput samoukinute emisije ¨60 minuta¨na Federalnoj televiziji.
Nasilje je svakodnevna pojava u Predsjedništvu BiH gdje se ne mogu dogovoriti ni oko čega pa onda jedan drugog blokiraju. Nasilje je kad član Predsjedništva BiH, Nebojša Radmanović, za svog savjetnika za spoljne poslove zapošljava rodjenog zeta, kad reis Cerić zagovara bunu u Sandžaku, kad Željko Komšić ignorira činjenicu da ga biraju oni koje ne predstavlja.
Oni koji su najodgovorniji i najbolje plaćeni – politički lideri - su krivi za nerede na utakmicama, za nefunkcioniranje države, za katastrofalan imidž koji BiH ima u svijetu, za to što se već 60.000 gradjana BiH odreklo svoje domovine. Nasilje su baš oni, prije 20 godina, najprije uveli kao način ponašanja medju sobom, a onda ga priširili medju svima nama ostalima.
Istu tu metodologiju nasilja i mržnje političari koriste i danas, hrane se i primaju plaću zahvaljujući mržnji koju su posijali i koja nas okružuje.
Nasilje je i to kad izabereš neke lidere, a oni ne umiju ni da se dogovore oko toga ko će u koju fotelju, a kamoli da se dogovore koju će strategiju imati kad dodju u fotelje.
Nasilje je u školi kad te prisiljavaju da učiš ono što ne želiš.
Nasilje je na graničnim prijelazima jer nemaš pojma ko je, kada i zašto podigao optužnicu koja ti prijeti.
Nasilje je dio života, to više nije incident to je sam život.
Stvari će biti i gore - kad nasilje postane način razmišljanja.