Dnevnik je za RSE vodio Senad Avdić, vodeći bosanskohercegovački novinar i glavni urednik "Slobodne Bosne".
Subota, 22. novembar
Mediji u Hrvatskoj još presabiraju dojmove i efekte očito provokativne kazališne predstave "Hrvatsko glumište" redatelja Olivera Frljića koja je prije dva dana premijerno izvedena u Rijeci. Frljić je nedavno izabran i za intendanta te ugledne kazališne kuće, što je bio hrabar i rizičan odabir gradskih vlasti u Rijeci.
Frljić je, koliko se da isčitati, napravio, krležijanski kazano, svoj žestoki obračun sa njima - hrvatskim teatarskim radnicima, redateljima, glumcima, dramaturzima, kritičarima - reakcija prozvanih, naravno, je isto tako žestoka i nesmiljena.
"Frljiću, vrati se odakle si došao!", poručuju njegovi protivnici.
Uzalud Frljić govori da i ovoj svojoj predstavi samo propituje odgovornost za javno izgovorenu riječ: njegovi ga oponenti diskvalificiraju kao vulgarnog pamfletistu i strano tijelo na zdravom hrvatskom kulturnom tkivu.
Frljić je u Hrvatsku, kao "mlađi maloljetnik", sa 15-ak godina došao, izbjegao na početku rata iz Bosne i Hercegovine, preciznije iz "travničke proklete avlije".
Ivan Aralica, književni i intelektualni samoproglašeni "otac nacije", guru svekolikog kreativnog hrvatstva i katoličanstva, otkriva pučanstvu da je problematični redatelj, zapravo "raspopljeni kvazi-intelektualac".
Nije bilo teško ostarjelom, ali živahnom, agilnom klasiku, da skokne do Travnika, i sa visina planine Vlašić na licu mjesta istraži kako je se Oliver Frljić od uzornog sjemeništarca, polaznika jedne od najprestižnijih odgojno-obrazovnih institucija u Bosni i Hercegovini, dakle Nadbiskupijskog sjemeništa u Travniku, koje se zove "Petar Barbarić", pretvorio u demona - antihrvatske provenijencije.
Istovremeno, beogradski mediji danima najavljuju gostovanje spektakularne pozorišne predstave "1914" koju je u nacionalnom teatru u Pragu postavio valjda najveći redatelj današnjice Robert Wilson.
Pade mi na pamet trener svih trenera, Travničanin Ćiro Blažević, koji je hvaleći svoj dar i probitačnost komentirao planetarni uspjeh harizmatičnog trenera Hozea Murinja: "Da je Murinjo rođen u Travniku, kao ja, on ne bi dobacio dalje od Turbeta".
Da je Robert Bob Wilson rođen u Travniku, kao Oliver Frljić, možda bi uspio dobaciti čak do Vlašića. I tamo sresti zabrinutog oca hrvatske književnosti Ivana Aralicu dok kontemplira i krokodilske suze roni nad odmetnutim raspopima...
Nedjelja, 23. novembar
Brutalni, užasni zločin, ubistvo navijača Crvene Zvezde Mirka Ivkovića tokom košarkaške utakmice u Istanbulu, pokrenuo je stravičnu, nezaustavljivu lavinu destrukcije i resentimana u regiji.
Jučer je otkazana utakmica srpskog nogometnog šampionata između "Voždovca" i "Novog Pazara", kako bi se, piše u zvaničnom saopćenju "Izbegli konflikti među navijačima". Srbima i Bošnjacima, dakle.
Jučer je, također na stadionu "Borca" u Banjoj Luci, kao reakcija na zločin u Istanbulu, bio vidno izvješen transparent "Ubij Turčina". Nisu ostali nedorečeni ni navijači sarajevskog "Željezničara" koji su danas na Grbavici, ogorčeni nepravdom Suda u Haagu, horski pjevali "Prva mi je i posljednja želja, da zakoljem vojvodu Šešelja".
Bespredmetne su tlapnje o daljnim institucionalnim sportskim integracijama u regiji u atmosferi u kojoj je "Hajduk" iz Splita u Zagrebu nepoželjan, i obratno, a svaki gradski derbi u Sarajevu i Beogradu na rubu krvoprolića i bratoubilačkog rata.
Kome je do tih regionalnih sentimenata ima ih u izobilju: selektor bh. košarkaške reprezentacije je Crnogorac, Duško Ivanović, najbolji nogometni trener u Hrvatskoj je je Slovenac Matiaž Kek, makedonski rukomet je preporodio Hrvat, Lino Červar, a klupski rukometni brend "Zagreb" u evropsku obitelj vraćaju Crnogorac Veselin Vujović i Bosanac Zlatko Saračević.
Igraju se regionalne lige u košarci, rukometu, vaterpolu, koje se odvijaju u granicama sportske korektnosti i pristojnosti. Regionalna nogometna liga čak ne bi imala ni financijskog pozitivnog efekta, svi drugi efekti bili bi radikalno negativni i potencijalno vrlo, vrlo opasni.
Ponedjeljak, 24. novembar
Cijeli dan traje konstituirajuća sjednica Narodne Skupštine Republike Srpske, ali je od početka jasno da će SNSD, uprkos žilavom otporu poslanika kupljenih oko Saveza za promjene, uspjeti formirati svoju zakonodavnu, pa samim time i izvršnu vlast u ovom entitetu. U posljednji čas, Dodik je uspio osigurati skupštinsku većinu, malo prijetnjama i medijskom galamom, a više nemoralnim trgovačkim ponudama koje pojedini poslanici nisu mogli odbiti.
U jednom vicu, ne znam koliko starom i poznatom, Fata nakon, "zlatnog pira", 50 godina braka priznaje Muji da ga je prevarila svega tri puta. "Prvi puta kada smo dobili stan od moga preduzeća, prevarila sam te sa direktorom, drugi put kada si ono, sjećaš se doživio infarkt, prevarila sam te sa doktorom koji ti je spasio život." "To je u redu, ne zamjeram", kaže Mujo i pita: "A šta je bilo treći put?". "Sjećaš se koliko ti je glasova falilo da uđeš u entitetski parlament?" "Pa jedno dvije-tri hiljade." "E tad sam te prevarila treći put!"
Utorak, 25. novembar
Na današnji dan prije 61. godinu u Mrkonjić Gradu održano je zasjedanje ZAVNOBiH-a koje se smatra temeljem državnosti moderne Bosne i Hercegovine.
Jedan od najvažnijih zaključaka bio je da BiH "nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska", nego "i srpska i hrvatska i muslimanska". Današnji Dan državnosti, očekivano, slavi se samo na jednom dijelu BiH, Federaciji, ili još konkretnije u dijelovima Federacije gdje su Bošnjaci u većini.
To jeste na izvjestan način uznemirujuće, ali nije nerazumljivo: prije 19. godina, također u drugoj polovini novembra postignut je Daytonski sporazum. Kako je u svojoj knjizi pisao njegov arhitekta Richard Holbrooke, sve je u njegovom potpisivanju na bolje krenulo kada je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman napravio težak kompromis i Mrkonjić Grad, u kojem su se nalazile snage Hrvatske vojske i HVO-a, prepustio srbijanskom ideru Slobodanu Miloševiću.
Tako je namaknut procenat od 49 posto teritorija za buduću Republiku Srpsku.
Dakle, Tuđman i Milošević su se, pod pritiskom američke diplomacije sporazumjeli da Mrkonjić Grad nije i srpski i hrvatski i muslimanski, već ekskluzivno srpski. I tako je to manje-više i danas, ne samo kada je ovaj grad posrijedi.
Srijeda, 26. novembar
Bogić Bogićević, koji je u javnosti i stranačkom članstvu važio kao najozbiljniji kandidat za budućeg predsjednika SDP-a BiH, danas je zvanično odustao od kandidature za tu funkcije.
Bogićević i aktuelni predsjednik Zlatko Lagumdžija su dugogodišnji poznanici, suborci, i na kraju kumovi. Valjda iz razloga veza, poznanstava, kumstva, Bogićević, vjerovatno, najbolje zna zbog čega bi bilo politički, moralno neprihvatljivo, skoro samoubilački, a možda i zakonski riskantno, naslijediti Lagumdžiju nakon što je 18 godina suvereno, autokratski, gotovo kao privatnu tvrtku, vodio ovu stranku.
Četvrtak, 27. novembar
Evropski parlament danas je usvojio rezoluciju o javnim istupima optuženika za ratne zločine Vojislava Šešelja nakon što je bezuvjetno pušten iz Haaga i vratio se u Srbiju. Dan-dva ranije i Hrvatski sabor je usvojio sličan dokument u formatu deklaracije.
Teško je osporiti tvrdnje hrvatskih političara, i vladajućih, i oporbenih da je vlast u Srbiji blago, neadekvatno reagirala na Šešeljev jezik mržnje. Teško je, međutim, ne složiti sa sa srpskim premijerom Aleksandrom Vučićem, koja na današnjoj izvanrednoj press-konferenciji podsjeća da Šešelja iz Haaga na slobodu nije pustila srpska vlast nego su ga, kako kaže, "pustili oni", pri tom misleći na međunarodnu zajednicu generalno.
I Šešelj se, također danas, obratio medijima i slavodobitno kazao da je prezadovoljan raspletom događaja u vezi sa njim samo desetak dana nakon izlaska na slobodu. Ponosan je na medijsku i diplomatsku pažnju koju je dobio.
Politici, diplomaciji i medijima danas je kritike iz Sarajeva, zbog prevelike pažnje posvećene Šešelju, uputio i predsjednik Haškog suda Theodor Meron. Ničije, što bi se u Bosni reklo, ovdje nije maslo za ramazana, svak iz novoga raspleta sa četničkim vojvodom i radikalskim liderom pokušava za sebe korist izvući.
Međutim, ipak, najmanje legitimiteta i kredibiliteta za kritike upućene bilo kome ima predsjednik Haškog suda Meron. Sve se u posljednjih 12 godina koliko je Šešelj u Haškom tribunalu promijenilo, i vlast u Hrvatskoj, i lideri u Srbiji, samo je Meron za cijelo to vrijeme bio i ostao neokrznuta siva eminencija Međunarodnog suda za ratne zločine!
Petak, 28. novembar
Prije nekoliko dana šefom misije OSCE-a u BiH ambasador Jonathan Moore tokokom posjete redakciji "Slobodne Bosne" prenio je zabrinutost nakon nedavne posjete Tuzli. Razgovarao je se čelnicima sindikata u ovom gradu i najmnogoljudnijeg kantona u Federaciji.
"Sindikalci su jako ljuti i nezadovoljni, najavili su da će tokom sljedećih protesta ići do kraja", kazao je ambasador Moore.
Šta tačno znači "do kraja" tuzlanskih sindikalaca, nagoviješteno je jučer a i danas: radnici su blokirali sabraćajnice i najavljuju još radikalnije mjere.
Februarski protesti u Bosni i Hercegovini, podsjetimo, krenuli su u Tuzli, inicirali su ih obespravljeni radnici upropaštenih poduzeća "Dite" i "Aide" a pod pritiskom protesta smjenjena je tadašnja kantonalna vlada. Imenovana je nova, čiji je premijer nedavno, također podnio ostavku.
Još se ne zna kako će izgledati buduća vlada, ko će je formirati, ali koja god i kakva god kolacijska vlast bude uspostavljena, suočit će se sa istim radničkim socijalnim problemima.
Ono što je nevjerovatno i alarmantno jeste da su kalvarijom radništva u Tuzli više zabrinuti strane diplomate, poput ambasadora Moora, nego političke elite i vladajuće i opozicione u Tuzli, ali u u cijeloj Bosni i Hercegovini!
