Dostupni linkovi

Cvijeta, poslednja mokrogorska vodeničarka


Selo Kršanje u Mokroj Gori, na granici je sa Bosnom. Planinska vrlet sa stenama do neba, kud god pogledaš brda, te nije ni čudo što ovo selo dobi takvo ime. Ostali su u njemu samo stari da se bore sa kamenom i vodom, da se bude uz znanu ptičiju graju, jer dečje nema, da čakaju unuke i praunuke davno otišle iz ove užičke zabiti. Na ulasku u selo je kuća Vujića, odvajkada vodeničarska familija. Do pre nekog vremena u njoj je radila Cvijeta, najstarija vodeničarka u ovom kraju. Radio je vodeničarski posao i njen suprug, svekar, a kada je njih nestalo, nastavila Cvijeta. Iako je prevalila devetu deceniju, malo povijena od teškog i velikog rada, Cvijeta rado govori o svom vodeničarskom poslu, koji je radila 54 godine bez prestanka:

Cvijeta Vujić
Cvijeta Vujić

„Mleo moj svekar, kada je on umro, ja sam nastavila posao u vodenici. Mlela sam i danju i noću. Danju naspem koš, melje se, onda noću ustanem, obiđem da vidim kako se melje kukuruz, pšenica, da li je sve u redu. Tako sam godinama radila, mučila se do pre godinu dana kada je posao počeo raditi moj sin. A u ovu vodenicu dolazili su sa žitom sa svih strana, iz cele Mokre Gore, iz Kremana, iz Bosne. Eto, ne mogu više, stigla starost. Kada sam se udala, i došla u ovu kuću Vujića, bilo je devetoro čeljadi, ja deseta. Sve sam radila, a onda se malo -pomalo svi raziđoše. Odoše svojim putem. Petnaest godina je kako mi je suprug umro, ostala sam sa sinom, jedina žena dok se on nije oženio. Rekla sam svima, ne mogu više u vodenicu, neka ovi mlađi melju, neka rade kako hoće.“

Nestaje vodenica potočara, nestaje i vodeničara u Srbiji, jer težak je to posao, savremeni mlinovi danas rade na dugme. Stare vodenice nekada su mlele kukruz, pšenicu, ječam, ujam je bio mali, oko pet kilograma, priča Cvijeta, koja je godinama istrajavala u poslu, pravom muškom , fizički teškom, jer trebalo je stotine džakova preturiti preko ruku, a žene za vodeničkim točkom, bile su retka slika uvek:

„Pitate me kako sam izdržala, pa evo, pogledajte ruke, spala sam s nogu, sama sam morala da dignem džak i naspem žito, pa da pokupim okolo, ako je nešto isplao iz džaka. Vukla sam džakove i ne znam im broja ni kilograma, sve sam morala da stignem. Gajila sam decu, muž je jedno vreme imao državno zaposlenje, daleko od kuće je radio, a ja sam sve poslove u kući morala sama da uradim. Radila sam i na njivi, štali, sve. Kada je moj muž umro, onda sam tek sve morala sama, nije bilo lako, ali preživelo se, eto jedino što me stigoše bolesti i starost, ali nedostaje mi zvuk čeketala. Dođem ovde pred vodenicu dok sin radi, i slušam.“

Nikola Vujić sa sinom
Nikola Vujić sa sinom

Vodenica potočara Vujića je renovirana, radi, a posao je nastavio Cvijetin sin Nikola. Nada se da će i njegov sin nastaviti vodeničarsku tradiciju porodice:

„Nasledio sam majku u vodenici, ona više nema snage za ovaj posao. Održavam je, vodim računa o vodeničkom kamenu, dotoku vode. Nekada je bilo dosta posla, danas nema. Ovo ovde iz okoline što dođe i donese žito. Kukuruzno, ili projino brašno je sada nešto što je retko u ishrani, nekada se jeo samo kukuruzni hleb. Danas je to specijalitet. Nadam se da će moj sin nastaviti da radi u vodenici, mali je još, ali interesuje se, za sada zna da zaustavi kamen. Ko zna gde će ga život i vreme odneti. Bilo bi dobro da se ova vodenica ne zatvori, ona je tradicija moje familije.“

XS
SM
MD
LG