Ovo je nedjelja u godini kad se, iz balkanske perspektive, ni o čemu nema šta reći ako se ne kaže ono što se mora reći o Srebrenici. O njoj je - na sedamnaestu godišnjicu najgoreg zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata - sve što treba reći ovoga puta rekao jedan stranac: američki predsjednik
Barack Obama.
Pored ostalog, rekao je kako je to bio besraman čin genocida koji je šokirao svijet; kako će ime Srebrenica zauvijek biti povezano s nekim od najmračnijih činova 20. stoljeća; kako Sjedinjene Države odbacuju nastojanja da se poriče nepobitna činjenica da je to bio genocid.
Iz te poruke lako je zaključiti kako i onda kad se lokalnim političkim prvacima čini kako se čitav svijet okreće oko njih, i kako mogu govoriti i raditi šta god hoće, svijet pomno prati i analizira njihove dnevne nepodopštine i da negiranjem sudski utvrđenih i pravosnažno potvrđenih činjenica o prirodi i razmjerama - pored ostalog - zločina u Srebrenici ne vrijeđaju samo porodice žrtava genocida već i univerzalna osjećanja ljudskosti i dobrog ukusa i vlastitu podobnost da budu prihvaćeni kao partneri u međunarodnim odnosima.
Američki predsjednik jedino nije mogao pretpostaviti da će, i punih sedamnaest godina nakon Srebrenice, i sama njegova poruka o neprihvatljivosti poricanja genocida biti predmet medijske cenzure zbog koje neće u punoj mjeri doći do onih kojima je namijenjena.
Zgrada RTRS
Ako, recimo, kao većina građana u Republici Srpskoj, vijesti o tome šta se događa u svijetu saznajete u centralnom večernjem dnevniku entItetske televizije onda Obamina poruka neće ni doći do vas: iz tog izvještaja saznaćete kako je "obilježena godišnjica stradanja Bošnjaka Srebrenice", kako je održana "komemoracija stradalima" - kao da se radi o žrtvama kakve prirodne nepogode: zemljotresa, poplave, požara a ne o zločinu genocidnih razmjera. Poricanje genocida - neprihvatljivo za civilizovan svijet jer u istom tonu je o tome govorio i britanski premijer
David Cameron - u povodu sedamnaeste godišnjice zlodjela u Srebrenici dobilo je upadljivu praktičnu demonstraciju.
Sa iskustvom dokumentovanja uloge balkanskih medija u poticanju na mržnju i ratove devedesetih u knjizi "Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru" - koja je najprije objavljena u Sjedinjenim Državama a zatim i u Sarajevu, Beogradu i Ljubljani - s profesionalnom znatiželjom sam pogledao kako su mediji u regionu obilježili godišnjicu Srebrenice.
Već u pregledu najava te godišnjice naišao sam na razočaravajući primjer medijske cenzure: u internet izdanjima beogradske "Politike" i banjalučkih "Nezavisnih novina" događaj je najavljen profesionalno sročenom viješću novinske agencije Beta pod istovjetnim naslovom: "U Srebrenici danas komemoracija i sahrana 520 žrtava". Vijest u "Politici" ima ukupno 139 riječi, a u "Nezavisnim novinama" 127. Razlika je uglavnom u tome što je u tekstu u "Nezavisnim novinama" izbrisana posljednja rečenica Betine najave koja glasi: Zločine u Srebrenici je Međunarodni sud pravde u Hagu 2007. godine zvanično proglasio genocidom.
Ta "nezavisna cenzura" agencijske vijesti, u kojoj se čitalac pošteđuje podsjećanja čak i na međunarodnopravnu kvalifikaciju "stradanja Bošnjaka Srebrenice", nije samo uznemirujuća slika stanja u kojem poratno novinarstvo slijedi tradicije predratnog novinarstvga nego je - znatno više od toga - uznemirujuće podsjećanje na to u kakvom medijskom okruženju i u kakvom potencijalno dubokom nesporazumu s cijelim svijetom odrastaju djeca u našim podnebljima. Danas im uskrati informaciju o tome šta svijet zna o nama; sutra proglasi nepoželjnim filmove
Jasmile Žbanić ili
Angeline Jolie; organizuj skupove poricatelja genocida i prepusti njima da obrazuju javnost o izvitoperenoj verziji istorije po kojoj su žrtve Srebrenice ili troipogodišnjeg terora nad Sarajevom same odgovorne za zlu sudbinu i eto svih uslova za život u obrazovnom i informativnom getu u uvjerenju da nas sav ostali svijet nepravdeno osuđuje i mrzi.
Kad se, sedamnaest godina poslije rata, iz agencijske vijesti briše rečenica o međunarodnopravnoj kvalifikaciji i jednog tako temeljito dokumentovanog događaja kao što je zločin u Srebrenici, onda je to - pored ostalog - i otužna slika o tome kako i balkanski političari s početka dvadesetprvog stoljeća uživaju istu medijsku uslužnost kakvu su uživali i njihovi prethodnici s kraja dvadesetog stoljeća. U konkretnom slučaju - predsjednici Srbije i Republike Srpske i nedavno su javno negirali genocid u Srebrenici a ovaj drugi je, u razgovoru za "Politiku", ponudio do sada neviđen primjer relativizacije masovnog zlodjela kad je o Srebrenici rekao:
"Nije se dogodio genocid, bez obzira što su u nekom sudu presudili da je, u pojedinačnim slučajevima, neki pojedinac počinio neku vrstu genocida".
"Neki sud" iz ove rečenice je Međunarodni sud pravde a "neki pojedinac" nikada i nigdje nije mogao da počini "neku vrstu genocida" izvan konteksta projekta u čijem su izvođenju učestvovale stotine egzekutora i logističara masovnog zlodjela. A ako se ipak i ta presuda nađe u kakvoj agencijskoj vijesti - dovoljno je otcapariti posljednju rečenicu da se ne uznemirava nijedan predsjednik.