Postoji li kontinuitet između Al Qaide i Islamske države i kakve su razlike među njima; da li je Islamska država postala ne samo regionalna već i globalna pretnja; da li je Zapad zbog borbi protiv nje iranski i Asadov sirijski režim prestao da smatra silama zla; šta su uzroci porasta dzihadizma i islamskog fanatizma; ko su njegovi inspiratori, a ko izvršioci i koje ideje ih pokreću; čime projekat dzihada privlači mlade muslimane na Zapadu, a čime na Zapadnom Balkanu; kako se finansira i ko su finansijeri Islamske države; može li Zapad samo vojnim sredstvima neutralisati islamizam.
Na ova i druga pitanja odgovore smo potražili od Vlade Azinovića, profesora Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i bivšeg urednika u RSE. Azinovićeva knjiga o terorizmu „Al-Kaida u Bosni i Hercegovini: Mit ili stvarna prijetnja” objavljena je pre sedam godina, a 2012. godine izašla mu je i knjiga „Uvod u studije terorizma“. Istoimeni predmet predaje i na Odseku za bezbednosne i mirovne studije Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
RSE: Islamska država je u poslednjih nekoliko meseci naglo ojačala iako se smatralo da je ubistvom lidera Al Qaide Osame Bin Ladena došlo do slabljenja fundamentalnih islamista. Šta se u tom interregnumu dogodilo? Kako to da se ođednom pojavila Islamska država? Pre svega, da li je to bilo odjednom ili nije?
Azinović: Nije bilo odjednom. Islamska država se pojavila u vezi sa onim što se protekle već više od tri i po godine događa u Siriji, dakle, posljedica je jedne neuspjele međunarodne intervencije u jednom unutrašnjem sukobu, koji se dalje nastavio i u kojem su se počele pojavljivati i nestajati različite frakcije na opozicionom bloku koji se trebao boriti protiv sirijskoj režima, pri čemu su frakcije tog opozicionog bloka jedna drugu sažimale ili prožimale u određenim trenucima.
Imali smo i značajan broj regionalnih i globalnih međunarodnih faktora, koji su također podržavali neke od tih frakcija, očekujući da će kroz njih steći bolji uvid i upravljati događajima u Siriji. Kada je Islamska država ojačala i poklopila ostale milicije koje su se borile na tom opozicionom frontu, ona se odjednom se pojavila kao jedna respektabilna vojna, a ja bih rekao i ideološka, snaga. Ono čime je skrenula pažnju na sebe ovog ljeta je brutalno nasilje koje je koristila kao svoj modus operandi, ali to je jedna posebna priča.
RSE: Da li je Zapad propustio da prepozna na vreme tu frakciju ili frakcije iz kojih će kasnije izrasti Islamska država?
Azinović: Ja bih rekao da ne samo da je zakasnio, nego je na određeni način i pomogao njen nastanak.
RSE: Kako?
Azinović: Jedan dio oružja i dobrovoljaca koji su prelazili preko teritorija Turske direktno je završavao u rukama onoga što je bila „Islamska država u Iraku i Šamu“, odnosno, u Iraku i Siriji, kako se ta formacija zvala do ovoga ljeta. Dakle, dogodilo se nešto, što se dešava i inače: ne može se direktno intervenirati zbog cijelog spleta međunarodnih okolnosti i onda se pokušava „proxy“ snagama, dakle, snagama koje su neformalne, koje su nedržavne, uticati na tok sukoba u onom smjeru u kojem velike sile to žele. Međutim, kao što se dogodilo nakon rata u Avganistanu, kao što se dogodilo, ako hoćete, i nakon rata u Bosni i Hercegovini, stvori se jedno frankenštajnovsko čudovište koje počne da grize ruku koja ga je do tada hranila i koja mu je praktično pomagala da nastane.
RSE: Zar lekcije iz Afganistana i BiH nisu bile dovoljne?
Azinović: Očito da nisu. Naravno, mi sada stvari pojednostavljujemo kako bismo ih bolje razumjeli, ali u suštini se dogodilo isto.
Dogodio se, dakle, neuspjeh međunarodne zajednice, na čelu sa Sjedinjenim Državama, da zaustavi jedan unutrašnji sukob koji je imao potencijal da preraste u regionalni; imate, naime, jako mnogo regionalnih faktora koji su vrlo zainteresirani za ishod sirijskog sukoba: prije svega Iran, ništa manje i Turska jer se rat u Siriji može završiti, između ostalog, formiranjem kurdske države, što bi bio nepovoljan ishod za Turusku ili barem za jedan dio njene političke elite; imate, naravno, i ruske interese, kao i interese zapadnih sila, dakle, u pitanju je jedna vrlo kompleksna situacija koja nije rješena i jedna od posljedica tog nerješavanja je i nastanak Islamske države, koja se sada procjenjuje kao globalna sigurnosna prijetnja, što ona, čini mi se, više ideološki nego vojno-operativno, zbilja i jeste.
RSE: Da li je Zapad ovakvim razvojem situacije u Iraku i Siriji bar prećutno prinuđen da sarađuje sa sirijskim predsednikom Asadom u borbi pritiv Islamske države?
Azinović: Ne samo sa Asadom. Ako ste pratili razvoj situacije u posljednje vrijeme, jedna od članica takozvane Osovine zla – Iran -također je sada američki saveznik u cijeloj toj priči. Asad se također, iz zlog momka sada pretvorio u, hajde da kažemo, polu-dobrog momka. Naprosto je, dakle, cijeli kontekst takav da se stvari mijenjaju dosta brzo i da neka savezništva, koja se sklapaju i koja se razbijaju, zapravo presudno utiču na tok događaja u Siriji. Pored toga, u Siriji postoji i lokalni kontekst, gdje, zapravo, IS nije jedna jedinstvena formacija, već koalicija više formacija plemenskih zajednica sa različitih dijelova teritorija koje IS sada kontrolira; neki su tu ušli silom, neki su plaćeni da uđu, neki su se ideološki identificirali sa Islamskom državom. Dakle, to je jedan vrlo kompleksan „setup“ faktora, ako bismo tako mogli reći, koji određuju tok događaja u Siriji.
RSE: Ko su inspiratori Islamske države i šta ih pokreće?
Azinović: Islamska država nije nastala tek tako. Ona je nastala na ideološkoj baštini nečega što se zvalo „Al Qaida u Iraku“, čiji je čelnik bio Abu Musab al-Zarqawi, jordanski kriminalac, alkoholičar i pedofil, koji je svoje, odnosno, aktivnosti svoje grupe kada je otkrio religiju i Boga, iz Jordana prenio u Irak 2004. godine, da bi se suprotstavio američkoj invaziji. Abu Musab al-Zarqawi i „Al Qaida u Iraku“ su prvi počeli ritualna odrubljivanja glava zarobljenima, najčešće humanitarnim djelatnicima, sa Zapada. Abu Musab al-Zarqawi je, štaviše, sam pred kamerama odrubio nekoliko glava takvim ljudima. Počeli su vrlo brutalnim kampanjama napada na neistomišljenike i zapravo su pokrenuli rat protiv iračkih šiita u jednom trenutku. Abu Musab al-Zarqawi se u takvim aktivnostima, u jednom trenutku, toliko oteo kontroli tradicionalne Al Qaide, da je ušao u ideološki sukob sa tada još uvijek živim Osamom Bin Ladenom i Aymanom al-Zawahirijem, koji su se na neki način od njega distancirali. Pitanje je kako bi se taj sukob završio da ga nisu prekinule SAD i istresle dvije bombe od četvrt tone na sklonište Zarkawija blizu Bakube 2006. godine. On je tada poginuo, ali je njegovo ideološko naslijeđe ugrađeno u modus operandi i u ideološku matricu Islamske države.
Ona, dakle, nije nastala ni iz čega, ona baštini ideologiju koja je vrlo radikalna i koja ide za vrlo brutalnim obračunima sa neprijateljem. Međutim, to nasilje, kojim smo bili zgroženi proteklog ljeta – ono, znate, nije besmisleno. Ono je vrlo ciljano jer se njime šalju dvije poruke za dvije različite ciljne grupe. To brutalno nasilje je opomena svim protivnicima šta ih čeka u slučaju da se suprotstave Islamskoj državi. Imate situaciju da su cijeli gradovi i sela u Iraku i u Siriji evakuirani glavom bez obzira kada bi se samo pronio glas da dolazi Islamska država – mnogo teritorija je tako osvojeno bez metka ispaljenog.
A druga publika su oni koji se na neki način identificiraju sa Islamskom državom. To je poruka koja njima kaže – gledajte šta možemo uraditi za našu stvar i pridružite nam se.
RSE: Ko su ti koji finansiraju Islamsku državu?
Azinović: To je najteže pitanje, zapravo, u cijeloj ovoj priči. Obično se kaže - slijedite trag novca i doći ćete do počinitelja, inspiratora, organizatora itd. Međutim, ovdje je to dosta otežano. Iza tog projekta ne stoje konkretne države. Nedavno je njemački ministar finansija dao izjavu kojom je jednu zaljevsku državu apostrofirao kao mogućeg finansijera Islamske države, pa je onda tu izjavu povukao jer je očito bila malo ishitrena i neodmjerena.
Države ne stoje, stoje bogati pojedinci koji za relativno malo novca, za koji vjeruju da ga daju u humane svrhe i za ostvarenje uzvišenih ciljeva, za vrlo malo novca, zapravo, kupuju vojnu snagu koja onda ide i pokušava ostvariti tu ideologiju na licu mjesta. Ono što je, međutim, tu problem jeste što se radi o globalnoj ideologiji i ova kampanja koja se sada provodi, uglavnom iz zraka i uz posredstvo kurdskih boraca na terenu, čak i ako bude pozitivna u smislu vojne neutralizacije Islamske države, neće donijeti ništa ukoliko se ne kontrira samoj toj ideologiji; ideologiji koja, dakle, nije samo vezana za Irak i Siriju - to je ideologija koja postaje globalna. I to je, zapravo, problem jer se na toj globalnoj ideologiji regrutiraju potencijalno i desetine hiljada ljudi širom svijeta.
RSE: Šta zapravo Islamska država želi kao krajnji cilj i na koji način Zapad globalno može da se suprotstavi njenoj globalnoj ideologiji, a da to nije samo vojno suprotstavljanje?
Azinović: Ako bismo pokušali uspostaviti neke paralele između onoga što je do sada predstavljala tradicionalna Al Qaida i ovoga što sada predstavlja Islamska država, možemo vidjeti da tu postoji suštinska razlika, na kojoj možemo pokušati objasniti šta Islamska država na kraju zapravo želi.
Al Qaida je bila fokusirana na dva vrlo konkretna cilja: postojao je takozvani bliži i takozvani dalji neprijatelj. Bliži neprijatelj su bili sekularni režimi u muslimanskim zemljama, koje jeAl Qaida vidjela kao neprijateljske i koje treba smaknuti, a postojao je dalji neprijatelj, SAD, koje su pomagale te režime jer su oni praktično za SAD odrađivali neke stvari u regiji.
Međutim, Islamska država za cilj ima uspostavu teritorija i to je ono što je ključno razlikuje od Al Quaide. Jedan od temeljnih strateških dokumenata, koji je napisan 2004. godine, koji u prevodu sa arapskog glasi „upravljanje zvjerstvima“ sugerira zapravo grupi poput Islamske države da kroz nasilje i zvjerstva uspostavi neku vrstu sigurnosnog vakuma na bilo kojoj teritoriji, bilo gdje, i u trenutku kada se taj vakum uspostavi i kada se sigurnost nekog područja potpuno uruši, da se onda infiltrira tu i da uspostavi na jedan brutalan način pravedan red i mir, koji se temelji na njihovom tumačenju šerijatskog prava.
Islamska država je tokom ljeta, kada je proglašen kalifat, objavila jednu mapu priželjkivanog teritorija kalifata, koji uključuje ogromne prostore u sjevernoj i srednjoj Africi, velike dijelove Bliskog Istoka, Srednjeg istoka, današnje Rusije, Kavkaza, Balkana i zemlje EU, sve do Austrije i do Španjolske. Dakle, to je jedan utopijski projekt, koji se, naravno, nikada neće ostvariti, ali koji ljudima, koji u nekim dijelovima svijeta pate, koji se osjećaju ugroženim, obespravljenima, marginaliziranim, frustriranim, neprilagođenim, a razlog za takav osjećaj pripisuju svom identitetu, takva jedna moćna sila, koja nastaje ta tom teritoriju, njima daje privid da se oni zapravo bore i za njih i da se trebaju priključiti toj globalnoj sili, koja ide za ispravljanjem svih nepravdi na svijetu.
To, naravno, nije prvi put da imamo takve globalne utopije. Kada sam išao u školu, slušao sam od jugoslovenskih partizana kako će Amerika i Engleska biti zemlja proleterska. To sada zvuči smiješno, svakom normalnom je vjerovatno tako zvučalo i kada se pjevalo, ali to je jedna globalna ideologija ljudi koji su angažirani i koji vjeruju da sve što rade, rade za ispunjenje jednog većeg dobra, te da je svako nasilje koje u procesu toga čine ne samo opravdano nego i naloženo od strane Boga. I to je jedan dodatan problem u cijeloj toj priči.
RSE: Mladi ljudi koji su tom ideologijom vođeni i zavođeni dolaze kako iz razvijenog Zapada, tako i sa ovog našeg Balkana. Da zavirimo najpre u motive ovih „zapadnjaka“: šta inspiriše te generacije mladih potomaka muslimana koji su se nekad iz pakistanskih i drugih sela doselili u Norvešku, Britaniju i druge zapadne zemlje, da idu u džihad? Ako uzmemo bilo koji od tih gradova, u Britaniji, recimo, videćemo da su ti mladići tu rođeni, da su, dakle, već od samog rođenja Britanci, iako verovatno obitavaju u siromašnim predgrađima, ali tamo su i drugi, ne samo pripadnici njihove vere; šta je, dakle, njih sada moglo privući da ratuju za taj kalifat?
Azinović: To je, zapravo, najteže pitanje u cijeloj ovoj priči, zbog toga što ne postoji jedan univerzalan profil koji bismo mogli primjeniti u pokušaju da na to pitanje odgovorimo. Najčešće sve zavisi od slučaja do slučaja. Međutim, postoje opći trendovi koji vrijede za bilo koje područje, pa mislim da ga možemo primjeniti i u ovom konkretnom pitanju.
Pretpostavljam da se radi o spoju barem nekoliko faktora. Postoji kod jednog broja ljudi neko uvjerenje o globalnom stradavanju i patnji muslimana u proteklih nekoliko stoljeća - što zbog posljedica kolonijalizma, neokolonijalizma, nesposobnosti ili nemogućnosti za prilagođavanja modernitetu kakav im je nametnut. Pitanje je šta takvim ljudima na Zapadu, koji su se doselili iz nekih drugih dijelova svijeta, liberalni kapitalizam danas uopšte može ponuditi.
Također, radi se i o tome da se ti ljudi vjerovatno nisu na odgovarajući način uspjeli do kraja uklopiti u društvo u kom sada žive, a obično se radi o drugoj ili trećoj generaciji useljenika. Pitanje je čija je to krivica, da li njihova ili društava u kojima žive, ali ljudi imaju tendenciju, pogotovo kada su u većinskom okruženju, a sami su manjina, identitetska, da sve svoje vlastite neuspjehe, sva svoja nesavršenstva, frustracije i druge muke, pripisuju činjenici da su oni manjinski, da je njihov identitet u manjini i da je ugrožen od većine.
Kada kroz sve to provučemo ovo o čemu razgovaramo, sasvim je moguće da veliki broj mladih ljudi, potomaka useljenika iz različitih dijelova svijeta, koji naprosto u vremenu recesije i ekonomske krize svoje vlastite probleme ne tumače nekim općim okolnostima, nego ih personaliziraju i doživljavaju svoju otuđenost, svoju ekonomsku marginalizaciju, kao posljedicu vlastitog identiteta i njegove ugroženosti. U takvom kontekstu, priča o islamskoj državi, ili ranije o Al Qaidi, o svim tim grupama koje tvrde da se bore i u ime tih obespravljenih koji žive na Zapadu, ta priča vjerovatno postaje za nekoga zanimljiva.
RSE: Šta su pokretači tog radikalnog islamizma a među mladima na Zapadnom Balkanu? Uzmimo, na primer, Bosnu i Hercegovinu, gde smo imali strašni rat devedesetih godina. Do koje mere se tom ratu, onome što se dešavalo u BiH, genocidu u Srebrenici i drugim strašnim zločinima, može pripisati zasluga za privlačnost islamskog fanatizma jednom broju mladih u Bosni danas?
Azinović: Mi, naravno, do rata u BiH takvih pokreta i ideja nismo imali na nekakav vidljiv način. To ne znači da nije bilo izoliranih pojedinaca, koji su na takav način mislili, ali okolnosti u svijetu nisu im pogodovale. Neosporno je da su i ljudi i ideologija došli u Bosnu i Hercegovinu tokom rata, da su se tu zadržali i nakon rata i da zapravo, ovo što danas viđamo, a to je da određeni broj građana BiH odlazi, odnosno, odlazio je, u rat u Siriji i Iraku, jeste zapravo neka vrsta ideološkog nasljeđa koje je ostavljeno ovdje tokom rata, kroz djelovanje vojne formacije El Mudžahid i ideološke matrice kojom je ona djelovala.
Međutim, mi imamo drugu generaciju dobrovoljaca koji odlaze u rat u Siriju, a to su mladići od 18 ili 19 godina, koji, ja vjerujem, istinski to doživljavaju kao neku vrstu svoje vjerske dužnosti i zbog toga odlaze. Međutim, mislim da negdje duboko u podsvijesti tu postoji cijeli niz drugih faktora. Gledao sam kako izgledaju kuće iz kojih ti mladići odlaze. Kada bi neko poginuo, naši bi novinari najčešće odlazili na ta mjesta i razgovarali sa roditeljima. To su najčešće neke kuće od cigle gdje imate samo drvenariju, prozore i vrata i gdje jedva da imate krov. Do nekih od tih kuća jedva da vodi bilo kakav zemljani put. Dakle, to su kuće iz kojih bi čovjek, bilo kada i bilo gdje, nastojao što prije pobjeći u bilo šta drugo.
Problem sa Bosnom i Hercegovinom je što se i ljudima koji žive na asfaltu i betonu nudi malo šta drugo. Mi smo ovdje potpuno izgubili sistem društvenih vrijednosti, pa i moralnih i etičkih. Mi živimo u jednom naizgled normiranom društvu, ali se niko ne pridržava normi kojima se uređuju odnosi u društvu. Mi nemamo više društvene uzore. Imamo jedno potpuno haotično društvo u kojem je sve sada postalo normalno i moguće. Sve što je ranije bilo za osudu ili za prijekor, sada se tolerira ili se čak ohrabruje.
Također, kada se radi o mladićima tih godina, imamo tu i neke faktore koji se sasvim podrazumjevaju za taj uzrast. To su mladići koji žele da se iskažu kao muškarci, koji žele da se potvrde, da steknu poštovanje, da budu dio grupe, koji traže svoj identitet. Za veliki dio tih mladića to je jedna velika adrenalinska avantura. Do odlazaka u Siriju, mladići tih godina bježali su u Francusku legiju časti, zato što je to bio kanal kroz koji se moglo postići to samoostvarenje i afirmirati se kroz igranje sa oružjem i odlazak u ratove.
Naš je problem što u ovoj državi, a mislim da to vrijedi i za ostatak zapadnog Balkana, postoji vrlo malo mogućnosti za samoostvarenje mladih na neki normalan način. BiH je prva zemlja u svijetu po broju mladih koji nemaju posao. Radi se o mladima u dobi od 18 do 24 godine. Procenat nezaposlenih u BiH je 63% i najveći je na svijetu; dakle, 63% mladih od 18 do 24 godine nemaju šta da rade. Kada imate jednu ideologiju, koja je struktuirana, bez obzira šta mi o njoj mislimo, kao jedan racionalan sistem, koja ima glavu i rep, koja traži odricanja, ali nudi i nagrade, onda je relativno lako do tih mladih ljudi doći, pogotovo kroz društvene mreže, preko interneta ili twitera. Vrlo je lako poslati poruke, vrlo moćne poruke, na koje oni zapravo nemaju nikakvog drugog odgovora, osim da ih najčešće prihvataju ili da se na neki način identificiraju sa njima.
RSE: Dakle, sada gledamo, ako je ovo preterano, korigujte me, kako Islamska država svojim porukama i ponudama zadobija umove i srca mladih ljudi sa ovih prostora, a naše vajne vlasti i države to ne uspevaju?
Azinović: Živim ovdje i na neki način sve te stvari možda doživljavam previše subjektivno ili emotivno. Jako sam kritički raspoložen prema društvu u kom živim, ali ne vjerujem da pretjerujem kada kažem da je to zbilja jedna alternativna ideologija. To jeste jedna alternativa, koja na svu sreću ne postaje još uvijek toliko atraktivna za jako mnogo ljudi. Ali to što to ne postaje je stvar slučajnosti, a ne posljedica nekog svjesnog, strukturiranog, strateškog, napora ovog društva da te ljude odvrati od odlazaka tamo. I to je jedan od naših mnogobrojnih suštinskih problema.
RSE: U jednom intervju ste rekli da vehabizam nije sinonim za islamski fanatizam i ekstremizam, da islam i islamizam nisu isto. Nemam utisak da svi to ovde sasvim dobro razumeju.
Azinović: Mi moramo ovdje, ne samo zbog elementarne političke korektnosti, nego zbog suštine stvari, pokušati objasniti ponešto. Prije svega, vrlo se često govori o islamskom terorizmu. To je po meni neprihvatljiv termin, zato što postoji ogromna razlika između islama i islamizma. Islam je religija, a islamizam je ideologija. To bi bilo kao da kažemo da su kršćanstvo i kršćanska demokracija jedna te ista stvar, međutim - one to nisu.
Što se tiče selafizma ili vehabizma, tu također postoji jedno stereotipno i predrasudno promišljanje i shvaćanje. Ne bih rekao da je ono nužno iz zle namjere, nego se naprosto radi o kompliciranim stvarima, koje ljudi iz judeo-kršćanske ili ateističke perspektive teže razumiju jer ne poznaju islam. Vehabizam i selafizam su pojave koje nisu nove. Riječ je o pokretu koji nije jedinstven, ne samo kod nas u regiji, nego nije jedinstven nigdje u svijetu. Radi se zapravo o ljudima koji vjeruju da je razlog zbog kog su muslimani počeli zaostajati za ostalim dijelom svijeta i postajati njegovom žrtvom to što su vremenom odstupili od temeljnih postulata islama i zbog toga im se oni vraćaju. Oni žele da žive put prve tri generacije muslimana koji su naslijedili poslanika Muhameda. Najveći dio tih ljudi je vrlo miroljubiv i nema nikakvih nasilničkih pretenzija, niti se tako ponaša. Jedan dio tih ljudi odobrava nasilje, jedan još manji se angažira u nasilju, ali bilo bi vrlo pogrešno etiketirati cijele grupe kao potencijalno nasilničke ili terorističke samo zbog toga što mi ponekad nismo u stanju da razumijemo kompleksnost pitanja o kojima se ovdje radi.
RSE: Zanimljivo je da je i sa Kosova jedan broj mladih odlazio na sirijsko ratište iako kosovsko društvo nije nikada bilo izrazitije protkano religijom. Kako to razumeti?
Azinović: Jedna od zanimljivih pojava, a pratio sam profile ljudi koji iz BiH odlazili u Siriju, jeste da zapravo u te pohode ne odlaze ljudi iz tradicionalnih vjerničkih porodica, nego ljudi uglavnom iz sekularnih porodica, odlaze oni koji su čak i konvertiti iz kršćanstva ili ateizma u islam. I to je jedna vrlo zanimljiva popratna pojava. Znači, ljudi koji su odrasli sa religijom, kojima je religija dio kućnog odgoja ili obiteljske tradicije, koji su navikli da žive sa religijom i da je razumiju i slijede u mjeri u kojoj im je to zanimljivo, nisu ti koji odlaze i ti koji se radikaliziraju. To su najčešće kovertiti, ili iz sekularizma ili ateizma ili čak i iz nekih drugih religija koji u ovome nalaze nešto.
Šta je to nešto, pogotovo kada se radi o Kosovu, ja ne znam. Nisam se dovoljno bavio time da bih mogao davati neke utemeljene vrijednosne ocjene, ali čini mi se da se radi o globalnom fenomenu. Postoje ljudi i u drugim dijelovima svijeta koji su, također, ili ne pretjerano religiozni ili nereligiozni, koji se naprosto nadahnjuju tom ideologijom i u njoj vide mogućnost da sebe na neki način ostvare. Na koji, kako i zašto, najčešće ovisi o individuama. To je jedna od vrlo zanimljivih popratnih pojava vezanih za ovaj fenomen.
RSE: Kažete i sami da vojno rešenje nije rešenje, da se njime ne može izaći iz ove priče. S obzirom da ovaj pokret postaje globalni izazov, kakav bi trebalo da bude globalni odgovor Islamskoj državi? Postoje li bar naznake tog političkog, ideološkog i civilizacijskog odgovora?
Azinović: Mislim da bi se morao naći neki način, ali ne mislim da može postojati neki široki i globalni pristup. Moraće se raditi na tome, individualno, svaka država za sebe. Mislim da dobrovoljaca u Iraku i Siriji ima iz više od 80 zemalja, 3.000 Evropljana, 12.000 sve skupa stranih boraca je u sastavu Islamske države. Dakle, dobar dio svijeta bi mogao imati problema sa time.
Znam da države poput Danske ili Saudijske Arabije, Austrije, Velike Britanije, razvijaju programe, ne za deradikalizaciju jer kad je neko već u toj priči, radikaliziran, teško ga možete vratiti nazad. Treba se pokušati razviti neka vrsta kontra-naracije. Uključuje se islamska zajednica, socijalne službe, razgovaraju sa porodicama ljudi koji su otišli, razgovara se sa ljudima koji još uvijek nisu otišli. Pokušava se objasniti ljudima o čemu se tu radi.
Morala bi se naći i rješenja za neke druge probleme koji su egzistencijalni, ekonomski, koji su i problemi drugih grupa, a ne samo ove zajednice iz koje se ljudi radikaliziraju i odlaze u Siriju. Nažalost, neretko je diskurs iz kog se to promatra da samo muslimani u svijetu pate, a način interpretacije te patnje je takav da daje krila ljudima koji pokušavaju sprovesti radikalizaciju.
Dakle, morao bi se osmisliti neki koherentan, smislen, ciljan, razrađen, vjerovatno isto tako i skup, projekt ili program deradikalizacije. Prije svega treba pokrenuti neki dijalog sa ljudima koji se osjećaju privučeni tom ideologijom i onim što se događa u Siriji i Iraku.
