Dostupni linkovi

Irak: Pukotine u Kalifatu


Vođa ISIL-a Abu Bakr al-Baghdadi, juli 2014.
Vođa ISIL-a Abu Bakr al-Baghdadi, juli 2014.

Tekst priredio Dragan Štavljanin

Islamska država Iraka i Levanta (ISIS) je u središtu medijske pažnje otkako niže pobede na bojnom polju, ali ona nije najveća pretnja po iračku državu, piše "Forin polisi" (Foreign Policy). Pre bi se moglo reći da je uspeh ove organizacije, koja je nedavno proglasila kalifat, simptom dubljeg problema koji tinja od američke invazije 2003 godine, tačnije nerešenog pitanja budućnosti sunitske zajednice u ovoj zemlji. Većina iračkih sunita ne podržava kalifat koji je proglasila Islamska država Iraka i Levanta – ali oni žele novu, drugačiju vladu u Bagdadu.

U kampanji prošlog meseca tokom koje je zauzet znatan deo iračke teritorije, Islamska država je bila zapravo samo spoljašnji izraz široke koalicije Arapa sunita koji su ustali protiv centralne vlade u Bagdadu i njenih snaga, koji su maltretirali sunitske stanovnike u gradovima kao što su Mosul i Tikrit.

Uz ISIS se bore i grupacije poput “Armije pripadnika reda Nakshbandi”, koju čine mistici i borci lojalni Ibrahimu al-Douriju, potpredsedniku u vreme Sadama Huseina, koji je izbegao hapšenje nakon američke invazije. Sa njima je povezana i antišiitska grupacija klerika “Islamski savet učenjaka”, koju predvodi Harit al-Dari i njegov sin Mutana, koji je u Sadamovo vreme bio aktivan u najvećoj sunitskoj džamiji u Bagdadu Umm al-Qura, čiji minareti podsećaju na automatsku pušku AK-47s.

U pobuni sunita učestvuje i Islamska armija koju čine bivši oficiri i vojnici Baat partije Sadama Huseina. Ova grupacija nije uopšte islamistička, ali koristi religiju kao pokriće zbog legitimiteta umesto da se oslanja na nasleđe Sadamovog režima.

Dakle, u revoltu na zapadu Iraka ne učestvuju samo lojalisti bivšeg režima. Pobuni protiv Vlade u Bagdadu su se pridružila i plemena – uključujući i ona koja su se borila protiv Al Kaide, kao prethodnice Islamske države Iraka i Levanta.

Ličnosti poput šeika Ali Hatema al-Sulejmana, znamenitog plemenskog lidera u zapadnoj provinciji Anbar, ne žele da se bore protiv ISIS dok premijer Nuri al-Maliki ne podnese ostavku.

I u samom Bagdadu, mnogi politički predstavnici sunita protiv su Malikija, ukljčujući i Muslimansku braću i biznismeni poput Osame, bivšeg predsednika iračkog parlamenta i Atela al-Nudžafija, nekadašnjeg guvernera Mosula.

Nijedna od pomenutih sunitskih grupa nije podržala samoproglašenog “kalifa” Islamske države Abu Bakra al-Bagdadija. Njegov kalifat izaziva osećanje užasa kod ostalih sunitskih lidera.

Nastojanje Islamske države Iraka i Levanta da nametne svoja pravila na moderno društvo izazvalo je podozrenje mnogih Sirijaca, a verovatno će isti efekat biti i u Iraku. Brutalno nametanja islamskih normi u Siriji i žigosanje onih koji ih ne prihvataju kao otpadnika na kraju je primoralo grupacije poput Slobodne sirijske armije pa čak i Nusra front koji je povezan sa Al Kaidom da se oružjem suprostave Islamskoj državi Iraka i Levanta.

ISIS za sada opreznije nastupa u Iraku ne insistirajući na rigoroznoj primeni verskih pravila, ali je pitanje u kom trenutku će promeniti strategiju. Već je obelodanila pravila primerenog ponašanja u Mosulu – što je mogući nagoveštaj sukoba sa ostalim sunitima.

Ustvari, već je bilo čarki severno od Bagdada između pripadnika ISIS sa Sadamovim bivšim lojalistima okupljenih u Islamskoj armiji i “Armije pripadnika reda Naksbandi”. Pojedini plemenski lideri koji se veoma dobro sećaju brutalnosti Al Kaide, takođe su saopštili da ne prihvataju ideološke poglede Islamske države Iraka i Levanta, tako da je i to potencijalni izvor sukoba.

Postavlja se pitanje ako ove različite frakcije unutar iračke sunitske zajednice ne dele Bagdadijeve ciljeve o stvaranju kalifata, šta onda žele?

Douri i njegovi saveznici iz “Islamskog saveta učenjaka” teže da zbace sadašnju vladu u kojoj dominiraju šiiti i da se ponovo uspostavi struktura vlasti u kojoj će dominirati suniti. S druge strane, pojedini plemenski lideri i baatisti iz Islamske armije se zalažu za uklanjanje premijera Malikija, podržavajući stvaranje široke koalicione vlade u Bagdadu, u kojoj će biti i istinski predstavnici sunita.

Za razliku od vremena neposredno posle zbacivanja Sadama Huseina kada su se u vreme usvajanja još uvek važećeg Ustava Iraka žestoko protivili autonomiji Kurdistana, mnogi suniti se sada zalažu za formiranje regije po istom principu u kojoj bi oni imali odlučujuću reč.

Ustav omogućava stvaranje regionalne vlade sunita u zapadnom Iraku sa sopstvenim snagama bezbednosti i širokom samoupravom.

Suniti svakako potenciraju i na učešću u deobi obilnih prihoda od nafte u južnim i severnoistočnim oblastima zemlje.

To znači da postoji prostor za pregovore u najmanju ruku sa predstavnicima pojedinih sunitskih grupacija koje bi bile spremne da obustave vojni pohod na Bagdad u zamenu za reformu centralne vlade i dogovor o formiranju regionalne sunitske vlade.

Međutim, ne treba zanemariti strahove i podozrenja na svim stranama – šiita, sunita i Kurda – imajući u vidu opterećenja u njihovim odnosima iz prošlosti. Svaki politički dogovor u Iraku obično iziskuje iscrpljujuće pregovore.

Mnoga sporna pitanja bi bez sumnje komplikovala svaki sporazum. U nekoliko provincija u kojima bi suniti verovatno želeli da formiraju svoju regionalnu vladu, ima gradova sa predominantnim šiirskim ili kurdskim stanovništvom. Da li bi i oni potpali pod nadležnost sunitske vlade? Kako bi se delili prihodi od nafte i organizovale lokalne snage bezbednosti?

Kakvu bi ulobi imali vojni kadrovi iz redova sunita u snagama bezbednosti na nacionalnom nivou? S obzirom da bilo koji sporazum može da posluži kao presedan za formiranje i šiitskog regiona, nema sumnje da će razgovori biti teški i mogu odložiti formiranje nove iračke vlade.

Možda je najvažnije pitanje kako će se suniti u Iraku suprostaviti Islamskoj državi čija se kontrola sada proteže od grada Raga u centralnom delu Sirije do Mosula u Iraku.

U Siriji nakon nekoliko godina napete koegzistencije, umerenije snage – poput Slobodne sirijske armije i Sirijskog revolucionarnog fronta – na kraju su se sukobile sa Islamskom državom Iraka i Levanta i sada vode odsudne borbe.

Teško je zamisliti kako suniti u Iraku mogu da postignu bilo kakav dogovor sa centralnom vladom u Bagdadu a da se pre toga takođe ne suprostave džihadistima u sopstvenoj sredini.

Američka administracija s pravom potencira da borba protiv Islamske države Iraka i Levanta pre svega iziskuje političko rešenje među Iračanima. Biće veoma teško da se postigne sporazum, ali je moguće. Izbegavanje širenje sukoba na Bliskom istoku u mnogome zavisi od mogućnosti da sunitska i šiitska zajednica u Iraku pronađu način da žive zajedno.

XS
SM
MD
LG