Igor Štiks: Sarajevo je imalo nesreću da otvori i zatvori 20. stoljeće

Dnevnik za RSE vodio dr. znanosti i pisac Igor Štiks, trenutno znanstveni suradnik na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Edinbourgu.

Subota, 14. 4.

Budim se u Normandiji. Proljeće je vrijeme intenzivnih putovanja. Već sam dva dana na putu, a još me čeka čitanje u Rouenu danas, povratak u Pariz na jedan dan, put za Edinburgh te konferencija u New Yorku.
”Elijahova stolica” je nedavno objavljena u Francuskoj. Laurent Porée, neumorni organizator festivala ”Balkansko proljeće”, vozi me u Rouen. Prezentacija romana je predviđena u biblioteci Simone de Beauvoir. Simone je tu provela četiri godina predavajući filozofiju u gimnaziji. Tu je upoznala svoju maloljetnu učenicu i buduću ljubavnicu Olgu. Sartre će doći kasnije i umiješati se. Simone će poslije zavesti njegovog učenika koji će na kraju oženiti Olgu. Zvali su se ”mala obitelj”, petite famille, i ostali su bliski do kraja života.
Rouen je poznat i po Gustave Flaubertu koji će iz rodnog grada, poput junaka ”Sentimentalnog odgoja”, krenuti put Pariza na studije, ravno u vrtlog vlastitih ljubavnih muka i općih revolucionarnih zbivanja. Gledajući razrušeni Pariz nakon gušenja Komune 1871., Flaubert je rekao da se ništa od toga ne bi dogodilo da je njegov, inače na početku loše prihvaćeni roman, bio uistinu pročitan. Možda. Možda bismo i gibanja u Tunisu i Egiptu, na primjer, mogli bolje razumijeti čitajući Flauberta.

Nedjelja, 15. 4.

Danas su najavljena dva završna mitinga u Parizu, Sakrozy na Place de la Concorde i Hollande u Parc des Vincennes. Sarkozy inzistira na desnoj anti-imigracijskoj retorici pokušavajući preoteti glasove Marine Le Pen. No, ta vrsta retorike koju je desetljećima promovirao njezin otac odavno je postala dijelom standardnog govora državnih institucija, od deportacija nepoželjnih, uključujući rumunjske pa prema tome i europske građane, do ”birane imigracije”. Hollande pak poručuje da je ”spreman” da vodi zemlju. Čini se kao da mu je pobjeda na domak ruke. Po prvi puta nakon 80ih skoro se 50% Francuza jasno pozicioniraju kao glasači široko shvaćene ljevice. Ipak, Hollande ne obećava radikalan zaokret što čini se upravo traže deseci tisuća građana koje na svakom mitingu okuplja Jean-Luc Mélenchon i njegov Front ljevice. Čini se da bi mogao dobiti preko 15% glasova što, zajedno s ostalim glasovima za kandidate slične orijentacije, predstavlja vrtoglavih 20% glasova za radikalnu ljevicu.
Zbog gužve u gradu i proljetnog maratona jedva se probijam do zgrade Radio France, gdje sam pozvan u emisiju La Cosmopolitaine posvećenu stranoj književnosti i filmu, koju već godinama vodi karizmatična Paula Jacques. Izabrala je moj roman za knjigu tjedna. Pričamo o gradovima. Vraćamo se Sarajevu i najdužoj opsadi u povijesti. Grad je imao tu nesreću da otvori i zatvori 20. stoljeće. ”Slava” koja je skupo plaćena. Nedavno je čak neka galerija u Japanu nazvana ”Sarajevo”. Kada su ih pitali ”zašto Sarajevo?”, Japanci su odgovorili ”pa to svatko zna!”
Tri dana ranije sam s Veliborom Čolićem nastupio na književnoj večeri posvećenoj nesretnoj sarajevskoj obljetnici. Velibor, pisac rodom iz Modriče koji je prve knjige objavio u Zagrebu kao dio Quorumove generacije, od rata živi u Francuskoj. Prije nekoliko godina počeo je pisati na francuskom i upravo mu je ovih dana čuveni Gallimard objavio roman ”Sarajevo omnibus”. Pridružili su nam se poslije diskusije mnogi stari pariški prijatelji, a kroz Marais i dugu noć vodio nas je Strašni, čovjek koji je svojim fotografskim aparatom zabilježio opsadu.
Dva desetljeća od trenutka koji je promijenio sve, a mnoge od nas rasuo po svijetu. Konačno smo spoznali, na svojoj koži, značenje riječi dijaspora, tu raspršenost nas samih i u nama samima.

Ponedjeljak, 16. 4.

Vraćam se na posao na fakultet u Edinburghu. Proljeće se teško probija na sjeveru. Spram pariške buke, grad se doima mirno. Kada se leti iznad Edinburgha prva stvar koja se može primjetiti je vulkan koji se nalazi skoro u samom centru grada. Vidljiv je skoro iz svih dijelova Edinburgha, baš kao i dvorac koji se smjestio na susjednoj vulkanskoj masi. Edinburgh ima tri snažne književne metafore upisane u tijelo grada, kafkijanski Dvorac i naš život ”pod vulkanom” kao i priču o dvojniku, Dr Jekyllu i Mr. Hydeu. Tu dvojnost grad odražava u kontrastu uskih ulica, labirinata i katakomba srednjovjekovnog Starog grada i Novog grada iz 18. stoljeća kojeg obilježava uređenost, geometrijska linija i racionalnost modernosti.
Ispod Vulkana izgrađen je i škotski parlament. Hoće li postati parlementom nezavisne države? Ta tema sve više dominira razgovorima.

Utorak, 17. 4.

S kolegama iz Berlina, Brisela, Amsterdama i Lisabona pričamo o suvremenom gradu. O uspjelim i neuspjelima pokušajima tzv. regeneracije gradskih prostora koja je često vezana uz graditeljski biznis i korupcijske afere. Pričamo o korporativnim ruševinama koje iza sebe ostavlja mobilni kapital. Ipak, gradovi su i pozornice otpora. Zauzimanje grada od strane njegovih građana jest istinska regeneracija ne samo urbanog prostora već samog političkog djelovanja. Spominjemo Occupy Wall Street, indigadose, studente... Raspravljamo o kreativnosti, političkoj i umjetničkoj, koja se oslobađa u takvim situacijama, ali ne zaboravljamo ni situacije u kojima se inicijative koje potiču odozdo kooptiraju u strategije upravljanja odozgo. Kolega iz Amsterdama nam govori o upravo jednom takvom primjeru discpliniranja građana: nakon što je postavljena velika skupltura ”I amsterdam”, gradske vlasti su same pozivale umjetnike i subverzivce da skultpuru išaraju grafitima i crtežima kao da uistinu tako stvaraju ono što poznajemo kao nezavisnu i ilegalnu uličnu umjetnost.
Nisam se ni raspakirao u Edinburghu.

Srijeda, 18. 4.

Kada se s aerodroma Newark ide putem Manhattana već se može vidjeti Liberty tower, grandiozni projekt Daniela Liebeskinda koji nastaje na mjestu Blizanaca. Jasno je da ga se gradi kao spomenik uzdrmanoj naciji. Ne počiva kao nekada World Trade Center na moći i samouvjerenosti financijskog kapitala. Od 2001. naovamo, a posebno nakon 2008., i ta se iluzija raspšila. Konkretnim ruševinama Blizanaca pridružuju se narastajuće ruševine neoliberalizma.
Teško se oteti dojmu da je zlatno doba New Yorka iza nas. Ako je Pariz bio glavni grad 19. stoljeća, New York je to neosporno bio u dvadesetom. Ne i u dvadesetiprvom. Ispod zemlje, u metrou, skoro ništa nije napravljeno u posljednjih stotinjak godina. Metro svjedoči o gradu koji je nekada bio na samom čelu tehnološkog i industrijskog napretka, a danas je daleko iza ostalih svjetskih metropola. Na ulici, u izlozima malih dućana često nalazim natpis ”prihvaćamo bonove za hranu”. 47 milijuna Amerikanaca živi ispod praga siromaštva. Wall street, koji nastavlja svoje operacije kao da se ništa nije dogodilo, ipak više neće biti poznat samo po bankarima i špekulantima, već i po onima koji ga okupiraju. Occupy Wall Street je regenerirao posrnuli New York upravo kroz aktivni otpor.
Stiže lijepo vrijeme, stižu novi protesti...

Četvrtak, 19. 4.

Na sveučilištu Columbia se održava godišnja konferencija Association for the Studies of Nationalities. Akademsko udruženje nekada fokusirano na Sovjetski savez danas se bavi cijelom Euroazijom. Na preko 150 panela raspravlja se prošlost i sadašnjost tog prostora. Balkan je, kao i uvijek, izrazito prisutan. Predstavljamo naš edinburški projekt (www.citsee.eu) o promjenjivim državljanskim politikama na Balkanu, o rekompoziciji država i njihovih građana. Tema je očito relevatna i za današnju Europsku uniju ili, možda, za budućnost Velike Britanije.
U pauzama između panela, šećem po kampusu. Tu je čuvena biblioteka koju ukrašavaju imena sedam velikih antičkih pisaca i filozofa. Tu je 1968. grupa studenata nad svim tim muškim imenima postavila transparent na kojem su pisala imena sedam velikih spisateljica. Mislim opet na Simone de Beauvoir koja nas je naučila da se na rađa ženom već se to postaje. Borba za ženska prava i istinsku emancipaciju se nastavlja i danas. Ono što je bilo dobiveno nekada, opet je na udaru ili nestaje. Ili je potčinjavanje dobilo nove forme. Baš kao i u borbi za socijalna prava. Ono za što su se borili djedovi, uživali su donekle njihova djeca, dok su unuci opet na ulici.

Petak, 20. 4.

Stiže mi poruka od Srećka da je finaliziran program Subversive Foruma koji sa malom ekipom entuzijasta i aktivista organiziramo u Zagrebu od 13. do 19. svibnja. Bit će tu dobri drugovi poput Žižeka, Tariqa Alija, Micheala Hardta i Gayatri Spivak, a dolazi nam i stari francuski partizan Stéphane Hessel, čovjek koji nas je u 93. godini života pozvao na pobunu. Njegov je poziv odjeknuo. Dolazi još i stotinjak sudionika koji će sedam dana od 10 ujutro do 11 navečer raspravljati o ”budućnosti Europe” u kinu Europa. Zagreb će tako, barem u toku tog tjedna, biti centar svjetske kritičke misli i, nadamo se, laboratorija političkih, socijalnih i ekonomskih alternativa.
Uvijek kad sam oko Columbije obavezno odlazim u ”Mađarsku pekaru”, kafić na ulici Amsterdam. Tu je sve ono što volimo iz Zweigovog ”jučerašnjeg svijeta”, štrudle, kremšnite, princes krafne... čak i baklave. Kafić je prepun studenata i profesora. Na zidu je stalna izložba naslovnica 50-ak knjiga koje su napisane na tim malim i uskim stolovima. U uglu nekoliko staraca razgovara o književnosti i politici. Oni su vidjeli New York od pobjede u Drugom svjetskom ratu do Vijetnama i kontrakulture preko financijskog rasta i konačnog sloma... Mladi ljudi koji ih okružuju već su preopterećeni studentskim kreditima. Budućnost je sve samo ne sigurna. Gdje li će na koncu završiti svi ti ljudi? Na kojim će ideološkim pozicijama biti, na kojim stranama, nakon što se okonča njihov sentimentalni odgoj?