Kad čitate biografije značajnijih ličnosti iz svijeta politike, nauke ili kulture u Sjedinjenim Državama nerijetko ćete u njima vidjeti, kao važnu mjeru njihovog javnog autoriteta, i listu značajnijih publikacija i radio i televizijskih emisija u kojima je ta osoba pisala ili intervjuisana: najprestižniji su nastupi u televizijskim emisijama kao što su MacNeil/Lehrer Newshour, Nightline, 60 Minutes, Good Morning America i slične ili programima Nacionalnog javnog radija (NPR) ili tekstovi objavljeni na stranicama vodećih dnevnika kao što su The New York Times ili The Washington Post. Mogu neskromno reći kako sam imao profesionalno zadovoljstvo da pišem ili govorim u svim tim - i još mnogim drugim - programima i publikacijama. Ali, ovdje neće biti riječi o tim zadovoljstvima, već o prilikama u kojima sam odbijao pozive za učešće i u najprestižnijim programima onda kad mi se činilo da bi moj nastup - po scenariju kako su ga objašnjavali producenti koji su me pozivali - bio ravan lažnom predstavljanju: naime, po zamišljenom formatu trebalo je da kao "bošnjački predstavnik" debatujem s nekim ko će biti predstavljen kao "srpski predstavnik". Moje učtivo odbijanje da se pojavim u emisijama tog formata nije se uopšte ticalo predloženih oponenata s "druge strane", jer neke od njih nisam ni poznavao - iako sam kasnije o nekima čitao da su bili službeno registrovani lobisti nacionalne stvari - već jednostavno nisam smatrao da imam bilo kakvu legitimaciju da govorim u ime Bošnjaka.
Oni su svoje predstavnike birali tako kako su ih birali a ovi su opet postavljali svoje diplomatske i druge predstavnike, čiji je posao da zastupaju "nacionalnu stvar" onoliko koliko znaju i koliko razumiju šta je neki stvarni nacionalni interes i kako ga zastupati i pri tome su oni najistaknutiji još i dodatno naplaćivali od države njeno predstavljanje i svoj patriotizam.
Moja legitimacija bila je sasvim lična - počivala je na mom novinarskom radu, na mojim knjigama i javnim stavovima - i kad sam učtivo odbijao da se pojavljujem kao nekakav "bošnjački predstavnik" u dijalogu uvijek sam naglašavao da ću sa zadovoljstvom nastupati, i nastupao sam
Moja legitimacija bila je sasvim lična - počivala je na mom novinarskom radu, na mojim knjigama i javnim stavovima - i kad sam učtivo odbijao da se pojavljujem kao nekakav "bošnjački predstavnik" u dijalogu uvijek sam naglašavao da ću sa zadovoljstvom nastupati, i nastupao sam, u programima u kojima će sagovornik biti neko ko ima slične profesionalne, publicističke ili naučne reference.
Povod za ova razmišljanja daje mi i živahna debata na forumima Radija Slobodna Evropa pored ostalog i o mojim tekstovima.
Dovoljno je da u njima kritikujete javne postupke i izjave premijera Republike Srpske - i neizbježno će se javiti i poneko ko u tome vidi tendenciju da se "za sve krive Srbi", opredjeljenje za Bosnu pod bošnjačkom dominacijom, čak i poruku Srbima da su nepoželjni iz čega onda slijedi navođenje čitavog kataloga ponašanja bošnjačkog vrha u Bosni i Hercegovini kojima se manjinskim grupama daje do znanja da su nepoželjne. S pažnjom i uvažavanjem pratim te kritike bošnjačke političke isključivosti i sa zadovoljstvom primjećujem da su svi primjeri odluka i ponašanja kojima se sužava prostor zajedničkog života ne jednom - i nimalo nježno - već kritikovani i u mojim tekstovima objavljenim u ovoj kolumni: čitalac se u to može lako uvjeriti uvidom u arhivu "Više tekstova istog autora" dostupnu i na ovoj stranici.
Reagovanja bošnjačkih patriota na te tekstove takođe su predvidivo netrpeljiva: prigovaraju mi autorsko "izjednačavanje agresora i žrtve", zanemarivanje izvorne odgovornosti za rat i masovna ubijanja, stavljanje u isti koš i onih koji bi da grade i onih koji bi da ruše bosansku državu, s kulminacijom u neskrivenom zadovoljstvu kad se povodom drugih tekstova suočim s kritikom "prijatelja Srba".
Iako mi se ponekad čini da nakon svih decenija novinarskog i publicističkog rada zaslužujem "sveobuhvatniju kritiku", koja će polaziti od uvida u cjelinu i kontinuitet mog javnog stava umjesto da tetura od teksta do teksta, vjerujući kako me jedne nedjelje uhvati u antisrpskom a druge u antibošnjačkom pa onda opet jedne nedjelje u prosrpskom a druge u probošnjačkom raspoloženju, savršeno razumijem okolnosti u kojima je javnost nakon više od dvije decenije nasilnog propagandističkog svrstavanja "ili si s nama ili protiv nas" u znatnoj mjeri, uz časne izuzetke u svakom od naših poratnih ambijenata, gurnuta u rovove tog nepomirljivog razvrstavanja na "naše" i "njihove" u kojima se kritičko razmišljanje i o "našima" i o "njihovima" čas na jednoj a čas na drugoj strani doživljava kao nacionalna uvreda ili nacionalna izdaja. Kad kritikujete premijera Republike Srpske - vrijeđate srpski narod, kad kritikujete poglavara Islamske zajednice - pridružujete se lokalnoj i planetarnoj islamofobiji.
Za utjehu svima koji su poslije svega očuvali sposobnost da sa istom kritičnošću sude o svemu oko sebe, reći ću kako je to doživotna kletva za intelektualnu nezavisnost: tako je bilo i prije rata u godinama buđenja nacionalizma, tako je ostalo i u postdejtonskim godinama vladavine konstitutivnih plemena, a ne vidim zašto očekivati da će biti manje a ne više istoga i nakon još jednih slobodnih izbora 3. oktobra.