Ovonedjeljna posjeta Sarajevu visokih predstavnika američke i evropske spoljne politike, zamjenika američkog državnog sekretara i španskog ministra spoljnih poslova, ukazala je na dvije značajne dimenzije međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini: prvo, njeno savršeno razumijevanje da su prevlađujuće politike i ličnosti na bosanskoj sceni dovele zemlju do potpunog beznađa da bi se bilo šta značajnije moglo promijeniti bar do predstojećih izbora - što je ravno mirenju sa još jednom izgubljenom godinom - i, drugo, njenu riješenost da na dugu stazu ostaje angažovana u nastojanjima da i uprkos njenim vođama vrati Bosnu na evropski put. Situacija kao naslikana za balkanski politički teatar apsurda.
Najuticajniji svjetski faktori - Sjedinjene Države, NATO, Evropska Unija - najzad su sasvim uštimali glasove i potpuno je jasno svakome ko hoće da čuje da je za njih, riječima predratnih sarajevskih nadrealista, "od sada pa nadalje i ubuduće" Bosna i Hercegovina jedna zemlja i da nikakve budućnosti nemaju ni projekti njene podjele ni jednostrana obećanja promjene njenog dvoentitetskog uređenja. A kad je tako, svaka djelotvorna domaća politika entuzijastično bi prihvatila pozive i obećanu pomoć i Vašingtona i Brisela u osposobljavanju države za euroatlantsku funkcionalnost odnosno za davanje njenim institucijama nadležnosti neophodnih za što skoriji prijem i u NATO i u Evropsku Uniju.
Ali, za razliku od iskustva desetine evropskih zemalja u kojima je perspektiva "evropske budućnosti" inspirisala nadmetanje domaćih političkih vođa i partija ko će prije i potpunije doprinijeti ispunjavanju uslova za prijem u euroatlantsku porodicu, u Bosni i Hercegovini su vladajuće političke garniture, i bošnjačka-i srpska-i hrvatska, i domaćoj javnosti i svjetskim partnerima nametnuli paralizirajuće mirenje s "realnostima" da eto izborna godina nije pogodno vrijeme za proevropske reforme, što je ravno i pristajanju da se propalim decenijama dopiše i bar još jedna izgubljena godina.
Iz perspektive bilo koje funkcionirajuće demokratije bilo bi, naravno, sasvim obrnuto: ako je članstvo u NATO-u i Evropskoj Uniji jedini ujedinjujući interes podijeljene domaće javnosti i jedini projekt u kojem će zemlja imati aktivnu podršku najuticajnijih svjetskih partnera onda bi upravo to - šta uraditi za što skorije pristupanje euroatlantskim integracijama - moralo biti centralna tema cjelokupnog izbornog procesa i glavni kriterij u odlučivanju birača kojim će partijama i ličnostima povjeriti vođenje države na tom putu bez ikakve realne alternative.
Nasuprot tom zdravorazumskom pretvaranju izbornog procesa u nadmetanje najevropskijih ideja i projekata, ekstremne političke opcije - tipa "ne damo srpsku", s pozivima na "mirno razdruženje" ili "potencijalni referendum", na jednoj strani; "jačanje države" s podtekstom obesmišljavanja ako ne i ukidanja entiteta na drugoj; i zagovaranja "federalizacije" i "trećeg entiteta" na trećoj - nameću se i opstaju kao centralne teme predizbornog nadvikivanja iako je odavno već moralo biti jasno da ih niko relevantan u svijetu neće prihvatiti ili podržati.
Predsjednik najuticajnije bošnjačke partije Sulejman Tihić najdosljedniji je u širenju te predstave o uzaludnosti bilo kakvog pokušaja ozbiljnijih proevropskih reformi u izbornoj godini. I nakon razgovora s američkim i španskim visokim predstavnicima rekao je novinarima kako "ovo nije dobro vrijeme da se razgovara o ustavnoj reformi" i kako treba ostaviti onima koji će dobiti legitimitet u oktobarskim izborima da sjednu i razgovaraju.
Na toj liniji je i najava predsjednika najuticajnije hrvatske stranke Dragana Čovića kako će se ustavnim promjenama prisupiti odmah nakon izbora i kako one treba da budu provedene četiri do šest mjeseci nakon toga.
Vođa najuticajnije srpske političke stranke MIlorad Dodik ostaje dosljedan u širenju najprije potpuno neosnovanih strahova za opstanak Republike Srpske a onda i predstave o sebi kao njenom najodlučnijem čuvaru koji će se radije odreći evropske budućnosti nego entiteta "u svom sadašnjem kapacitetu" i koji - ako "za sada" nema ništa od referenduma o otcjepljenju - nema ništa ni protiv "mirnog razdruženja".
Pred tom slikom, najuticajnijih bosanskohercegovačkih političkih partija i ličnosti riješenih da do gašenja i posljednjeg treptaja evropske budućnosti guraju unaprijed odbačene projekte, prisjećam se molitve koja se pripisuje američkom teologu njemačkog porijekla Rajnholdu Niburu (Reinhold Niebuhr) u kojoj traži od Boga "smirenost da prihvati stvari koje ne može promijeniti, hrabrost da promijeni stvari koje može i mudrost da zna da ih razlikuje". Zanimljivo - molitvu je kao vlastiti moto u javnosti promovisao pokret liječenih alkoholičara (Alcoholics Anonymous), koji se od neizlječivih protagonista vladajuće političke pameti u Bosni i Hercegovini u posljednje dvije decenije razlikuju upravo po tome što su se posvetili mijenjanju stvari koje mogu promijeniti - vlastite ovisnosti o alkholizmu - dok naši "etnoholičari" nastavljaju da izluđuju javnost stvarima u kojima ne mogu promijeniti baš ništa.