Neke druge, dnevno aktuelnije teme, doprinijele su da se još početkom ovog mjeseca ne osvrnem na balkanska reagovanja na godišnjicu Titove smrti. Danas - kad se navršava 120 godina od njegovog rođenja (25. maja 1892.) - možda ipak nije kasno za neka razmišljanja o Titovom vremenu i njegovoj istorijskoj ostavštini.
Na godišnjicu Titove smrti, 4. maja, profesionalno sam bio očajan zapažajući kako su brojni najuticajniji mediji u bivšoj Jugoslaviji - i titovske i antititovske prošlosti i orijentacije - taj datum obilježili istim prigodnim tekstom koji potpisuje novinska agencija Tanjug formirana pod okriljem i u funkciji promocije Titovog režima. U nekim od tih medija tekst već u naslovu pokazuje kakva mu je misija namijenjena: davanje jednake vjerodostojnosti poštovaocima i poricateljima Titovih istorijskih zasluga ("Godišnjica smrti Josipa Broza Tita: Za jedne heroj, druge diktator")
Na toj liniji su i sljedeće konstatacije iz Tanjugovog prigodnog teksta: "Osim borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom komandom sprovele su komunističku revoluciju - tokom i nakon Drugog svjetskog rata. U zanosu revolucionarne 'pravde' nestale su desetine hiljada nekomunista - pod maskom 'borbe protiv saradnika okupatora', čime je u stvari uništen čitav tadašnji građanski sloj".
Objavljujući taj tekst, umjesto poziva relevantnim autorima da osvijetle Titovo vrijeme i istorijske učinke, balkanski mediji samo su još jednom pokazali koliko u njima dominira intelektualna lijenost, linija ispunjavanja informativne misije uz najnižu moguću cijenu, čak i ako to znači nuđenje generacijama koje ne pamte Titovo vrijeme pomućene slike prošlosti u kojoj je Tito bio nekako na jednake dijelove i heroj i diktator.
Ovaj autor svjestan je da, kritikujući tu relativizaciju Titovog istorijskog nasljeđa, ulazi u minsko polje u kojem će mu biti zamjereno kako je baš on - u prvom broju lista u 1990. godini - s naslovne strane "Oslobođenja" skinuo zavjetnu parolu "Druže Tito, mi Ti se kunemo". Zbog toga ovdje citiram dva završna pasusa teksta objavljenog pod naslovom "Zavjet i život" 3. januara 1990:
Tetovaža sa likom Josipa Broza Titax
Tetovaža sa likom Josipa Broza Tita
Ono ni u prošlosti nije zavisilo, a još manje će zavisiti u budućnosti, od toga koliko se u svečanim prigodama ili u novinskim zaglavljima zavjetujemo na vjernost makar i najčasnijem putu, nego od toga koliko bitne tačke tog puta slijedimo u - životu. A svi smo mi u ovoj zemlji u ovoj deceniji poslije Tita, u svemu što je najživotnije, u sumornoj današnjici i neizvjesnoj sutrašnjici, već toliko zabasali s pravog puta da nam ne ostaje ništa osim nade u - zaokret”.
Iz neke sasvim lične perspektive, odrastanje u "Titovom vremenu" značilo je odrastanje u sistemu vrijednosti čije su okosnice bile: antifašizam -s najdubljim poštovanjem za žrtve Holokausta, od Aušvica do Jasenovca; antistaljinizam - s odbijanjem i po cijenu najvećih žrtava stranog diktata u domaćim poslovima; socijalna pravičnost - s dubokim osjećajem solidarnosti: nesvrstavanje - s moralnim pravom da se kritički govori i o Istoku i o Zapadu.
U ovom mjesecu godišnjica i Titove smrti i Titovog rođenja, umjesto relativizacije istorije u vidu pridavanja jednake vrijednosti teorijama o "heroju i diktatoru", ovog autora progoni razmišljanje o tome kako je moguće da smo - odrastajući u istom sistemu vrijednosti, u kojem je bilo pitanje samopoštovanja da se poklonite žrtvama i Jasenovca i Kragujevca i Potkozarja - mogli završiti na tako drastično različitim stranama i kao počinioci i kao žrtve "etničkog čišćenja" i genocida devedesetih.
To pitanje potcrtavaju dvije fotografije s obilježavanje desete godišnjice moje mature u Gimnaziji "Ivan Goran Kovačić" u Sanskom Mostu: Neskromno govoreći - treći i četvrti razred te gimnazije završio sam u istoj školskoj godini, 1964-65, žureći da što prije idem na studije i formalizujem svoj status u novinarstvu kojim sam se bavio od prvih gimnazijskih dana. Na tim fotografijama su moji vršnjaci koji su prošli kroz logore i moji vršnjaci koji su upravljali logorima; profesori koji su bili progonjeni i profesori koji su predsjedavali nad progonima. Ne vjerujem da je za tu podjelu uloga kriv bilo Tito heroj ili Tito diktator.