Slobodan Jovanović je rođen u Baru na samom početku 1956. godine. Devedesetih bio veoma aktivan u borbi protiv Miloševića i njegovog režima. Od 1994. godine osnovao privatno preduzeće, finansijski pomagao uglavnom studentske proteste, za što su studenti izrazili zahvalnost u jednom tekstu u Blicu krajem 1996. godine.
Publicistikom se bavi već oko desetak godina. Objavljivao tekstove u beogradskom Danasu, podgoričkoj Pobjedi, portalima Analitika, E-novine, Peščaniku, Akuzativu, Montenegrini i mnogim drugim, te bio kolumnista Dnevnih novina iz Podgorice.
Bio suvlasnik sa Jelenom Milić u projektu POP CULT, koji je izlazio kao prilog nedeljnom Danasu tokom 2005. godine. Objavio mnogobrojne radove za Maticu crnogorsku. Godine 2013. izabran za predsjednika Crnogorskog nacionalnog vijeća u Republici Srbiji, organizaciji koja je objedinjavala crnogorska udruženja u RS. U avgustu ove godine jedan od pokretača i osnivača Crnogorskog pokreta.
Subota, 29. avgust
Nakon devet dana provedenih u Crnoj Gori, prvo u Perastu, a zatim par dana u Nikšiću, vraćam se sa porodicom kući u Beograd. Dan vreo. Pravimo pauze na Lever Tari i Kokinom Brodu. Bart, naš kućni ljubimac, zapadno – škotski terijer, vrijeme provodi ležeći i vrteći se na podestu između zadnjih śedišta i zadnjeg stakla na Fiesti.
U Prijepolju tražimo put za manastir Mileševo, lutamo, vraćamo se desetak kilometara, da bi konačno moja kći, student druge godine Istorije umjetnosti na Filozofskom fakultetu BU, pośetila manastir. Ostajem sa Bartom u kolima pored spomenika "žrtvama komunističkog terora". Ne znam da li se radi o žrtvama "komunističkog terora" poput zločinaca Slobodana Šiljka i Milorada Vukojičića Mace koje je ta ista Crkva kanonizovala. Ispred manastira "kolce", svatovi, skupocjeni automobili. Prolazeći pored nas rešetaju nebo pucnjima iz raznoraznih pištolja. Bart se uplašeno uzvrpoljio.
Nedjelja, 30. avgust
Čekam na aerodromu Nikola Tesla sestru, njenog supruga Italijana i dvanaestogodišnjeg sina. Zajedno smo bili u Perastu. Dolaze iz Tivta na jedan dan jer śutra putuju za London đe žive. Ona je imala smjelosti da u predvečerje krvavog raspada Jugoslavije pronađe u Londonu bolje mjesto za život. Provodimo dan u ćaskanju, moj "tarzanski" engleski povremeno traži pomoć sa strane. Uspjevam pronaći vremena da pogledam na internetu što ima novoga. Imali smo u apartmanu u Perastu wi-fi, ali me mrzjelo da na telefonu listam portale. Već odavno ne kupujem štampu jer je doživljavam kao uvredu za zdrav razum. Trudim se da i sebe i porodicu zaštitim od bestijalnosti kojima obiluje ovdašnja štampa i većina televizijskih kanala.
Beatifikacija Stepinca nanovo izaziva kontraverze o njegovoj ulozi u progonima i zločinima ustaškog režima u NDH. Objavljuje se u srpskim medijima pismo Stepinca iz 1939. godine u kojem oniznosi optužbe na račun nekih Jevreja kao dokaz da se radi o problematičnoj kandidaturi za svetačko zvanje. Prvo što mi pada na pamet jeste odsustvo natruha kritičnosti kod istih tih medija kad je u pitanju svetačko zvanje Nikolaja Velimirovića, njegovo slavljenje Dimitrija Ljotića i više nego antisemitski stavovi izneseni u djelu "Kroz tamnički prozor - Poruke srpskom narodu iz logora Dahau".
Ponedjeljak, 31. avgust
Odluku mladog crnogorskog fudbalera Staniše Mandića, rođenog u Crnoj Gori, u Herceg Novom, koji je karijeru započeo u Igalu, a potom nastavio u Vojvodini, Radu i Čukaričkom, da igra za reprezentaciju Crne Gore funkcioneri fudbalskog saveza Srbije, javnost i čaršija Srbije je proglasila za – sramotnu. Tako ispada da je, suprotno od one da nije vijest da je pas ujeo čovjeka nego da je čovjek ujeo psa, postalo senzacija da je jedan fudbaler odlučio da igra za zemlju u kojoj je rođen.
Gotovo da nema sporta, naročito kolektivnih, da veliki broj ključnih igrača koji igraju za reprezentaciju Srbije nijesu rođeni u Crnoj Gori, svoju karijeru započeli u Crnoj Gori, mnogi i stekli svoju sportsku reputaciju u Crnoj Gori. Hoću reći da je u izvrnutoj logici, kad je u pitanju Crna Gora, srpskoj javnosti prihvatljivo da mnogobrojni Crnogorci i Crnogorke igraju za reprezentaciju Srbije, da ih vrbuju stipendijama i boljim uslovima, uslovima sa kojima se malena Crna Gora ne može boriti, nego kad neko ko je rođen u Crnoj Gori, započeo karijeru u Crnoj Gori, odluči da igra za reprezentaciju Crne Gore. Začas se zaboravio i njegov doprionos uspjehu mlade reprezentacije Srbije na Svjetskom prvenstvu.
Zar nije iritantnije kad igrači koji igraju za reprezentaciju Srbije, a koji su rođeni u Crnoj Gori i stasali u njoj kao sportisti, prednjače u radovanju u pobjedi Srbije nad Crnom Gorom, bilo o kom sportu da se radi.
. U prvom redu mislim na neke vaterpoliste. Po pravilu, to često vidimo na fudbalskim utakmicama, sportista koji promjeni klub ne raduje se kad da gol timu u kojem je proveo dio svoje karijere. Iako su mnogi stranci u tim zemljama. Što reći za one koji promjene zemlju u kojoj su rođeni i zaigraju za drugu a ne poštuju taj osnovni red. No, to pitanje prevazilazi sam sport i govori o mnogo problematičnijim odnosima kada je u pitanju odnos Srbije i Crne Gore.
Utorak, 1. septembar
Jedan moj prijatelj objavio je nedavno na fejsbuku "Ako nekad izjavim da je religija ono što spaja ljude i širi ljubav među njima, znajte da sam poludio...". Dijelim ubjeđenje sa onima koji smatraju da su posljednji ratovi u bivšoj Jugoslaviji dobrim dijelom imali vjerski karakter. Naš region je i u nauci prepoznat (Veber) kao prostor na kome su se nacije stvarale na konfesionalnim osnovama. Otuda se, u posljednijih nepunih dva stoljeća, poklapaju ambicije crkvenih krugova u SPC i srpskih nacionalnih elita u svojatanju crnogorskog nacionanog, kulturnog i geografskog prostora, kao pravoslavne cjeline. Čak se može reći da su politički projekti iz te kuhinje lišeni smisla ako Crna Gora nije dio njih.
Nažalost, takav politički projekat je imao veliku podršku u samoj Crnoj Gori, zato je i proizvodio posljedice koje je proizvodio. Mitropolit SPC u Crnoj Gori Amfilohije Radović još jednom je pokazao da je vjera za njega politički projekat, pozivajući opozicione partije, prevashodno one koje zastupaju srpsku etničku zajednicu, na sastanak 3. septembra i zajedničko djelovanje protiv vlasti Crne Gore i usvajanja zakona o vjerskim zajednicama, kojim bi se već jednom uredilo bezakonje koje promoviše, u prvom redu, sam Amfilohije Radović i Crkva na čijem je čelu.
Niko nije bolje opisao ličnost dotičnog mitropolita do Bogdan Bogdanović riječima "ubijte me ako je taj čovjek vjernik". Vrijeme je da neko i u Crnoj Gori tom popu kaže da osnuje političku partiju ako hoće da se bavi politikom.
Inače, Amfilohije Radović odbija da registruje Mitropoliju crnogorsko-primorsku u nezavisnoj Crnoj Gori, registrujući je 2006.g. u Beogradu, iako MCP ostvaruje enormne prihode u Crnoj Gori, uključujući i profit od izgradnje stanova i hotela. O odnosu Amfilohija Radovića prema crnogorskoj državi najbolje govore njegove riječi da država Crna Gora treba da se registruje kod SPC a ne obratno, ili Crnoj Gori kao fildžan državi. Niko nije bolje opisao ličnost dotičnog mitropolita do Bogdan Bogdanović riječima "ubijte me ako je taj čovjek vjernik". Vrijeme je da neko i u Crnoj Gori tom popu kaže da osnuje političku partiju ako hoće da se bavi politikom.
Srijeda, 2. septembar
Dvije vijesti su glavna tema svih medija već danima. Jedna je protesti u Kijevu, a druga problem sa izbjeglicama iz Sirije i drugih arapskih zemalja. Prije nekoliko dana dobio sam molbu da napišem tekst za jedan ukrajinski web časopis o tome kakav je stav crnogorske javnosti prema krizi u Donbasu. Već sam objavio više tekstova vezanih za rusko-ukrajinske odnose u kojima sam iznio mnogo istorijskih činjenica i analiza postojeće krize. Nemam tome mnogo toga dodati, sem da je reakcija zapada sankcijama bila nužna.
Śetimo se mnogobrojnih holivudskih scenarija o bivšim KGB-ovcima koji ugrožavaju planetu vraćajući "staru slavu ruskoj imperiji". Scenario koji živimo je u mnogo čemu drugačiji, ali je suština ista. Zahvaljujući sankcijama, ambicije (Ras)Putina su se zaustavile na Krimu i Donbasu. Inače, ko zna koje bi krize u okruženju Rusije bile još otvorene? Jasan mi je mali manevarski prostor Porošenka i iznuđeni potezi koje vuče, kao i šteta koju čine demostranti, ubjeđeni da pomažu svojim ekstremizmom svojoj domovini. No, to nije samo specijalitet ukrajinskih nacionalista.
Još je kralj Nikola I rekao da se Crnogorci odsvuda vrate kao Crnogorci, samo iz Beograda kao neprijatelji Crne Gore.
Raduje me da je Srbija pokazala svoje lijepo lice kad su u pitanju nesrećne izbjeglice koje traže utočište na zapadu bježeći od nesreće u svojim zemljama. Iskreno se nadam da se niko od njih neće jednog dana priključiti onima koji su sreću već potražili na zapadu, a onda se vratili vrijednostima koje su ih dovele u situaciju da traže bolji život van zemlje u kojoj su rođeni.
Prosto ne mogu da propustim pominjanje jedne spisateljice i njene kolumne u nekad prestižnoj beogradskoj dnevnoj novini. Obično se osobe poput Natalije Dević, o kojoj je riječ, koje zamjene Crnu Goru Beogradom, obruše na zemlju u kojoj su rođeni i odrasli do fakulteta. Još je kralj Nikola I rekao da se Crnogorci odsvuda vrate kao Crnogorci, samo iz Beograda kao neprijatelji Crne Gore.
Ovaj put je Natalija Dević, rođena na Cetinju, došla u Beograd na studije i ostala, pokušala da bude veća Beograđanka od samih Beograđana, obrušivši se na izbjeglice, njihov boravak po parkovima, fizički izgled... Dobila je pravu lekciju od čitalaca i čitateljki dnevne novine u kojoj ima kolumnu, na moje izrazito zadovoljstvo. Možda je ta dnevna novina izgubila ugled koji je imala, ali očigledno nije čitalaštvo koje i je i ovog puta pokazalo kako se brane ljudske vrijednosti. No, pisanje dotične spisateljice je samo slika inferiornog i provincijalnog koje Crnu Goru i čini komplikovanom u identitetskom pogledu.
Danas sam na tv kanalu 1.000 gledao film Across the Universe, rediteljke i pozorišne autorke Julie Taymor. Ne znam kako sam propustio da odgledam taj film iz 2007. koji se bavi godinama u kojima sam se formirao u svakom pogledu, odnosno, koji se bavi kontrakulturnim pokretom šestdesetih godina prošlog stoljeća. Ova vrsta filmova me uvijek sentimentalno vrati u vremena kad smo makar razlikovali dobro i zlo, vrijednosti od tribalnog, bilo da se radi o muzici, filmu, književnosti, televiziji...
Četvrtak, 3. septembar
Već nekoliko dana pokušavam da stupim u kontakt sa svojim prijateljem u Bostonu sa kojim sam jedan od osnivača Crnogorskog pokreta, formiranog prije mjesec dana u Podgorici. Razlozi za formiranje pokreta su nezadovoljstvo političkim i društvenim prilikama u Crnoj Gori.
Naime, Crna Gora je ustavno određena kao građanska država a u stvarnosti funkcioniše kao država nacija, sa dobrim izgledima da se stvore nacionalni rezervati na njenoj teritoriji, odnosno njena bosnizacija. Sve nacionalne zajednice u Crnoj Gori krenule su putem političkog organizovanja i političke trgovine, ucjenama kroz koalicione dogovore, da ostvaruju nivo prava za sebe koja su potpuno urušila građansko društvo, pa i suverenost države na cijeloj njenoj teritoriji. Crnogorski kulturni, medijski i obrazovni prostor je prepušten uticajima izvan Crne Gore ili sebi samima.
Ne negirajući multietničnost Crne Gore i zalažući se za zaštitu svih etničkih prava predviđenih međunarodnim deklaracijama, ubijeđeni smo da prava nacionalnih zajednica ne smiju ugroziti državu, njen suverenitet, građanski mir i solidarnost.
Izostanak bilo kakve koncepcije i strategije u tim oblastima koriste se za razne anahrone nacionalne i vjerske koncepte za koje smo mislili da će ih doba informacionih tehnologija i razvoj nauke ostaviti na istorijskom bunjištu. Mi, osnivači Crnogorskog pokreta, ubijeđeni smo da jedino Crna Gora kao dio demokratskog svijeta oličenog kroz članstvo u EU i NATO, organizovana funkcionalno poput zemalja koje pripadaju tom svijetu, koja baštini svoje antifašističko nasljeđe, ima budućnost. Ne negirajući multietničnost Crne Gore i zalažući se za zaštitu svih etničkih prava predviđenih međunarodnim deklaracijama, ubijeđeni smo da prava nacionalnih zajednica ne smiju ugroziti državu, njen suverenitet, građanski mir i solidarnost.
Crna Gora je dovedena u opasnu situaciju da su svaki izbori svojevrsni referendum o opstanku Crne Gore kao države koju su stvarali Crnogorci kroz njeno viševjekovno postojanje, umjesto političke utakmice u kojoj će se građanima Crne Gore nuditi bolja ekonomska budućnost, pravna država i demokratske institucije.
Podśetiću poštovane slušatelje Radija Slobodna Evropa na izjavu košarkašica, sestara Dabović, nakon osvojene medalje na šampionatu Evrope za Srbiju, na jednoj beogradskoj televiziji, da one nijesu iz Crne Gore već iz Herceg Novog. Dabovići su inače Crmničani, pa to dovoljno kazuje što je nacionalna svijest, koliko ona ima veze sa porijeklom i kako se ona formira. Takođe, veoma mnogo govori i pjevanje jednog netalentovanog pjevača makedonskog porijekla iz Herceg Novog u Novom Sadu "tamo je Herceg Novi, tamo je Srbija".
Govorim o posljedici, naravno da oni nijesu uzrok. Nije mnogo različito ni u Ulcinju, Boki Kotorskoj, crnogorskom dijelu Sandžaka, śeveru Crne Gore.... Crkve i crkveni velikodostojnici veoma dobro korespondiraju sa ovakvim antagonizovanjem građana Crne Gore, čak su korifeji takvih aktivnosti, pa ne čudi što se organizuju protiv donošenja zakona o vjerskim zajednicama kojim bi se morali registrovati kao subjekti u Crnoj Gori i prestati da budu političke ekspoziture svojih centrala van Crne Gore.
Bilo bi nepošteno ne pomenuti bjesomučnu i primitivnu medijsku, političku i svaku drugu kampanju tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, rukovođenu tadašnjom i dijelom današnje vlasti, učešće Crne Gore u jednom sumanutom nacionalističkom projektu. Sve to je u velikoj mjeri uticalo na promjenu nacionalne svijesti velikog broja građana Crne Gore, dovelo do toga da jedan dio građana Crne Gore, potpomognut onima koji su se se naselili u Crnoj Gori bježeći od rata u Hrvatskoj i BiH, ne prihvata Crnu Goru kao nezavisnu državu i kao državu koja nije dio srpskog duhovnog i nacionalnog prostora.
Petak, 4. septembar
Toliko toga ima što zaslužuje bar malo ironije da moram praviti selekciju. Vrh mi pretstavlja obećanje Demokratskog fronta u Crnoj Gori oprosta dugova građanima za struju, vodu, poreze ... I onda se neko čudi što se vlast ne mijenja u Crnoj Gori evo 25 godina. A onda čuveni SPS, dokazujući kakva su ljevica bili oduvjek, bira za potpreśednika istoričara četničkog pokreta i branioca djela i lika čiča Draže. I za kraj, zar nije sramota tzv. demokratsku Srbiju da partija poput SNS uradi mnogo toga što oni nijesu za više od deset godina.
Ako zanemarimo likove koji čine i predstavljaju SNS, ako zanemarimo priprostu propagandu i saopštenja, ako zanemarimo patetiku i svakodnevnu sujetu u obračunu sa medijima i opozicijom, ostaje da je Aleksandar Vučić učinio mnogo istorijskih poteza, poput stvarnog a ne fingiranog dijaloga sa Prištinom, odlaska u Tiranu i uspostavljanje odnosa sa Albanijom, uravnoteženje odnosa sa Moskvom, strateško približavanje Berlinu i riješenost u pristupanju evropskim integracijama, zaustavljanje miješanja Srbije u unutrašnje odnose u suśednim državama finansiranjem i zloupotrebom svoje dijaspore, reformisanje javnih preduzeća, finansijsku kosolidaciju budžeta...
Što da ne – i odlazak na poklonjenje žrtvama bezumlja u Srebrnici. I to priznajem bez imalo simpatija prema Aleksandru Vučiću i posebno prema SNS-u i njenom osnivaču, sadašnjem predśedniku Srbije. Ako sam prihvatio da je moguća transformacija kod vodećeg političara u Crnoj Gori, moram dati šansu i Aleksandru Vučiću, nadajući se da ne činim grešku i u jednom i u drugom slučaju. Tim prije što mi se ne nudi ništa bolje.
