Dostupni linkovi

Car Vladimir Prvi


Vladimir Putin
Vladimir Putin

Putin ne pokušava da dobije Hladni rat – on ponovo vodi bitke iz Prvog svetskog rata, piše Gal Luft u “Forin Polisiju” (Foreign Policy).

Prvi svetski rat nije bio samo jedan od najdužih i najkrvavijih sukoba u istoriji, već je imao ključnu ulogu i uticaj na kasnije procese. Ovaj rat je bio katalizator za Veliku depresiju, uspon brutalnih ideologija nacizma, komunizma i fašizma, mnoge regionalne sukobe oko ostataka nestalih imperija i, naravno, Drugi svetski rat. Kako su evropski lideri skliznuli u katastrofalni rat jedna je od najvećih nerazjašnjenih zagonetki u modernoj istoriji.

Napisano je mnoštvo knjiga i članaka u kojima se nastojalo objasniti kako je atentat u Sarajevu izazvao veliku katastrofu u 20 veku. Međutim, odgovori nikada nisu izgledali zadovoljavajući.

Decidirana objašnjenja koja su imala za cilj da ustanove krivicu Nemačke bila su popularna do 1990-ih. Međutim, od tada postepeno ih zamenjuju nijansiranija viđenja po kome i ostale sukobljene sile, uključujući Britaniju i Francusku, dele odgovornost za izbijanje rata u kome je ubijeno više od 10 miliona ljudi. No, fokusom na zbivanja u Londonu, Parizu i Berlinu zamagljuje se važnost događaja na Istoku. Naime, Rusija takođe deli odgovornost za katastrofu koja je zadesila Evropu.

Dok svet ove sedmice obeležava stotu godišnjicu od izbijanja Velikog rata, razumevanje tadašnje geostrateške kalkulacije Rusije može da pomogne u poimanju sadašnjih poteza Moskve u Ukrajini.

Rasprostranjeno je mišljenje da je Rusija pre Velikog rata pre svega nastojala da podupre njenu malu slovensku sestru Srbiju izloženu diplomatskom pritisku Beča i Berlina nakon atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda. Međutim, sa postepenim otvaranjem ruskih arhiva posle višedecenijske censure, postaje jasno da zaštita Srbije nije bio glavni cilj Rusije. Njen ulog je bio mnogo veći nego mala saveznica na Balkanu.

Ruska crnomorska flota na Bosforu, 2013.
Ruska crnomorska flota na Bosforu, 2013.

Rusija se u svojoj politici uoči Velikog rata pre svega rukovodila željom da obezbedi kontrolu nad moreuzima Bosfor i Dardaneli – ili da u najmanju ruku osigura da ne padnu u ruku neprijateljima kao što je Nemačka. Pristup ovom preko cele godine plovnom putu oduvek je bio jedan od najvećih strateških prioriteta Sank Petersburga. Vekovima su ova dva turska moreuza bili pupčana vrpca ruske ekonomije. Oni su bili kapija za prolaz ruskih proizvoda u Mediteran i odatle na globalno tržište. Međutim, u predratnom periodu, zona oko moreuza postajala sve nestabilnija.

Odluka turskih vlasti da tokom rata sa Italijom 1911-2. zatvore ove moreuze uzdrmala je Rusiju. Njeni prihodi od izvoza, pre svega žitarica, opali su u to vreme za trećinu. Potom su usledili Balkanski ratovi 1912-3, tokom kojih je Rusija bila veoma zabrinuta zbog mogućnosti da moreuzi ponovo budu zatvoreni. Na kraju to se nije desilo, ali je trgovinski balans Rusije bio toliko udzrman da su njene devizne rezerve skoro iscrpljene.

Kada je postalo jasno da se bliži krah Otomanskog carstva, glavni ruski strateški cilj je bio da spreči druge evropske sile da preuzme kontrolu nad moreuzima Bosfor i Dardaneli. Ruski ministar inostranih poslova Sergej Sazonov je pisao caru Nikolaju Drugom u decembru 1913:

“Država koja poseduje i kontroliše ove moreuze držaće u svojim rukama ne samo ključ prolaza u Crno more i Mediteran već i prodora u Malu Aziju i svakako instrumente hegemonije na Balkanu”.

Zabrinutost Rusije je pojačana zbog predratnih manevara Nemačke. Zvanični Berlin je uložio veliki napor u jačanju prijateljstva sa Mladoturcima koji su vladali u Otomanskoj imperiji. Nemački car je snažno podržavao projekat železničke trase od Berlina preko Carigrada do Bagdada. Nemačke tajne službe su širile glasine u islamskom svetu da je Kajzer, koji je postao poznat kao Hadži Vilhem, tajno prešao na islam i posetio Meku.

Uoči rata 1914. Berlin je poslao dva ratna broda u Carigrad da bi ojačao nemačko-otomansko savezništvo.

Rusija je postala još zabrinutija kada je u jesen 1913. Nemačka poslala generala Ota Limana von Sandersa da komanduje i modernizuje turski Prvi armijski korpus, koji je bio zadužen za odbranu Carigrada i moreuza.

Nemačko-otomansko savezništvo je za Ruse značilo da će u nastojanju da preuzmu kontrolu nad moreuzima suočiti sa modernizovanim protivnikom koga će biti veoma teško poraziti.

Kada su se nakon Sarajevskog atentata mobilisale evropske armije, Rusija se suočila sa dilemom. Mogla je da pusti Austro-Ugarsku da porazi Srbiju čime bi Beč dobio odskočnu dačku za nastavak vojnih operacija ka Egejskom moru i, odatle, prema turskim moreuzima.

Druga opcija je bila mobilizacija ruske armije sa pet miliona pripadnika u cilju napada na Nemačku. U Sankt Petersburgu su se nadali da bi taj manevar mogao da okrene Berlin ka zapadnom frontu gde je nemački kajzer procenjivao da ima više šansu za brzu pobedu nad Francuskom nego da se upusti u rat sa Rusijom.

Sankt Petersburg se opredelio za ovu opciju. Tok rata koji je usledio promenio je svet iz temelja.

Ruski zarobljenici nakon Bitke kod Tanenberga
Ruski zarobljenici nakon Bitke kod Tanenberga

Naravno, ovaj plan nije funkcionisao kao što se Rusija nadala. Već prvog meseca kada je rat počeo, ruska armija je pretrpela teške poraze na istočnom frontu. Najteži je bio uništenje njene Druge armije u bici sa nemačkim snagama kod Tanenberga krajem avgusta. Poražena i oslabljena Rusija nije više bila u poziciji da preuzme kontrolu nad Bosforom i Dardanelima, čime je bio osujećen njen glavni geostrateški cilj.

Tokom 1915, kada je Veliki rat ušao u drugu godinu, Rusija je mogla da samo posmatra sa strane kako njene saveznice Britanija i Francuska bezuspešno pokušavaju da preuzmu kontrolu na Bosforom i Dardanelima u bici kod Galipolja.

Potom je izbila komunistička revolucija 1917. nakon čega je Rusija izašla iz rata. Po završetku Prvog svetskog rata, Ugovorom iz Sevra je određeno da su moreuzi Bosfor i Dardaneli međunarodna teritorija pod kontrolom Društva naroda. Time je ruski san o preuzimanju kontrole nad ovim prolazom raspršen zauvek.

Putin pre kao car Nikolaj 1914. nego Brežnjev 1968.

Sto godina kasnije, ruska pozicija u Crnom moru je ponovo dovedena u pitanje – barem po mišljenju Vladimira Putina – nakon što je u ukrajinskoj revoluciji 2014. zbačen sa vlasti saveznik Kremlja i došla na vlast prozapadna vlada. Ovoga puta nisu ugroženi turski moreuzi već drugi važna ispostava na moru – Sevastopolj na Krimu. Ova luka je pripadala je Rusiji od 18 veka i sedište je njene crnomorske flote.

Sovjetske vlasti su dodelile krimsko poluostrvo Ukrajini 1954, ali je pomorska baza u Sevastopolju ostala pod ruskom kontrolom. Međutim, promena vlasti u Kijevu izazvala je podozrenje u Moskvi slično kao i carske Rusije uoči Prvog svetskog rata. Za Putina bi prelazak Sevastopolja u neprijateljske ruke – ili što je još gore, pod kontrolu NATO-a – bio veliki izazov kao što je to bio slučaj sa mogućnošću da Bosfor i Dardaneli padnu u nemačke ruke pre jednog veka.

Svet se dramatično promenio od 1914. Međutim, neke karakteristike međunarodnog sistema su večne, pre svega one koje se tiču geografije. Jedna od njih je težnja Rusije da obezbedi nesmetani pomorski prolaz za trgovinu.

Zbog nepovoljnog geografskog položaja Rusije kada je reč o pristupu toplim morima, Crno more je za Moskvu važnije nego Karipsko za Vašington ili Južno kinesko more za Peking.

SAD imaju Monroovu doktrinu za zaštitu svojih voda, dok i Kina danas definiše svoje more kao veoma važan deo teritorije. Rusija nikada nije do kraja artikulisala svoju crnomorsku doktrinu, ali je nepokolebljiva u nameru da se suprostavi svakom nastojanju – stvarnom ili percipiranom - da se ugroze njeni interesi u toj oblasti.

Nepostojanjem jasne doktrine Moskve delimično se može objasniti zašto je Zapad protumačio zauzimanje Krima kao početak pokušaja obnove nestalog ruskog carstva.

Međutim, dok evropski i američki lideri razmatraju naredne poteze u suočavanju sa Moskvom, vredi upamtiti da Putinovo zauzimanja Krima ima mnogo više zajedničkog sa zabrinutošću cara Nikolaja za razvoj događaja u Crnom moru 1914, nego sa kampanjom Leonida Brežnjeva u Čehoslovačkoj 1968.

Putinova akcija je bila odbrana ruskih nacionalnih interesa – u potpunosti u skladu sa nacionalnim geopolitičkim DNK – pre nego čista, slepa agresija.

Evropski sistem velikih sila od pre jednog veka karakterisala je neprizorna međunarodna politika sa tajnim kombinatorikama i dogovorima. Od tada je spoljna politika mnogo transparentija – jedino je ruska ostala enigmatična.

Dok kreatori zapadne politike nastoje da shvate poslednje poteze Kremlja, ponovno iščitivanje istorije Prvog svetskog rata može biti od presudne važnosti kako bi se ovoga puta osiguralo da zbog pogrešno shvaćenih geopolitičkih ambicija Moskve svet ne sklizne u rat.

XS
SM
MD
LG