Dvije olimpijske uspomene

Prigodan novinski tekst ovih dana podsjetio me na godišnjicu završetka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu (19. februara 1984.). Za tu godišnjicu vežu me dvije intimne profesionalne uspomene. Prva je neka vrsta priče o nepredvidivosti ljudskih puteva: kao mlad novinar bio sam sportski reporter i urednik i, u toj ulozi, izvještavao s velikih svjetskih sportskih događaja uključujući i Olimpijske igre u Minhenu 1972, Lejk Plesidu i Moskvi 1980. i Los Anđelesu 1984. a eto nisam bio na Olimpijskim igrama u Sarajevu.

U to vrijeme bio sam dopisnik "Oslobođenja" u Njujorku, 1981-85, ali sam sarajevsku olimpijsku bajku gledao u demonstraciji vrhunskog televizijskog novinarstva američke nreže ABC: počinjali su jutarnjim javljanjima s Baščaršije u emisiji "Dobro jutro Ameriko" a završavali u ponoćnoj dijaloškoj emisiji "Nightline".  Druga lična uspomena s Olimpijade na kojoj nisam bio odlučujuće je uticala na moju dalju  novinarsku karijeru: zbog nje sam želio da - nakon povratka iz Njujorka - postanem glavni urednik i da mijenjam i samu prirodu novine s kojom sam sarađivao još od gimnazijskih dana u Sanskom Mostu ranih šezdesetih.

Pred početak Igara u Sarajevu redakcija je dopisnicima poslala poruku kako želi da tokom Olimpijade objavljuje intervjue i izjave istaknutih svjetskih ličnosti i ja sam, kao dopisnik iz Njujorka, postavio sam sebi profesionalno najtežu zadaću: pokušati da na dan otvaranja Igara objavim intervju s tadašnjim generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Javierom Peresom de Cuellarom a na dan zatvaranja Igara s američkim predsjednikom Ronaldom Reagonom čiji će Los Anđeles tog ljeta takođe biti domaćim Olimpijskih igara. Reaganovim saradnicima dopala se ideja da se na dan završetka sarajevskih igara predsjednik obrati njihovim učesnicima i međunarodnoj olimpijskoj javnosti porukom dobrodošlice za Igre u Americi.

Profesionalno je to bilo najviše što bih mogao poželjeti: intervjui u samo nekoliko nedjelja s dvije ličnosti iz samog vrha svjetske politike.

Ali, to najveće zadovoljstvo - u vezi s Reaganom - pretvorilo se u najveću noćnu moru. Samo koji dan nakon što sam redakciji najavio intervju s američkim predsjednikom, iz Sarajeva je stigla uznemirujuća poruka: mi smo završili objavljivanje olimpijskih poruka pa taj intervju možeš otkazati. Kako je to, naravno, bilo nezamislivo nakon svih pregovora s Bijelom kućom, odgovorio sam: "Ja sam intervju dobio, poslaću vam ga za dan zatvaranja Igara, a vi radite šta hoćete".

Pritisak povodom ekstremnih osjećanja, zadovoljstva da sam dobio intervju američkog predsjednika i neizvjesnosti o tome hoće li ga moj list uopšte objaviti, dramatično je porastao kad sam, dan-dva prije planiranog objavljivanja intervjua, dobio telefonski poziv iz Bijele kuće: tražili su da im kažem kojeg će dana intervju biti objavljen jer je uobičajeno da se predsjednikovi intervjui daju na raspolaganje i američkim novinama i novinskim agencijama. Nisam, naravno, mogao reći kako ne znam hoće li intervju uopšte biti objavljen. Rekao sam - biće štampan na dan zatvaranja Olimpijskih igara.

U tim danima potpune neizvjesnosti nisam, naravno, na drugoj strani okeana mogao znati zbog čega je to američki predsjednik postao "nepodoban" čak i u tako nevinom povodu kao što je olimpijski intervju u kojem je usput spomenuo i prvog jugoslovenskog osvajača zimske olimpijske medalje Juru Franka.

Tek mnogo kasnije ispričali su mi kako se čovjek iz moje redakcije, na nekom od brojnih olimpijskih prijema, pohvalio uticajnom partijskom čovjeku kako je list dobio intervju s američkim predsjednikom. Odgovor čovjeka čija je karijera oblikovana u uslovima jugoslovenske nesvrstane politike bio je očekivano nesvrstan: "A imate li i neki intervju iz Moskve?"

Za takvo šta nije, naravno, bilo ni potrebe ni povoda - Reagan je dao intervju kao domaćin sljedećih Igara - a osim toga u Moskvi se u to vrijeme nije imalo s kim razgovarati: sovjetski lideri bili su ranih osamdesetih zauzeti umiranjem -  Brežnjev je umro 10. novembra 1982, njegov nasljednik Andropov 9. februara 1984. a njegov sljedbenik Černjenko 10. marta 1985. (trojica u razmaku od samo dvije i po godine) - i čak i da je bio potreban takav intervju ne bi bio moguć. Ali, za krajnje smiješan problem nađeno je još smješnije rješenje: intervju s Reaganom ne samo da nije objavljen na naslovnoj strani lista nego ni na naslovnoj strani olimpijskog sportskog dodatka, već tek na drugoj strani tog priloga, a kao "ravnoteža" američkom predsjedniku objavljena je izjava ministra sporta Mađarske.

Intervju s Reaganom bolje je plasiran u drugim jugoslovenskim listovima koji su ga prenijeli, uglavnom na spoljnopolitičkim stranama, a najuvaženiji dopisnik iz inostranstva Miroslav Radojčić u beogradskoj "Politici" je objavio komentar spominjući kako je to bio prvi intervju jednog američkog predsjednika jednom jugoslovenskom listu. Dan kasnije, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta je u razgovoru za moj list s Efraimom Kurtagićem i Jožom Drukerom naveo Reaganov intervju kao primjer koliko su uspješne bile Igre u Sarajevu. Taj intervju bolje je plasiran nego intervju s američkim predsjednikom. Zato sam želio da po povratku u Sarajevo postanem glavni urednik i da mijenjam prirodu lista otvarajući njegove strane za politički pluralizam i dijalog.