Dostupni linkovi

Dimitrijević: Grad koji nestaje


Olga Dimitrijević
Olga Dimitrijević

Olga Dimitrijević je dramska spisateljica i dramaturškinja. Autorka drama "Radnici umiru pevajući", "Kako je dobro videti te opet", "Narodna drama", "Stani da se pozdravimo", "Internat". Bavi se još novokomponovanom folk muzikom, partizanskim filmom i queer istorijama. Kao ubeđena levičarka i feministkinja, duboko veruje da su zadovoljstvo i emancipatorne politike neodvojivi.

Subota, 7. mart

Naspavala se posle dugo vremena, i odmah otišla na probu. Kao i svaki dan dok se provlačim kroz porušen prostor budućeg Beograda na vodi, malo mi se plače. Možda i ja malo preterujem pa mi svaka osoba koju opazim da tako pojedinačno tumara tim prostorom izgleda kao duh. Za vreme probe čuju se odnekud spolja jaki udari, verovatno još neko rušenje, mi smo svi oguglali.

Marijana je zakazala rođendansku proslavu za večeras. Otkako je ona otišla u Berlin ni odlazak u kafane više nije isti; ovo nam je, dakle, idealna prilika da se proveselimo. U Paunu je uvek lepo dok ne krenu četničke pesme, što se uglavnom dešava krajem večeri. Taj trenutak uvek signalizira da je vreme da se krene dalje, mogu ili to ili da mrko gledam omladinu koja ih naručuje i u glas peva, što i nije neko rešenje.

Na ovom primeru sjajno vidimo kako kapitalizam, tržište i profašističke tendencije idu ruku pod ruku; sve se vrti oko krilatice "koliko para – toliko muzike", jedini način da se zaustavi poplava panegirika čiča Draži ili stihova Baje Malog Knindže je da se plati više orkestru da svira nešto drugo. Shvatili smo kao malu pobedu kada se kao poklon pesma od pevačice za rođendan otpevala Brenina Jugoslovenka za sam kraj i zaključak večeri.

Nedelja, 8. mart

Danas praznik proslavljamo radno. Previše sam neispavana da bih trenirala, stoga posle doručka pravac na veliki feministički marš u 13h, u najboljoj tradiciji povezivanja ženskih, socijalnih i radnih prava. Čini mi se da nas ove godine nema toliko puno, i da se svi znamo; onda kad kreće povorka utisak se potpuno menja. Zoe briljira na megafonu, šetnja kroz grad je vrlo lepa, a brojni susreti još lepši.

Restoran, ilustrativna fotografija
Restoran, ilustrativna fotografija

Jelena i ja posle marša krećemo na planirani svečani osmomartovski ručak, sa nama kreće i Katarina, čekamo još Mariju da se pridruži. U restoranu, očekivano, nismo jedine koje su došle sa istom idejom. Različite generacije žena sede na prijateljskim i porodičnim ručkovima, a orkestar im svira na uvce.

Sedamo u drugu prostoriju u kojoj je lakše razgovarati; posle nekog vremena samo čujemo kako se peva "bilo je osam na Trgu cvijeća...". Nikada ranije nisam čula da se u kafani svira ova pesma i ovo tumačimo kao sinhronicitet.

Od poslednje drame, koja se baš inspirisana ovom pesmom Novih fosila zove "Kako je dobro videti te opet", još više volim ovu pesmu, i svaki put kada je čujem samo mislim na starost, socijalizam i žensku solidarnost. Za stolom iza nas su sedele tri prijateljice u godinama, kao da su i one izašle direktno iz drame.

U jednom trenutku me zove sestra da mi čestita 8. mart. Sećam se mame, kojoj su te osmomartovske čestitke od nas uvek značile. Marija, Jelena i ja nastavljamo da sedimo tu još satima, uz finu rakiju, pesmu i sreću; toliko sreće da sam preskočila sve ostale planove za veče jer mi se nije rastajalo sa njima.

Ponedeljak, 9. mart

Neka vrtoglavica me drži od ranog jutra. Popodne polako prestaje, odlazim da se vidim sa Inesom koja je iznenada došla u grad. Čorba, salata i šetnja do Kalemegdana, uz turistički obilazak crkve Ružice. Tamo žena što radi u crkvi ispituje Inesu kako je u Zagrebu, kako se živi i govori o dobrim prijateljima koje je imala tamo pre rata.

Zidovi Kalemegdana
Zidovi Kalemegdana

Punionica svete vode radi punom parom, ja se mislim kako ovde nisam bila sigurno dvadesetak godina, kada nas je majka vodila u šetnje na Kalemegdan, svraćala ovde, i posle nam pričala različita porodična i lična predanja vezana za svetu Petku, njena ukazivanja u snu i tome slično.

Uveče odlazim na radno mesto u ilegalnom bioskopu, gde nekoliko nas gleda prikladan osmomartovski film Kena Louča o čistačicama i borbi za radnička prava i samoorganizovanje.

Na kraju dana Marija i ja gledamo gotovo sirkovsku melodramu Františeka Čapa iz 1959. "Vrata ostaju otvorena" je film o kom je Nebojša Jovanović tako lepo i analitično pisao: predivno snimljen, potpuno homoerotičan, izrazito kvir. Šta je nama jugoslovenska kinematografija dala.

Utorak, 10. mart

Slabost i neka lagana temperatura od ranog jutra. Pospana, ne mogu da treniram, ništa ne mogu osim malo da čitam. Uveče spajam posao i zadovoljstvo i sa Ćurčin idem da gledamo ansambl Kolo na Kolarcu. Razvijam fascinaciju Olgom Skovran i posle čitam o značajnom mestu narodne pesme i igre u NOB-u.

Te noći sanjam tatu i pokojne babu i dedu, da smo kod isto pokojne Mire u stanu i borimo se oko neke zaostavštine za koju baba misli da treba da ostane sakrivena. Budim se usred noći i još neko vreme ne mogu da zaspim. Prebiram po AFŽ arhivi koju je Crvena pustila online pre neki dan dok ne zaspim ponovo.

Sreda, 11. mart

Jutarnji trening i pravac na probu. Opet mi se plače dok prolazim kroz onu pustolinu. Juče je i Mina stigla iz Berlina, odmah po završetku posla idem do nje i Nele, na pravi domaći ručak – supa, kuvano jelo i salata. Dok pričamo shvatam da se temperatura vraća, sve je počelo da me lomi u telu. Uveče mi dolaze dramaturzi da se podružimo i ismejemo na kratko, i onda padam u krevet.

Četvrtak, 12. mart

Otvorila oči ranom zorom i shvatila da ne mogu nigde iz kreveta. I krevet i ja mokri do kože, posle toga još jedna runda spavanja i još jedna runda znojenja. Prolazim kroz stare račune koje je Marija pronašla u vrlo skrivenom šteku u stanu. Sve vreme mislim kako su Jovan i Jovanka K. koji su živeli ovde od kraja četrdesetih zapravo ista osoba, i zamišljam različite scenarije u vezi sa tim.

Vidim na netu i da je demontirana mala benzinska pumpa dole kod Geozavoda. Još samo malo, i neće više biti ni prljavih kafana, ni šina - što tramvajskih što železničkih, ni rupa na putu. Do vraga ide i biciklistička staza, zarđale olupine, veliki magacini, kargo kontejneri, o ljudima i da ne govorimo. Ionako sve to i svi oni više nikome ne trebaju, a sa emocijama ćemo već nekako izaći na kraj.

Slušam Mikija Jevremovića, "S kim si sada kad je tužno vreme", i mislim na grad koji nestaje. Ako ima pravde, svaki taj budući tržni centar, svaki budući skupi stan, poslovni prostor, privatni parking, i svaku buduću manifestaciju krupnog kapitala na tom prostoru uhodiće duhovi radnika i raseljenih koji su decenijama živeli tu, uništenih privatizovanih preduzeća i demontiranih železničkih postrojenja.

XS
SM
MD
LG