Željko Milović (Bar, Crna Gora, Jugoslavija, 1968) je pisac, novinar, publicista. Objavljuje od 1986. godine kritike, članke i eseje, kao i raznovrsne tekstove vezane za probleme kulture i subkulture.
U sklopu kultnog podgoričkog časopisa "(Omladinski) Grafiti" devedesetih uređivao je prvo glasilo u Crnoj Gori posvećeno domaćem pop-rocku - "RTS" (Road to South). Bio je potom urednik "Barskih novina", "Novih barskih novina" i "bARS-a", časopisa za umjetnost i kulturu, a od 2008. radi kao urednik portala "Bar Info" - dnevnih novina Bara na internetu.
Publikovao je devet knjiga poezije i proze, i četiri monografije, među kojima je i ona o istoriji crnogorskog pop-rocka. Dobitnik je književne nagrade "Ćamil Sijarić" za 2006/07. godinu, nekoliko nagrada za radio novinarstvo, među kojima i Grand Prix "Zlatni mikrofon" na Festivalu radijskog stvaralaštva Crne Gore 2010. godine, kao i nagrade "Komuna" za očuvanje, promociju i valorizaciju kulturne baštine Crne Gore za 2015. godinu.
Muž i otac.
Subota, 24. oktobar
Novim naraštajima je smiješno, ali mi u prva tri razreda osnovne, početkom sedamdesetih, gotovo da nijesmo vidjeli loptu. Jednostavno - nije ih previše bilo da bi nam dopale kao imetak. Zato smo na časovima fizičkog vaspitanja, kad nije bila kiša, uglavnom igrali "hvatanja" - najrasprostranjeniju igru na svijetu, zatim "Ide maca oko tebe", sa poznatim krugom i nježnim ostavljanjem maramice iza nečijih leđa, pa bježanjem na mjesto, što iz ove distance zvuči prilično ženskasto, ali je ujedno bila i prva prilika da u pamet duboko urežemo gležnjeve i sokne naših zajapurenih drugarica, te čuvenu "Daj care vojske".
Ne bih je se ni sjetio da mi prije neki dan nije rekao sin kako je sa drugovima i drugaricama iz razreda igrao, i da mu se mnogo sviđa. Prepredena igra, preživjela je, dakle, svih ovih četrdesetak godina, a preživjela je upravo zbog činjenice da se u njoj traži od djece sve ono što će im obilno koristiti u svakodnevnom životu kad napune 30 i više, pogotovo ako se bave drugim najstarijim od svih zanata.
Pravila su jednostavna: Dva se tabora podijele i naprave "živi zid" držeći se za ruke. Onda jedan tabor viče: "Daj, care vojske", drugi viče: "Ne damo", prvi prijeti: "Pucaćemo", drugi će lakonski: "Pucajte", prvi pitaju "Koga ćete", a onda ovi drugi biraju jednog iz ekipe prvih, koji se zaleće i pokušava trkom da probije protivnički "zid" na mjestu gdje misli da je najtanji. Ako uspije, uzima "danak u krvi" u vidu jednog igrača koga vodi u svoj tabor, a ako ne uspije, postane dio tima čiji je zid pokušao da razbuca. E, sad, najljepše je to što ovaj neuspjeli sada postaje dio drugog tima - iz petnih žila mora da okrene list i počne da igra protiv svojih pređašnjih drugova i drugarica.
Korisna je ovo igra, zato je i preživjela. Ona uči djecu da lako mijenjaju tabor kada izgube bitku, da se nakon toga upinju da poraze svoje dotadašnje drugare, da postanu dio velike mašinerije koja mrvi manje od sebe i potencijalno opasne, i da na kraju uživaju u slavi kao da su od početka učestvovali u toj iscrpljujućem boju na pravoj strani.
Da sam maliciozan, rekao bi se da znam veliki broj ljudi koji su kao mali usavršili igru "Daj care vojske", toliko da su nastavili da je igraju i kao oformljeni ljudi. I rekao bih da većina od njih danas zauzima istaknuto mjesto u političkom i javnom životu balkanskih država.
Nedjelja, 25. oktobar
Dvije stvari se u ovdašnjem novinarstvu nikada nisu mijenjale: svijest ogromne većine novinara da treba pisati tekst tako da se nikom ne zamjeriš, i svijest onih kojima si se zamjerio pisanjem, a koji nikad ne prihvataju kritiku.
Značajan broj mojih kolega, da je pravde, nikada ne bi trebali biti novinari, jer novinar ne možeš biti ako si dobar sa svima i ako nikom ništa ne spočitaš. Tako, kao prvo - ne radiš svoj posao na način koji ti po defaultu sleduje, a drugo - smatraju te potrošnom robom koja se kupuje za male šolde i koja trčkara po potrebi, podsmijevajući se iza leđa tvojim našminkanim izvještajima katastrofa kojima su i sami prisustvovali ili ih izazvali.
Istina, u igri su zamašne stvari, od gole egzistencije do pozivanja na novogodišnje koktele u svečarskoj atmosferi, ali, opet, poštenije se, ako ne možeš, i ne baviti tim poslom, pa dako dođe neko ko ima kičmu. Dok je i njemu ne saviju. Tako to ide.
Oni o kojima se negativno piše, nikada, po pravilu, ne prihvataju kritike. To je mahom šabloniziran svijet, koji oko sebe gomila istomišljenike, i svaka drugačija izjava se proglašava za jeres, a onaj što se drznuo reći da je car go - jeretikom. To su ljudi koji sebe proglašavaju institucijom, i smatraju da tekst sa negativnim nabojem o njihovim pogreškama automatski znači i negativan naboj prema gradu ili državi, što, naravno, nije tačno. A iza tog stava "institucija - to sam ja", krije se, u suštini, malograđanska nemoć, koja ništa drugo ne može produkovati do razvlačenje konačne presude o podobnosti ovog ili onog, i potvrde one o svijeći i gorenju do zore. Svijetle majske zore.
Ponedjeljak, 26. oktobar
Ne samo za Barane, nego i za građane širom Crne Gore, pa i Jugoslavije, feribot "Sveti Stefan" na relaciji Bar - Bari - Bar je od juna 1965. godine bio najkraća i najjeftinija veza sa svijetom, jedini pristupačan način da prosječni žitelj najmanje jugo-republike vidi dio šarenog izloga drugačijeg života modernih država. Zahvaljujući toj liniji, sve što se sedamdesetih ili osamdesetih gledalo na kanalima RAI, a poslije na privatnim Rette 4, Tele Norba i drugim, postalo je opipljivo i moguće, pa su odijela iz "Varteks" konfekcije na račun linije koju je držala "Prekookeanska plovidba", lako gubila primat od farmerica kupljenim za jedan dan, "preko bare".
Ta je brodska linija pet decenija hranila mnoge porodice, od onih koje su bile direktno vezane za feribot, jer su im članovi radili na njemu, preko taksista, špeditera, konobara, nosača, do onih koji su parče svoje sreće tražili kroz sivu šverc-ekonomiju, uz prećutnu naklonost barskih carinika što su znali žmuriti na jedno oko.
I tako 50 godina.
Posljednjih mjeseci, stidljivo i kroz "mala vrata", pominje se mogućnost ukidanja ove brodske linije, najznačajnije za Crnu Goru. U prilog tome ide nedostatak sredstava za kupovinu novog broda , obzirom da je ovaj sadašnji, "Sveti Stefan II", star 42 godine, i ističe mu "rok trajanja". Održavanje ovog pomorskog puta prevazilazi interese kompanije, i ima šire efekte za privredu Bara i državu Crnu Goru.
Da li je moguće da ima i onih koji to ne vide?
Utorak, 27. oktobar
Malo ko je od žitelja zgrada u centru spavao mirno ovih noći usljed nesnosnog laveža pasa koji su se, praktično notkuda, pojavili u Baru. Čopor od pedesetak lutalica i dalje se nesmetano kreće centrom grada, a veliki broj roditelja morao je pratiti djecu u škole zbog straha da im sirote životinje, dovedene ko zna odakle, gladne i promrzle, ne bi naudile. Ponavlja se stara priča - iz drugih primorskih opština, pse koje su napustili vlasnici potrpaju u kamione, i istovare negdje oko željezničke stanice ili luke... NIkada se na barskim ulicama ne viđaju štenci, samo odrasli psi. I nikad se počinitelj ne nađe.
Narod reaguje kako zna i umije - neko se sprijatelji s njima, neko panično bježi, najčešće ih otruju, sirote i tužne, nenavikle da se sami snalaze u konkurenciji iskeženih zuba drugog psa koji se, takođe, bori za hranu.
Po Zakonu o dobrobiti životinja, sve opštine u Crnoj Gori su bile dužne da obezbijede azil s adekvatnim uslovima, najkasnije do 1. marta 2010. godine. Nijedna to nije uradila, pa ni barska. Odlučili su se samo za lokaciju azila, ali je i to vremenom palo u vodu. Do narednog trovanja.
Srijeda, 28. oktobar
Sinoć je otvoren jubilarni XX Internacionalni TV Festival, kao manifestacija od nacionalnog značaja. Prve godine, 1995, sve je izgledalo potpuno drugačije, bio sam "mali od kužine", novinar početnik uključen u nastajanje filmske smotre.
Priča o nastanku TV Festivala vezana je za drugačije političke momente, u odnosu na današnju vizuru. Bar je bio jedina opoziciona opština, te kao takva nije bio u ljubavi sa vladajućom partijom Crne Gore. Uz to, Savezna republika Jugoslavija je bila pod sankcijama međunarodne zajednice, pa su svi kontakti sa spoljnim svijetom, od sportskih preko kulturnih do privrednih bili onemogućeni.
TV Festival je zamišljen kao "prozor u svijet", jedina veza sa onima što su normalno živjeli. Izostala je pomoć od onog od koga se najviše očekivalo - Televizije Crne Gore, pa se festival odradio na mišiće, uz podršku jedne privatne crnogorske televizije, Drugog programa TV Srbije, TV Novosti i manjih srpskih TV stanica.
Mobilisana je armija volontera iz Radio Bara, Kulturnog centra, Gimnazije... Grad je disao za festival, čak su i kafići davali popust gostima. Tako je jedini put u svojoj istoriji Bar imao svoj TV kanal. Prikazivali su se sadržaji sa TV Festa, ali i aktuelni filmski hitovi, skrivene kamere snimane u Baru, dokumentarne emisije i ankete vezane za Bar, a nakon ponoći i - erotski filmovi. Armija srednjoškolaca je radila čitavu noć omašćena šapirografom, oblikujući bilten da bi ujutro izašao. Mjesto događanja, hotel "Topolica", bilo je krcato svu noć, u taverni su se organizovali koncerti i disko večeri.
Danas je sve glamuroznije, i bogatije. I kudikamo hladnije i beživotnije.
Četvrtak, 29. oktobar
Srećom, kao i meni nekad, i mom sinu su danas samoljepljive "Paninijeve" sličice su neodoljivi magnet.
Prvi album koji sam skupljao bio je "U carstvu životinja" iz 1973. godine, a otac je upisivao konobarski pedantnim krupnim slovima imena životinjskih vrsta tik ispod sličice, jer je odštampani tekst na stranici bio premali da bih ga ja čitao. Skupljanje sličica je naredne godine prerastalo u euforiju, jer se ljeta između kioska Tete Dese, pored prve cvjećare, i Rankinog kioska, kraj Suda, znalo okupiti i do stotinu dječaka, željnih mjenjaže. Popunjavao se najljepši od svih Paninijevih Mundijal albuma, Njemačka 1974., i danas dostiže velike cifre na tržištu, uredno popunjen.
Paninijevi albumi su najcjenjeniji u Evropi, pravi mali udžbenici, i češće ih skupljaju odrasli nego djeca. Mi smo, fakat, i onda osjećali da će oni opstati, za razliku od Divljeg zapada, Amblema fudbalskih klubova i sličnih, pa smo ih jedan za drugim, svake četvrte godine, "pod obavezno" skupljali i čuvali.
Skupljanju sličica sam se vratio, vjerovali ili ne, nakon ženidbe, kad sam shvatio kako nije sramota priznati da želiš sačuvati ono malo preostalog djeteta u tebi, i sa tek vjenčanom suprugom skupa kupovao kesice za Mundijal u Japanu i Koreji. Od tada nijedan nismo propustili.
Nepregledan je broj ljudi koji imaju poriv za kolekcionarstvom, pa tako skupljaju sve i svašta, od oružja, nakita, preko maketa brodova, istrošenih ulaznica i memorabilija, markica, salveta, starog novca, naljepnica, do kutija za šibice. Ja se i dalje držim samoljepljivih sličica, i kolekciju upotpunjavam starim izdanjima i sličicama koje nalazim na berzama širom Balkana. Ne krijem, uživam u tome, ali još više uživam u razrogačenim očima dragih mi prijatelja kad iznesem pred njih kompletnu kolekciju i kad im se pred očima nađe prostrto djetinjstvo. Iznenađenje tim albumima nema cijenu.
A sad imam i pomagača, iste smo pameti i ushićenja, što se sličica tiče.
Petak, 30. oktobar
Ima u Štrumpfovima epizoda kad im malo toga ide za rukom i kad u "godini malera" moraju da odigraju "ritualni ples stotinu Štrumpfova", ne bi li skinuli mađije. E, onda se ispostavi da ih ima samo 99, pa se iz ogledala stvori jedan i sve radi naopačke. No, na kraju se sve dobro završi. Veliki Štrumpf ih izvuče iz problema, poduči ih, ima čarobni prah, on ima rješenje...
U kakvom smo samo mi crtanom filmu u svim našim prethodnim životima bili! Koliko smo mi samo tih plesova odigrali, a malo je pomoglo!
Činjenica da sada, desetak godina nakon referenduma, barem znamo ko u kojoj državi živi, nije dovoljna za optimizam.
Ostaju ona ista neriješena pitanja iz prethodnih života, ostaje neizvjesnost, mučnina, tjeskoba, ostaju rane koje nijesu zaliječene, samo se korica na njih uhvatila, ostaje stari jaz, a stvara se novi. Nije da nema volje, ima, samo se katkad čini da se suviše često pitamo - kolika je sada i kolika će tek biti cijena na putu, koje se Sveukupno Odrastanje Države zove. I koliki je, uopšte, taj put?
Ima li još mnogo, Veliki Štrumpfe?
