Dostupni linkovi

Bilans devedesetih: Na parove razbrojs


Jelena Čalić
Jelena Čalić
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodila Jelena Čalić, predavač srpskog i hrvatskog jezika na univeriztetu u Londonu na studiju za slavenske i jugoistočnoevropske studije.

Subota 15. oktobar
Sinoć smo gledali ‘Melanholiju’ Larsa von Trier-a. Remek delo! Uprkos očekivanjima i mučnini tokom filma, sporo i blago me obuzima katarza. Danas smo išli na dečiji rođendan, kod komšija dragih. Skupilo se veselo društvance, ćaskalo se i mezetilo, deca u paralelnom filmu protrčavala kroz promenljive formacije odraslih. Idem od grupe do grupe pričalica, preporučujem film svima i razmišljam o tome šta će ko pojedinačno izvući iz filmske priče, u kome ili čemu će se prepoznati, a šta možda neće primetiti... Vesela dečija graja pomešana je sa pričom o propadljivosti ljudskog tela, naših tela… Priča se o ukočenim leđima, uvrnutim kičmama, zbunjenim bubrezima, premorenim skeltima i razdrndanim metabolizmima. Tako se zadesilo ovog puta, slavimo dečiji rođendan, slavimo novo leto, a ćaskamo o borbi s našim godinama. Moja profesorka fizike u srednjoj školi, Biljana, zvana Hitler, je govorila: ‘Manite se deco učenja anatomije! Kad pređete trideset petu, sve će vam se kazati samo.’ Stariji stvarno znaju da ponekad budu u pravu.

Nedelja 16. oktobar
Ne znam šta mi bi da pogledam vesti jutros. Obično to radim kasnije popodne, ne bih li dala šansu samo lepim događajima. Videli smo da su u Bajnoj Bašti napali jednu devojku koja je nosila majcu “s oznakom LGBT populacije”. U kući se rasplamsala debata koja je trajala do ručka, kad je baka u zaglušujućoj kakofoniji dečijih, tinejdžerskih i mudračkih glasova neopozivo naredila prekid.
Ostala su nerazjašnjena pitanja o poreklu agresije kod mladih ljudi, o modelima ponašanja koje imaju na raspolaganju, da vide i osete, o sveopštem jednoumlju i toj mržnji koja predatorski traži žrtvu.

Nastupila je tišina, ona poražavajuća, bezizlazna. Ostala su nerazjašnjena pitanja o poreklu agresije kod mladih ljudi, o modelima ponašanja koje imaju na raspolaganju, da vide i osete, o sveopštem jednoumlju i toj mržnji koja predatorski traži žrtvu. Setila sam se jednog utiska o kome mi je pričao student nakon tronedeljnog boravka u Beogradu. Pitala sam ga šta mu se svidelo, a šta ne. Kaže da mu je prijala iznenadna njegova dokolica i prisustvo ljudi na ulicama i po kafanama. I kultura ispijanja kafa kao potencijalno celodnevna aktivnost. Ali reče da se osećao jako nelagodno zbog homofobnih grafita kojih sada u Beogradu ima gotovo na svakom koraku. ‘Prestani da mrziš, do sebe ako držiš’, reče Koja u svom prepoznatljivom lakonskom maniru. Bilo bi fenomenalno kad bi ova Kojina pesma ušla u čitanke za prvi razred osnovne škole - da razbije tišinu u paramparčad!

Ponedeljak 17. oktobar

Kuća je opustela i zamukla. Danas su nam otišli baka i deda. Odoše na drugi deo putovanja po svetu, od jednog sina na jednom kontinentu do drugog na drugom. Bilans devedesetih. Na parove razbrojs! Broje se polupane istine, ne broje se ljudi.

Protesti u Londonu, oktobar 2011
Protesti u Londonu, oktobar 2011
Nisam htela o ovoj temi, zapravo. Neko je rekao sinoć da i zvanično prestaje da prati vesti na BBCju jer je šokiran načinom na koji izveštavaju o demonstarcijama u Londonu. Juče smo proveli popodne u Cityju, delu grada gde se protesti odvijaju. Drugi dan demonstarcija. Na ulicama je bilo toliko policije da je jasno bilo da oni ove događaje shvataju vrlo ozbiljno i da su verovatno sve snage upregnute ne bi li se od mirnih demonstranata sačuvao javni red i mir. Na BBC-ju su vesti o ovim događanjima skrajnute, usputne i šture. Kao kad se iz nekog razloga pred decom krije da će nešto da se radi, kako ne bi i njima palo na pamet da rade istu stvar.

Utorak 18. oktobar
Jutro uokvireno velikim prozorom pod kojim je starinski sto, jedan od onih čije je lice svašta videlo, što je mnoge diskusije, ćaskanja, glupiranja i nedovršenih replika po sebi razmazalo. Elem na takvom jednom stolu, mrtva priroda: kafeterija i dve plave šolje i dim koji beži iz njih. Prvo smo doručkovali, a sad je na redu buđenje uz kafu. Klara i ja smo prespavale u gostima pa jutros redosled ritualnih radnji prati ritam naših dragih dragih domaćina. Kod kuće je naravno obrnuto:
Bilans devedesetih. Na parove razbrojs! Broje se polupane istine, ne broje se ljudi.
kafa pa doručak. Janko kaže da je zdravije dan početi pauzom, dakle šoljicom filozofiranja i porcijom kafe, a onda krenuti u nove radne pobede.
Klara i ja krećemo u svoj prepodnevni sunovrat s jednog londonskog brda u grad iz koga drum ravni ka kući vijuga. Klarin san u autobusu 134 diktira maršrutu: ne izlazimo kod stanice metroa nego se polako taljigamo ka centru, starim stazama koje bejasmo utabali u životu pre dece, a koje eto, retko posećujemo sada. U čast susretu s izgubljenim vremenom kreće sms prepiska sa glavnim akterima životne priče u novom žanru sms poezije. Prekidam sentimentalnu bujicu koja preti da se pretoči u narodnjak i iskačem iz autobusa pored značajnog toposa, drage, usputne kafane “The Crown”. A onda pada trk u zagrljaj kolotečini. Klara se probudila - treba misliti o ručku! Bye, bye London, see you soon, reče Klara u vozu, na putu za Wimbledon.

Sreda 19. oktobar
Početak dana: preslušavanje pesme ‘U pustinji” sa studentima postdiplomcima koji su tek počeli da uče ‘naš jezik’. Devet ujutro, ulazim u učionicu sa šoljom kafe. Ona će me, znam, dok je držim u ruci, osokoliti, ali će mi takođe dodeliti i neophodnu porciju hrabrosti, kroz spoj stiska i mirisa magično će sprečiti da mi glas zadrhti. Tako počinju časovi onih dana kad su mi misli na jednoj strani, a
“Mama znaš šta me jako nervira? Znaš sve smo stariji i stariji i sve više i više ćemo da idemo u školu, a to je such a waste of playtime!”
treba se fokusirati na sada i ovde. Elem, Darkwood Dub, recept za dobar početak ranojutarnjeg časa, studenti se bude, ta- tara- tam, ta-tara-tam, pred njima neke nove, nepoznate reči, minimalistička poezija ispevana u tamnim lokativima koje danas treba da uočimo, prepoznamo i savladamo. Studenti uvek imaju sličnu reakciju na muziku koju im ponekad puštam: stidljivi su pred kolegama, kriju svoje utiske, ali nekako ipak uspevam da pročitam da im se pesma svidela, da bi hteli da je još tumačimo, da im ja govorim o devedesetima, o tim ljudima koji behu ‘prozvani i prognani’, o pustinji (ili pustoši) u gradu i da na kraju isporučim istinu (koja se po pesmi krije u srcu pustinje). No radosti tumačenja, slobodnih asocijacija i diskusije ostavljamo za neki drugi put, uz najavu da će susreta s aktuelnom, angažovanom i nepriznatom kulturom (s malim k) biti još u budućnosti, na nekim drugim ranojutarnjim časovima, jer vreme neumoljivo otiče, a treba ići dalje… U susret posesivnom genitivu.

Četvrtak 20. oktobar
Danas smo nakon Katinog noćašnjeg kašljanja odlučili da ona ne ode u školu. Pozvala sam školu telefonom da im kažem da je Kata bolesna. Dočekao me je strogi glas koji je želeo da zna da li Kata ima temperaturu. Rekla sam da nema i osetila da treba da pojasnim zašto onda dete nije došlo u školu. Kažem da je astmatična i da ne želim da rizikujem da dobije napad. Jedva su mi poverovali. Još jedan izostanak i rejting škole se srozava jer se u opštem zbiru stvari koje uspeh znače broje i izostanci. I neopravdani, i opravdani. No ne dadosmo da nas ova senka tuđe sumnje pokoleba pa smo proveli dan praveći čarobnu raketu koja će nas odvesti u svemir, da “posetimo sve planete, ali samo ne sunce”. Zamesili smo i hleb od banana koji se upravo peče. Prisećam se Katine mudrolije od pre neki dan. Kaže ona: “Mama znaš šta me jako nervira? Znaš sve smo stariji i stariji i sve više i više ćemo da idemo u školu, a to je such a waste of playtime!” Kati je šest godina.

Petak 21. oktobar
Klara me je probudila stihovima iz “Kockice”: “Mi trčimo složno i dah nam je isti, mi mislimo zdravo jer mi smo sopisti” (hoće da kaže sportisti, al joj nikako ne ide). Pomislih kako bi bilo dobro optrčati koji krug oko Wimbledon Commona, i… Na noge lagane, u trk!
Kraj je radne nedelje, sve neke lepe vesti stižu. Nadam se da mi neće, kao u crtaću, neki nakovanj pasti na glavu, dok kasnim na posao. Dakle, kum je dobio novi i dugo očekivani posao, komšija se vratio s operacije bubrega u dobrom stanju, “Jarboli” sutra imaju koncert u Beogradu… I mada imam svaki razlog da budem nesretna što nisam u Beogradu i neću moći da idem da slušam drugare kako ‘praše’, radujem se tom koncertu kao da ću biti tamo. Neobjašnjivo osećanje! Možda je to predosećanje skorog putovanja i susreta s prijateljima? Kako bilo, počinje dugoočekivani vikend i može se mašti pustiti na volju.
XS
SM
MD
LG