Znate li kako je glasilo referendumsko pitanje 19. svibnja 1991. godine u Hrvatskoj? Ovako:
- Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao samostalna i suverena država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?
- Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?
Na referendum se odazvalo 83,5 posto građana. Prvi odgovor zaokružilo je njih 94 posto, drugi 1,2.
Kada se pogledaju referendumska pitanja, za prvo se mirne duše može reći da je prava jezično-pravna papazjanija. Pokušajte zatvoriti oči pa ponoviti to pitanje. Je li to izjašnjavanje o suverenosti, o zajamčenim pravima Srba i drugih nacionalnosti, ili o savezu suverenih država? Svaki, pa i skromno obrazovani, jezični stručnjak, s obzirom na raspored riječi u rečenici, rekao bi da je naglasak na savezu suverenih država. A nije bio.
Ovo se izjašnjavanje opravdano naziva referendumom o samostalnosti Republike Hrvatske. To su svi znali, tako je zamišljeno, takva se predreferendumska kampanja vodila. I na koncu konca, dobila plebiscitarna podrška građana. Pitanje je namjerno zakukuljeno, kako bi se izbjegla eskalacija pritisaka na Hrvatsku i moguća negativna reakcija međunarodne zajednice, te ostavio manevarski prostor u političkim pregovorima koji su se tada vodili. Ustav RH kasnije je zabranio pokretanje postupka udruživanja RH u saveze s drugim državama koje bi dovelo do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva. Tako je središnji dio referendumskog pitanja ustavnim aktom poništen.
Drugo pitanje, ostanak u tzv. Miloševićevoj Jugoslaviji kao jedinom obliku Jugoslavije, govori o snažnoj manipulativnoj namjeri organizatora. Srpska pobuna je počela, tenkovi su se palili, prve žrtve su pale, ''Miloševićeva Jugoslavija'' je bila nikakva alternativa. Za Hrvatsku zauvijek pokopana. To su rezultati referenduma pokazali. Ali, je li bila jedina? Tada je na političkom tržištu postojala još jedna solucija, tzv. plan Izetbegović-Gligorov, svojevrsna konfederacija. On je bio ponuđen šestorici predsjednika na čuvenim sastancima iz toga vremena. Ali Hrvatska nije taj plan uvrstila među referendumske opcije, niti je pružila mogućnost svojim građanima da se o njemu očituju.
Dakle, referendum je organiziran i proveden kao čin pravnog osnaživanja političke volje vladajuće većine u Hrvatskoj. Dobio je, u to nema nikakve sumnje, ogromnu potporu građana. Ali, bio je manipulativan, namjerno pravno aljkav, eliminirao je bilo kakvu stvarnu alternativu volji vladajućih.
Hrvatski Ustav zahtijevao je i referendumsko izjašnjavanje više od polovice upisanih birača za bilo kakvo stupanje u nove saveze, pa je tako trebalo učiniti i prigodom ulaska RH u Evropsku uniju. Da ne bi bilo neugodnih iznenađenja, tadašnja vlast i opozicija složili su se i promijenili Ustav uoči referenduma o ulasku u EU, tako da je sada potrebna obična većina izašlih. Političke elite ispravno su detektirale da je problem izlaznosti na referendum, zbog opće pasivnosti i nezadovoljstva politikom, moguća prepreka za ulazak u EU, a ne stvarna volja građana. I referendum se održao, odluke su legitimne, baš kao i one o hrvatskoj neovisnosti.
Donedavni glavni analitičar predsjednika Josipovića, sveučilišni profesor politologije Dejan Jović ustvrdio je da hrvatski referendum iz ranih 90-tih, kao i oni u drugim republikama i u raznim para-tvorevinama, nije bio liberalan. ''Agresivnost i nasilje bile su glavne karakteristike naših 'referenduma o nezavisnosti'. Oni su održani kao jedna vrsta uvertire u rat...'', napisao je Jović u stručnom politološkom časopisu, naglasivši da iznosi vlastiti stav.
Predsjednik Josipović je njegove stavove ocijenio štetnima i pogrešnima, te ga je razriješio. To je predsjednikovo neprikosnoveno pravo. K tome, predsjednička pretkampanja je počela i Josipović je očigledno procijenio da mu stavovi savjetnika ne trebaju biti i tema kampanje.
Dejan Jović pripada stručnjacima koji bivšu Jugoslaviju smatraju optimalnim rješenjem za njezine narode. Na toj temi je doktorirao, dobio inozemne sveučilišne katedre, a potom i domaće. Svoje teze zastupa dugi niz godina, javno i nikada od njih ne odstupa. Ima žestoke osporavatelje. Osim očekivanih uspaljenih nacionalista, s Jovićem se ne slažu i brojni znanstvenici. Njegovu doktorsku tezu, objavljenu u knjizi ''Jugoslavija, država koja je odumrla'', svojedobno su sasjekle, i to s različitom argumentacijom, beogradska povjesničarka Olivera Milosavljević i zagrebačka politologinja Mirjana Kasapović.
Unatoč neslaganjima, u intelektualnim krugovima Jović je uvažavan zbog dijaloške kulture i argumentacije kojom se služi.
Kao analitičar predsjednika republike tekstom, koji više nalikuje na novinsku polemiku nego na znanstveni uradak, nesumnjivo je svom šefu nanio neposrednu političku štetu. Zašto je to učinio, nije javno obrazložio.
Reakcija HDZ-a je očekivano primitivna i jadna – proglasili su Jovića miloševićevcem, a zajedno s njim i Josipovića. Podgrijavaju atmosferu javnog linča. Dok je Dejan Jović kao ugovorni analitičar bio angažiran u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova za vrijeme Ive Sanadera, a ministri su bili Miomir Žužul i Kolinda Grabar-Kitarović, njegov stručni javni profil i ''jugoslavenstvo'' nisu dovedeni u pitanje. HDZ-eova kandidatkinja za šeficu države prozivkom Jovića iskazala je i intelektualnu inferiornost.
Svako imenovanje i svako razrješenje u politici su uvijek poruke. Poruka je bila i imenovanje osobe profila poput onog Dejana Jovića. Poruka je i razrješenje. Osobno, radije bih živjela u Hrvatskoj u kojoj je i Jović analitičar. Kao i mnogi drugi s kojima ne dijelim isto mišljenje, ali imaju svoje argumente, intelektualnu širinu, maštoviti su i originalni.
I tjeraju na razmišljanje.
