Razmišljajući o temi današnje kolumne - žestokim i često ideološki netrpeljivim raspravama o identitu bosanskih muslimana - čitam dvije samo vremenski podudarne vijesti koje su se pojavile u danima neposredno prije i nakon novogodišnjih praznika.
U prvoj - riječ je o tome kako je na web stranici Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine osvanuo izvod iz knjige u kojoj se bosanski muslimani pozivaju da pokušaju ne učestvovati u proslavama i dočecima novogodišnje noći u kojoj se "krše Allahove granice i čini ono što naš Gospodar mrzi i prezire: Te noći rano ugasi svjetlo i neka svi vide da bojkotiraš sve ono što se u njoj dešava".
U drugoj - Crescentrating, turistički vodič za halal (dakle, vjerski podobna) putovanja za muslimanske vjernike, stavlja Bosnu i Hercegovinu na vrh liste 10 najprijateljskijih destinacija za halal putovanja izvan zemalja članica Organizacije islamske konferencije: na toj listi Bosna i Hercegovina je ispred Singapura, Južne Afrike, Šri Lanke, australijske Zlatne Obale, Delhija, Londona, Bangkoka, Minhena i Beča.
Za Bosnu i Hercegovinu se kaže kako je "raskrsnica na kojoj Istok susreće Zapad i mješavina tradicionalnih džamija i modernih skijaških centara koja turistima daje najbolje od oba svijeta".
Prva mi se vijest čini kao pokušaj produbljivanja jaza između bosanskih muslimana i hrišćana i redefinisanja muslimanskog i bošnjačkog identiteta do isključivosti i zadrtosti a druga kao primjer da se i u muslimanskom svijetu prepoznaju i uvažavaju vrijednosti "susreta Istoka i Zapada" i dostupnost "najboljega iz oba svijeta".
Božić i Djed Mraz u Sarajevu
Poziv bosanskim muslimanima da bojkotuju novogodišnje slavlje mogao bi se gledati i kao sasvim legitimno razmišljanje pojedinca, na šta naravno svi imamo pravo, ali je njegova promocija na naslovnoj strani zvaničnog portala Islamske zajednice znak da ono ima i blagoslov najvišeg vjerskog autoriteta. Poziv na bojkot potkrepljuje se tvrdnjama kako je to u osnovi kršćanski praznik - neka vrsta priključka na katolički božić - i kako je to samom "Allahu jedna od najomraženijih noći ... zbog raznovrsnosti i količine grijeha koji se u njoj počine".
Za sve čije iskustvo i pamćenje seže dalje od dnevnih propagandističkih objava, ovo je tek najnovija epizoda u kontinuiranom i prilično agresivnom nastojanju da se redefiniše - temeljito promijeni - sam karakter bosanskih muslimana.
Prvi značajniji udar na tradiciju i kulturu vjerske i etničke tolerancije došao je u vidu kampanje u bošnjačkom magazinu "Ljiljan" protiv takozvanih miješanih brakova: oni su u toj kampanji obilježeni kao ideološki nametnuta neprirodna veza a djeca iz takvih brakova rasistički su označena kao "dezorijentisana u vezi s identitetom".
Zatim su uslijedili udari protiv Djeda Mraza, najprije u kampanji tada vladajuće bošnjačke partije a zatim u sarajevskim predškolskim obrazovnim ustanovama. Sa tom predistorijom, poziv na bojkot novogodišnjih dobrih vibracija dolazi kao prirodan nastavak nastojanja da se bosanski muslimani što temeljitije odvoje od svojih i katoličkih i pravoslavnih susjeda, da se povuku u neku vrstu vjerskog i ideološkog geta.
Ljudi, pa i organizacije - poput Islamske zajednice - imaju pravo da ne vole ni Djeda Mraza ni Novu godinu.
Ali, prije nego što takva, antihrišćanstvim i antieropejstvom inspirisana osjećanja postanu prevlađujuća, svi koji Bosni i Hercegovini i njenoj djeci žele evropsku budućnost morali bi da dignu glas protiv getoizacije Bošnjaka i muslimana. Oni, naime, htjeli - ne htjeli, žive u multietničkoj i multireligijskoj državi i mogu opstati samo u njegovanju višestoljetne tradicije vjerske i etničke tolerancije.
Čak i da Nova godina jeste nekakav kršćanski praznik, ona je samo trenutak u vremenu - na prelazu iz jedne u drugu godinu po svjetski prihvaćenom kalendaru - i samo vjerski zaslijepljena pamet može se osjećati ugroženom iskazivanjem najboljih želja za sretniju Novu godinu; za zdravlje i sreću; ljubav i prosperitet.
Osim tih makar i naivnih dobrih želja, Nove godine su i statistička podloga za mjerenje društvenih, demografskih, ekonomskih i drugih promjena "u odnosu na prošlu godinu", i u tome ne bi trebalo da ima bilo šta razdražujuće ni za vjerski najzatucanije među nama.
Problem je što nije riječ o prigodničarskom razmišljanju usamljenog pojedinca već o kontinuitetu nastojanja da se bosanski muslimani izoluju od svoje evropske pripadnosti. Ta nastojanja izražavaju se, pored ostalog, u nastojanjima iz Islamske zajednice da se nerijetko bahate i svakako neprihvatljive izjave o muslimanima i Bošnjacima predstave ni manje ni više nego kao "verbalni genocid" - čime se prečestom i nerijetko pogrešnom upotrebom nastavlja kulturološka devalvacija i samog pojma genocida - a kritika političkog angažmana reisa Islamske zajednice proglašava se "reisofobijom" i zatim izjednačava s "islamofobijom".
Zanimljivo je da, nasuprot tim lokalnim manifestacijama vjerske i ideološke zadrtosti, jedan globalni islamski portal među najprijateljskije halal destinacije - osim Bosne i Hercegovine - uvrštava i evropske gradove poput Londona, Minhena i Beča: oni očito otvorenost za razlike vide kao vrijednost a ne kao prijetnju. Iz toga bi se ponešto moglo naučiti.