Tanja Topić je, kako kaže, loša domaćica, nikakva majka iako umije sa djecom, ateistkinja, nacionalno neosviješćena - samim tim strana plaćenica i domaća izdajica. Voli pohoditi mrske i neprijateljske zemlje, omražena zbog stavova i promišljanja.
Subota, 2. maj
Dok slijedim subotnji ritual čitanja nedjeljnika, ne mogu a da se ne zapitam na šta je spalo novinarstvo u Banjaluci. Već duže vremena ovdje ne izlaze sedmične novine. To je već kulturološki problem. Znam da ljudi sve manje čitaju ili nastavljaju dugogodišnju tradiciju nečitanja, ali to nije izgovor za pobjedu provincijalnog duha i predaji bez borbe.
U rukama držim "Globus" drugačijeg kvaliteta. Iako je kvalitet sadržaja ovog magazina godinama u slobodnom padu, nikako da se odreknem decenijske kupovine četvrtkom ujutro. U autorskom tekstu Nino Đula piše kakve novine redakcija "Globusa" želi raditi: neovisne, upijajuće, otvorene, kreativne, lijepe, dobronamjerne i optimistične. Novine koje će njegovati vrhunsku fotografiju i ozbiljno novinarstvo, za dugo čitanje i razmišljanje.
Bojim se da je "Globus" već dugo u ćorsokaku u kojem me ne potiče na dugo čitanje niti razmišljanje. Nadam se da je Đula, doista, ovim uvodnikom nagovijestio Glas promjene. Jedan drugi urednik jednog drugog magazina je donio promjene. Radujem se svakom uvodniku Saše Rukavine u "Danima". Kad sam vidjela njegov start u "Danima" istinski sam se obradovala jer me podsjetio na profesionalnu saradnju s njim dok je bio urednik sarajevskog "Starta".
Nedjelja, 3. maj
Danas je Dan slobode medija. Obilježavam ga kao i svake godine, a ova je bila za medije ružna i teška. Ti isti političari koji su ih vrijeđali i ponižavali, pojurili su da im prvi čestitaju praznik. Licemjerno! Ovu medijsku godinu obilježili su:
Zabrana ulaska novinarima nekih medijskih kuća u institucije Republike Srpske; verbalni napadi i vrijeđanje novinara na nacionalnoj, vjerskoj i polnoj osnovi; seksistički ispadi pojedinih političara jer proporcije tijela pojedinih novinarki nisu odgovarale onima, propisanim od strane vrhovnih autoriteta; brojne tužbe za klevetu koje su bukvalno dovele do finansijskog kraha pojedinih medija; usvajanje sramnog Zakona o javnom redu i miru. Gore ne može ili, ipak, da sačekam.
Ponedjeljak, 4. maj
Danas se pripremam za put. Taj dan pred polazak je uvijek stresan jer moram završiti mnogo stvari, unaprijed odraditi sve ono što bi me čekalo da sam tu. Ali, svako me putovanje, ma koliko bilo stresno, naporno i službeno, posebno raduje. Uvijek mi dođe kao dobar punjač mentalnih baterija. Samo da se maknem odavde i zaboravim na tren teškoću življenja ovdje.
Iako mi je Zagreb na dohvat ruke, već neko vrijeme nisam uspjela da se organizujem i da posjetim ovaj grad koji volim, kao i da sretnem drage ljude, a mnogo ih je. Međutim, kad sam bacila pogled na program, vidjela sam da neću moći mnogima da se javim. I baš mi je žao. Mislila sam da ću uspjeti da ostanem duže kod prijatelja, ali privatne obaveze su me spriječile. Kako god, do četvrtka ću zaboraviti na sva ovdašnja prepucavanja i vidjeti kako se živi u Evropskoj uniji. Tako blizu a tako daleko.
Utorak, 5. maj
Ostao je još koji minut od utorka. Tek sad sam uspjela ući u hotelsku sobu. Vraćam film unatrag da sumiram utiske još uvijek današnjeg dana. Bili smo na službenoj večeri u odličnom zagrebačkom restoranu. Nekako je nas iz Bosne i Hercegovine najviše zanimala raspodjela karata pred predstojeće parlamentarne izbore, za koje, istina, još ne znamo kad će biti održani.
Gledala sam neposredno pred prije toga neke ankete, mada ih u Hrvatskoj, nakon predsjedničkih izbora, uzimam sa rezervom. Predsjednicu obožavaju dok su i HDZ i SDP u slobodnom padu. Zemlja je u recesiji, što se po prvom dojmu na zagrebačkim ulicama ne bi reklo. U predivnom danu se uživa punim plućima. I sami smo popili čašu vina u dupke punom klubu.
Srijeda, 6. maj
Bio je ovo intenzivan radni dan. Razmijenili smo iskustva i poglede u radu sa kolegama iz Zagreba. Odlični su domaćini, koji su se doista potrudili da nam boravak kod njih učine što ugodnijim. Primjećujem da je Hrvatska sve zainteresovanija da nam prenese svoja evropska iskustva.
Zovu me iz Banjaluke na predavanje njemačkog i poljskog ambasadora o procesu pomirenja na Fakultetu političkih nauka. Kao da sam miljama udaljena od svega što se dešava na dvije stotine kilometara odavde. O tome ću misliti po povratku. Vidjela sam Nenada nakon pet godina. Obradovao me je kao i uvijek knjigama. Donio mi je oba dijela knjige Geerta Maka o Evropi.
Odlazimo na Tuškanac u kuću Miroslava Krleže. Nisam znala da se izdaje. Max nas je pozvao na grill party, jer sad tu živi sa porodicom. Prije 15 dana su doselili iz Berlina. Tu se dan ne završava. Moram otići sa najboljom prijateljicom na čašicu vina i razgovora. Ko zna kad ću pakirati kofere. Sutra se naše putešestvije po Zagrebu završavaju, a to znači povratak u realnost.
Četvrtak, 7. maj
Razmišljam o domaćem zadatku koji mi je dala šestogodišnja plavokosa šašavica, mala nećakinja, koja je poželjela da joj u Zagrebu kupim igračku, koje nema u Banjaluci. Biće to težak zadatak, najprije trebam naći vrijeme u programu, koji je pun kao šibica, a drugo nisam baš sa igračkama na ti. Ne smijem je razočarati. Mada su ta djeca vrlo mudra i razborita. Ona zna da u Zagrebu ima mnogo toga što kod nas nema. Spasonosno rješenje je IKEA. Neću pogriješiti. Usput nam je. Nakon doručka i zadnje kafe na Cvjetnom trgu opraštamo se od Zagreba. Sa kolegama iz Sarajeva ću do Banjaluke. Za tili čas smo stigli, mada njima tek predstoji dug put kući.
Prve vijesti na nekoj od lokalnih radio-stanica govori da smo opet u staroj ideološkoj borbi između partizana i četnika. Ne vjerujem da je direktor policije Republike Srpske rekao da su uniforme ravnogorskog pokreta tradicionalne, stare 100 godina. Bio je to odgovor na pitanje da će biti dopuštena parada pripadnika ovog pokreta. Još više me šokira vijest o pretresu vrtića u Srebrenici. Zove li se to preventivno djelovanje? Zanima me hoće li reagovati ombudsman za djecu.
Petak, 8. maj
Iako sam danas uzela slobodan dan, čeka me puno obaveza što poslovnih što privatnih. Najprije mi moraju osposobiti auto, koje je nastradalo uslijed loše ili nikakve saobraćajne kulture. "Izletjela" mi je mlada i nadobudna vozačica da ne znam kako sam uspjela kočiti. Dobro je da je nisam udarila. Ona nije ni trepnula a na mom autu je otkazalo crijevo na kočnicama. Ne znam kako sam se dovezla do mehaničara.
Vožnja me sve više smara. Ljudi su nekulturni, bahati, primitivni. Uobičajeno je da se voze pod uticajem droga i alkohola, da se iživljavaju, mnogi ne posjeduju vozačku dozvolu, prolaze kroz crveno, mala djeca im sjede na mjestu suvozača, pješaci i vozači međusobno se ne poštuju.
Voziti banjalučkim ulicama znači voditi tešku borbu. Svakodnevni život je ovdje teška i iscrpljujuća borba protiv neznanja, nekulture, bahatosti i primitivizma.
Oporavak bi mogao potrajati.
