Dostupni linkovi

Dekanić: Hrvatski interes je postati energetsko čvorište


Igor Dekanić
Igor Dekanić

Profesor zagrebačkog Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu Igor Dekanić autor je niza knjiga o energetici i o odnosu geopolitike i energetike, a početkom dvijetisućitih bio je i savjetnik tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića. S njim smo razgovarali o aktualnom pitanjima energetike u Hrvatskoj – ali i šire.

RSE: Visoko izaslanstvo američkog State Departmenta upravo je napustilo Hrvatsku nakon razgovora sa hrvatskim dužnosnicima. Kakav je vaša ocjena važnosti ovih razgovora?

Dekanić: Hrvatska je u recesiji već petu-šestu godinu. Notorna je činjenica da je pretpostavka za izlazak iz recesije - dovoljno energije. To ne znači reindustrijalizacija putem visokih peći, ali dovoljno energije je pretpostavka za suvremeni turizam, za suvremene financijske usluge i tako dalje. Prema tome, energija je pretpostavka za izlazak iz recesije. A u postojećoj situaciji Hrvatska je ipak jedna od zemalja u južnoj Evropi koja još uvijek preko pola ukupne energije – dvije trećine potrebnog plina i 10-15 posto potrebne nafte – dobiva iz vlastitih izvora što za druge zemlje te regije ne vrijedi, jer one sve uvoze. Prema tome, hrvatski interes je povećati domaću proizvodnju energije. Hrvatski interes je preko međunarodnih i ostalih dobavnih pravaca povećati dobavu energije i ne samo za Hrvatsku, nego - zbog njezinog geografskog položaja - to može biti i za cijeli jug Evrope. Zašto Hrvatska ne bi sama postala neka vrsta energetskog čvorišta na jugu Evrope, a ne orijentirala se, recimo, na dobavu energije iz Slovačke koja ionako nema energije? A dobava energije iz Slovačke je dobava energije iz Rusije, jer odakle Slovačka može nabaviti energiju nego - jedino iz Rusije! Prema tome, tu su osnove zajedničkog interesa i hrvatskog i američkog. I hrvatski primarni interes bi tu bio zapravo da američke energetske kompanije ulože u hrvatske energetske sektore, prije svega u istraživanje i prozivodnju ugljikovodika na južnom i srednjem Jadranu - za što američke tvrtke imaju tehnologiju - i u izgradnju LNG terminala za ukapljeni plin, za što također Amerikanci imaju tehnologiju. Mislim da su to točke u kojima se američki i hrvatski energetski interesi itekako poklapaju.

RSE: Ako se Sjedinjene Države snažnije angažiraju u energestkom sektoru u Hrvatskoj, to ne bi bilo po prvi puta, zar ne?


Dekanić: Ja mislim da je tu zapravo mogućnost da u postojećem širem geopolitičkom kontekstu američke naftne kompanije i američki energetski sudionici iskoriste priliku - neka oni procijene - zajedno s ruskim kompanijama ili sami, da konačno nakon 25 godina tranzicije uđu na jug Evrope. Nemojmo zaboraviti, američke naftne komapnije su bile prisutne i „Chevron“i nekadašnji „Texaco“ , koji je danas dio „Chevrona“ bili su partneri INA-e. Uostalom, ja sam bio u razvoju INA-e prije 25 godina kada je to bila činjenica. Kasnije, nakon raspada Jugoslavije, Amerikanci su digli ruke od ovog energetskog tržišta. Na neki način i to je rezultat - ulaska drugih. Prema tome, i za američke naftne kompanije bilo bi vrijeme da na neki način ponovno uđu u to tržište, same ili zajedno sa svojim strateškim partnerima Rusima. Jer oni jesu strateški partneri i u istočnoj Aziji i u sjevernom Sibiru, a sutra će biti i u istraživanju Crnog mora, i tako dalje. To se možda kod nas u našoj javnosti ne zna, ali to se u naftnom svijetu jako dobro zna.

RSE: Naglasak na većini priča oko energije u Hrvatskoj je na INI i njenim odnosima s MOL-om. Ako možete stati sa strane i prosuditi– tko je više u pravu – hrvatska Vlada koja veli da je unazad nekoliko godina INA nazadovala kao firma, ili pak u INI cvatu ruže, kako tvrdi drugi suvlasnik MOL?

Dekanić: Ne mogu u punoj mjeri stati sa strane i to treba reći - ja sam ipak profesor na fakultetu koji praktično preko dvije trećine kadra producira za INA-u. Prema tome, INA je i moje tržište i tako da je tu teško 'stati sa strane'. E sad, kad bi se ipak pokušalo, , činjenice da po svim parametrima - proizvodnim, financijskim, razvojnim - INA reterira zadnjih nekoliko godina. To su sve analize i svi podaci pokazali, od proizvodnje, broja istraženih bušotina, ulaganja u rafinerije, dužine programa, načina izgradnje, nabave opreme, gdje se odlaže i oteže na sve moguće načine. To nije samo zadnjih nekoliko godina, ali - i zadnjih nekoliko godina! Prema tome, tu INA reterira. To je jedna činjenica. S druge strane, Mađari jesu u pravu kad kažu da INA napreduje po pitanju - recimo tako - operativnih troškova. U INI se danas više štedi nego prije pet-šest godina. U INI se danas na neke sporedne kategorije troškova manje troši. U INI se manje troši na istraživanje i razvoj. Prema tome, u INI se objektivno iz postojećeg prihoda iscijedi veća dobit, kao što je bilo do pretprošle godine, ili čak manji gubitak, kao što je bio prošle godine. Prema tome, tu jesu formalno gledajući Mađari u pravu sa stajališta operativnog menadžmenta. Međutim, INA nije bilo kakva kompanija. INA je a naftna indistrija i naftna kompanija, a svaka naftna kompanija - bez obzira koliko provodila politiku uštede na troškovima - mora ulagati u razvoj. To znaju i ljudi iz američkih naftnih kompanija. Onog časa kad prestane ulaganje neminovna je smrt kompanije u budućnosti. Prema tome, naftna industrija zbog svoje prirode - jer vi zapravo prizvodite novu vrijednost iz rezervi u koje ulažete danas da bi ste ih proizvodili prekosutra. I u tom smislu INA dakako da napreduje u smislu redukcije troškova, ali će to dugoročno značiti smrt kompanije. To je na neki način prava istina. Ako se pogledaju povjesni slučajevi, uostalom američki „Gulf Oil“ je počeo štedjeti na troškovima 70-ih godina, pa ga je 1982. godine nestalo i njegove ostatke je kupio „Chevron“. Tako da povijesni primjeri uče. Vi morate trošiti racionalno, ali u naftnim i plinskim kompanijama glavne komponente troškova – a toje ulaganje u budući razvoj, rezerve i istraživanja – to se ne smije rezati, a to se u INI reže, to nestaje. Sad, koji je točan uzrok tome – je li to nesposobnost menadžmenta, nedostatak projekata ili utjecaj vlasnika, to je sad teško prosuditi izvana. To znaju ljudi koji su unutar INE.

RSE: Kako komentirate špekulacije da je uzrok prijepora između hrvatske Vlade i MOL-a oko INE u stvari rusko uplitanje, koji – navodno – žele poremetiti do tada navodno korektne odnose dviju strana radi jačanja vlastite pozicije?


Dekanić: To je doista teško procjenjivati bez pouzdanih informacija. S jedne strane, ruske energetske kompanije – i naftne i plinske – jesu pristune na jugu Evrope. One su pokupovale dio, da tako kaže, aktive od vlasništva NIS-a u Srbiji do ROMPETROL-a i ostalih kompanija u Rumunjskoj. Rumunjska je također članica Evropske unije, a bila je to i prije Hrvatske. Prema tome, ruske naftne kompanije imaju svoj interes na jugu Evrope. Uostalom, ruske naftne kompanije već desetljećima opskrbljuju naftom i plinom i MOL i OMV, glavne srednjoevropske naftne kompanije. Prema tome, ruske naftne kompanije su na ovaj ili onaj način prisutne već desetljećima i žele biti prisutne i u ovoj trgovačkoj sferi, znači u distribuciji i prodaji energije. One su prisutne i u vlasništvu. Uostalom, vlasnik najveće njemačke rafinerije u Ruru koja ima kapacitet 25 miliona tona prerade nafte je otprije nekoliko godina ruski „Rosnjeft.“ Prema tome, ruske energetske kompanije su prsutne na jugu Evrope. Njihova je poslovna strategija – što uostalom i piše na njihovim intenetskim sajtovima - širenje na jug Evrope. S druge strane, ruske energetske kompanije su strateški partneri najvećih američkih energetskih kompanija, i to je također činjenica. E sad, da li su se ruske kompanije pojavile kao - na neki način - sudionici ili tihi sudionici u pregovorima i razgovorima između dvaju glavnih vlasnika INA-e, to u krajnjoj liniji zna samo vrh MOL-a i vrh mađarske vlade.

RSE: Koji su scenariji sada mogući? Hrvatska strana kaže kako će im u arbitraži oko INEV pomoći pravomoćna presuda Sanaderu za korupciju u slučaju INA-MOL. Imam dojam kao da se čeka da netko treći dođe i riješi problem. Treba li problem riješiti u dogledno vrijeme i ulaže li se dovoljno energije u to da ga se riješi?


Dekanić: Sigurno je da problem treba riješti na ovaj ili na onaj način. Otezanje ili nerješavanje - koliko god bilo taktički dobro, i činjenica da bilo koja strana može iz toga izvući javne i političke poene - toga sigurno ne koristi niti MOL-u niti INI.. Ako se pogleda vrijednost dionica i MOL-a i INE, a vrijednost dionica na burzi, kapitalizacija kompanije nije jedini, ali je jedan od glavnih pokazatelja za naftne kompanije, otezanje nije dobro. E sad, tko to može riješiti, to je meni zaista, kao čovjeku iz akademskih krugova i sveučilišnom profesoru koji nije uključen u pregovore i nisam pravnik, teško prosuditi. To je sigurno i pravno pitanje. I arbitraža je, prije svega, jedno od najsloženijih pitanja privrednog prava. To neće kratko trajati. To je pokazalo i iskustvo prije nekoliko godina u pokušaju preuzimanja MOL-a od strane OMV-a kad se MOL uspješno obranio. Cijela stvar je trajala nekoliko godina, pa je na kraju završila tako da je OMV prodao svoj dio ruskoj naftnoj kompaniji, koji je kasnije mađarska vlada uspješno, ali po višestruko većoj vrijednosti preuzela i kupila natrag. To su iskustva srednjoevropskih preuzimanja zadnjih nekoliko godina. Činjenica je da je cijela priča vrlo složena. Ja bih rekao da problem čak nije toliko u rukama MOL-a, nego političkih sudionika, a to znači hrvatske i mađarske vlade. E sad, u širem kontekstu, Mađarska ima vladu koja je upravo dobila izbore, Hrvatska ima vladu koja se sprema za godinu dana na izbore i tako dalje. Sve su to čimbenici koji će utjecati na rješenje cijele stvari.

XS
SM
MD
LG