Dostupni linkovi

Kako smo pravili zvučnu mapu Sarajeva


Ognjen Zorić, dopisnik RSE iz Beograda, proveo je krajem prošle godine nekoliko dana u Sarajevu snimajući zvuke grada na njegovim najpoznatijim lokacijama.

Ponedeljak, 13.10.2014. - „Magla“

U Sarajevo, prestonicu BiH, stižemo dan nakon opštih izbora i sa dva sata zakašnjenja. Oktobar je. Uprkos lepom, gotovo prolećnom danu, grad je u ranim jutarnjim satima prekrila gusta magla.

„Tako je već danima“, objašnjava nam zemaljska stjuardesa dok čekamo na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu. „Jutarnji letovi za Sarajevo kasne po sat, dva, dok se ne raziđe magla i dok ne dobijmo dozvolu za sletanje“, odgovara na pitanja sada već nervoznih putnika.

I zaista. Kroz prozorčić našeg ATR-a propelerca vidimo vrhove brda koji poput ostrva vire iz belog mora. Ipak, kako se približavamo Sarajevu, magla se razilazi i polako se naziru kuće i ulice.

Sa zvučnika radija u taksiju, voditeljka saopštava da bi oko podneva trebalo da budu poznati i konačni rezultati izbora. Dok kroz prozor gledam bilborde sa nasmejanim licima ovdašnjih političara, čujem da je „Stranka demokratske akcije najveći dobitnik, a Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine najveći gubitnik opštih izbora“. „Neizvesnost u Republici Srpskoj“, dodaje voditeljka.

Približavamo se centru Sarajeva. Rupe od gelera na fasadama zgrada koje promiču, podsećaju me na ono šta su grad čiji sam gost i njegovi stanovnici proživeli u skorijoj istoriji. Vidim i okolna brda sa kojih je tokom 1.425 dana duge opsade na Sarajevo ispaljeno oko 50.000 projektila. Vraća mi se svaki tekst i svaki tv prilog koji sam o stradanju tog grada pročitao i video. Sada mi deluju zastrašujuće stvarno.

Crne misli nestaju onog trenutka kada kroz prozor taksija ugledam gradsku Vijećnicu. I ona je podelila sudbinu svog grada – u granatiranju je gotovo do temelja srušena, ali danas, nekoliko meseci nakon što je svečano otvorena posle obnove, ponovo predstavlja veličanstven prizor .

Iz taksija izlazimo koju desetinu metara dalje, kod Sebilj česme. Iako sam čitao da je hranjenje golubova zabranjeno (hmm možda se to odnosilo na Veneciju), te sive ptice prekrivaju maleni trg. Penjemo se ulicom uzbrdo, do hotela, da ostavimo kofere. Na recepciji je upaljen tv, govori se o izborima. Rezultati su i tema razgovora između receprcionarke i taksiste.

Vraćamo se do česme - ulaza u baščaršiju gde ćemo prvo, tako smo namerili, popiti kahvu iz fildžana.

Dok šetamo punim ulicama, čujemo crkvena zvona. Podne je, pomislim. Malo kasnije začuo se i ezan. Multikulturalnost jedna je od lepota ovog grada i definitivno nešto što ćemo zabeležiti. Naš zadatak je, naime, da izradimo zvučnu mapu Sarajeva. Da zvukom i ponekom fotografijom ilustrujemo sve ono što Sarajevo čini Sarajevom i sve to, što je preciznije moguće, unesemo u mapu i tako sa čitateljima web sajta Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa iz Beograda, Podgorice, Prištine, Zagreba, Skoplja i svih drugih tačaka na planeti podelimo deo atmosfere ovog grada.

Šetajući baščaršijom, zalazimo u Kujundžiluk, jednu od najstarijih, a po mnogima i najlepših ulica u Sarajevu. Pažnju nam privlači zvuk kuckanja koji dopire iz jedne od radnji. Nad pločom je, sa dletom u jednoj i čekićem u drugoj ruci nagnut kujundžija. Zvuk koji proizvodi dok radi, zaštitni je znak te ulice već gotovo pet vekova. Zabeležili smo i prvi ton!

Šetajući gradom, primećujemo da je mnogo ljudi odeveno u dresove reprezenacije BiH. Nisam ni obratio pažnju na njih dok nisam primetio da je u gradu, takođe i veliki broj ljudi u dresovima i sa navijačkim rekvizitima Belgije. BiH je večeras u Zenici domaćin kvalifikacione utkamice za prvenstvo Evrope.

Nastavljamo šetnju gradom. Pažljivo osluškujemo i pravimo plan šta bi sve trebalo zabeležiti. Primećujemo da veliki broj ljudi ulazi u dvorište Gazi Husrev-begove džamije. Idemo za njima. Počinje popodnevna molitva. Još jedan prepoznatljiv zvuk starog dela grada.

Kod Vječne vatre dečak svira klavijaturu, a devojka moli momka da je slika ispred plamena. Sve smo zabeležili.

Polako počinje da se smrkava. Primećujem da na ulicama viš nema Belgijanaca. Otišli su u Zenicu. Primećujem i da se pune kafići. Utakmicu gledamo u jednom od pabova.

Bosna – Belgija 1:1

Utorak, 14.10.2014. - “Gong”

Prva stvar na koju sam jutros pomislio bila je pripovetka Miljenka Jergovića “Gong”. Akteri su gosti jedne kafane kraj okuke kod koje tramvaji, dok prolaze, uvek zvone. “Eto zvuka za našu mapu”, pomislio sam. Jedini problem je što se ne mogu setiti gde se okuka nalazi… Zbirku Sarajevski Marlboro, čitao sam davno. Spuštam se do obližnje knjižare. Nemaju Marlboro. Malo dalje niz ulicu nalazim knjigu. Nakon kratkog prelistavanja vidim da je okuka koju tražim kod Higijenskog zavoda. Nazad u sobu da pogledam mapu, pa pravac tamo.

Nisam morao dugo da čekam. Zvonio je već prvi tramvaj koji je naišao, a potom i svaki sledeći.

Od kolega iz sarajevskog biroa RSE saznao sam da u centru grada, u parkiću nadomak Pravoslavne crkve, penzioneri igraju šah. Komentari tokom partija su, kažu mi, veoma slikoviti. Nisu mi, međutim, rekli da se šah ne igra na tabli, već da je ogromno polje nacrtano na zemlji. Naravno, i figure su velike. Plastične su, liče na kegle i ispunjene su peskom. Komentari oko polja se, naravno, ne razlikuju od onih koji se mogu čuti pokraj drvene table.

Pažnju od promišljanja narednog poteza, odvukla mi je zgrada Pravoslavne crkve. Odlučio sam da se još malo zadržim sa šahistima i sačekam da se oglasi zvonik. U 13 časova, zvono se čulo četiri puta kratko i jednom dugačko. Tek što se završilo, od kolege mi je stigla sms poruka da je u podne snimio zvona katoličke Katedrale. Sada imamo zabeležene zvuke tri bogomolje, udaljene svega nekoliko stotina metara jedna od druge.

Vreme je za ručak i odlazimo na ćevape. Sa vlasnikom ćevabdžinice se dogovaram da narednih dana snimim kako se ćevapi prave. Nakon jela, uspeo sam da se povežem na internet. Čitam vesti iz Srbije. Sve je u znaku Vladimira Putina koji za dva dana dolazi u Beograd. Druga važna vest je predstojeći, večerašnji meč za fudbalsko evropsko prvenstvo koji će se igrati u Beogradu. Sastaju se reprezentacije Srbije i Albanije.

Šetamo uz Miljacku. Spuštamo se do vode kako bi zabeležili zvuk reke. Skrećemo kod Vijećnice i ubrzo smo ponovo kod Sebilj česme. Na trgu, kod česme, na stolici sedi čovek koji nam nudi kišobrane i hranu za golubove. Za 1km kupujemo kutiju kukuruza. Kako smo je otvorili, sa svih strana su počeli da doleću golubovi. Ne plaše se ljudi. Penju nam se na ramena i ruke. Vadim diktafon. Zabeležili smo klepet krila, vodu iz česme i kloparanje tramvaja koji je kretao sa stanice. Uskoro se, iz tri obližnje džamije, začuo i ezan.

Spuštajući se baščaršijom, pažnju nam privlači neobičan zvuk – dubok i tup, ali ritmičan. U malenom kiosku čovek je mleo zrna kafe. To nas je podsetilo da nismo popili popodnevnu kafu. Ulazimo u Kuću sevdaha, nekoliko metara dalje. Sa razglasa se čuju sevdalinke, a ljubazan konbar obučen je u narodnu nošnju. Uz sevdalinke u pozadini, beležimo zveckanje fildžana i šoljica.

Večeras odlazimo nešto ranije u hotel. Pre spavanja sedam za kompjuter da pogledam vesti. Putin više nije u fokusu – meč Srbije i Albanije je prekinut zbog incidenata na stadionu! Na više portala čitam o dešavanjima u Beogradu i gledam video snimke. Sa osećajem nelagode gasim kompjuter.

Pre nego što sam zaspao, shvatim da nisam pogledao da li je na utkamici bilo i golova.

Sreda, 15.10 2014. - “Deset upola s lukom”

Ujutru sam prvo pogledao vesti iz Srbije… Detalje nereda tokom i nakon utakmice Srbija – Albanija, zamenile su analize eventalnih posledica na regionalne odnose.

Čitao bih dalje, ali je vreme da prošetam do ćevabdžinice sa čijim sam se gazdom dogovorio da ću svratiti kako bih snimio još jednu od znamenitosti Sarajeva. „Deset upola s lukom“, kaže muškarac koji sa dva prijatelja seda za drveni astal ispred ćevabdžinice. „Tri puta. I tri kisela mlijeka“, dodaje.

Ulazim za konobarom. Miris roštilja prati zvuk crčanja ćevapa. Na rešetki se greju i somuni. Dok okreće meso, roštiljdžija me pita da li sam već jeo sarajevske ćevape. „Jesam“, kažem. „Onda nemam šta da ti pričam. Samo gledaj kako ih pečem“, dodaje uz smeh.

„Danas je dan za hranu“, razmišljam. Nakon što zabeležim jutro na pijaci Markale, imam dogovoreno snimanje u jednoj budregdžinici, pa u poslastičarnici.

„Duhana, duhana. Izvoli dečko duhana“, obraća mi se starija žena. Ispred pijace, na samom ulazu, na kartonskoj kutiji su izložene kese sa nešto svetlijim i nešto tamnijim duvanom. „Hercegovački“, uverava me.

Dok šetam između tezgi, kroz žamor i povike trgovaca koji mame potencijalne kupce, razaznajem razgovore o niskim penzijama i platama. Svakodnevni problemi i egzistenija ponovo su zauzeli centralno mesto koje su na kratko ustupili razgovorima o nedeljnim izborima.

Dok izlazim sa pijace, setim se da su mi kolege iz sarajevskog biroa skrenule pažnju da obiđem ulice oko obližnje muzičke akademije. Po lepom danu, kažu, otvoreni su prozori učionica, pa prolaznik može čuti pomešane melodije koje u različitim delovima zgrade stvaraju violine, klaviri, klarineti... Interesantno iskustvo.

Vraćam se hrani. Sledeća tačka je buregdžinica. „Burek, burećke, sirnica, zeljanica...“, nabraja burekdžija neodlučnim turistima dok seče vrele, tek ispečene pite. Jedan momak uzima sirnicu, devojka se odlučje za zeljanicu. Stariji čovek, Sarajlija rekao bih, traži burek i kiselo mleko.

Posle pite idem da zabeležim atmosferu u poslastičarnici. Stižem do takozvanog „slatkog ćošeta“, ugla na kome se nalazi nekoliko čuvenih. U bašti najstarije, stare čak 102 godine, velika je gužva. Na tacnama se smenjuju baklave, kadaifi, urmašice... Po neko traži sladoled, po neko kafu. Zajedničko za svaki sto je relaksirana atmosfera.

Dok pakujem kameru, dan polako prelazi u veče, a ja shvatam da mi je strašno tešo da odaberem gde ću večerati. Jedino što sigurno znam jeste da ću posle otići i na kolače.

Četvrtak, 16.10.2014. - “Kiša”

Probudilo me je dobovanje kiše po prozoru. Soba mi je u potkrovlju i iznad kreveta je krovni prozor, tako da je jutarnji pljusak zvučao jačim nego što je zaista bio. U to sam se uverio čim sam bacio pogled na ulicu kojom su prolazili ljudi. Istina, svi su nosili kišobrane, ali nevreme ipak nije ispraznilo grad. Iako ne tako jaka, kiša će nam malo poremititi planove za snimanje. Razmišljam šta je to što bi smo mogli da obiđemo i snimimo, a da i po kiši zvuči autentično. U tom trenutku shvatam da je danas 16.oktobar, datum o kome se toliko mnogo govorilo pred moj polazak iz Srbije. Danas u Beograd dolazi Vladimir Putin i danas je centralna manifestacija, vojna parada kojom će, usled obaveza visoke zvanice, četiri dana ranije biti obeležen 20. oktobar – dan Oslobođenja Beograda. Da li će i Putinu i njegovim domaćinima kiša poremetiti planove? Gledam prognozu, kiša je i u Beogradu.

Naša prva tačka je muzej atentata. To je mesto na kome je pre 100 godina Gavrilo Princip ubio austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. S obzirom da kiša i dalje pada, na samom mestu atentata, ispred ulaza u zgradu,nema grupa turista koje su tu bile gotovo svaki put kada sam prolazio prethodnih dana. Nema nikoga ni nekoliko metara dalje, na mostu poznatom kao Latinska ćuprija, čiji severni kraj završava kod mesta atentata.

Ulazimo u muzej. Dok na samom ulazu gledamo prvi eksponat, Principove stope, čujemo tihu muziku, audio iz dokumentarnog filma o atentatu. Dok se krećemo, muziku nadglašava žamor. Unutra su turisti. Veća grupa Francuza razgleda dokumenta, slike, nošnje...

Po izlasku iz muzeja, primećujemo da je kiša stala i da se probilo sunce, a da je ispred muzeja ponovo uobičajena slika – velika grupa ljudi okupljena je oko table koja opisuje događaj koji je pre jedan vek pokrenuo lavinu. Španci pažljivo slučaju turističkog vodiča. Ponovo ima ljudi i na Latinskoj ćupriji. Žamor se meša sa hukom Miljacke.

Ponovo počinje kiša. Sreća, pa juče nismo stigli da snimimo Gradsku tržnicu, zatvorenu pijacu na kojoj se uglavnom prodaju meso i mlečni proizvodi. Ključna reč je – zatvorenu, možemo dakle snimati i po kiši.

Škripu velikih, drvenih vrata tržnice zamenjuje žamor koji se polako pretvara u dijaloge. Stariji gospodin, dok kupuje sir, mlađem momku kaže da on „ni ne gleda na drugom mestu“. Uvek kupuje kod istog prodavca, godinama već. Nešto dalje nude nam da probamo pršutu, kajmak (slani i neslani). Nekoliko Slovenaca najavljuje da će po kajmak doći u subotu, pred put, jer nemaju frižider u hotelu. Iza sebe čujem da je džem domaći, bez konzervansa.

Ponovo škripa vrata i izlazimo na manji trg u ulici Ferhadija. Opet je sunčano.

Uprkos povremenoj kiši, prošli smo dobro. Kako li je prošao Putin u Beogradu? Pogledaću čim se povežem na internet.

Petak, 17.10.2014. - „Tramvaj“

Petak. Naš poslednji dan u Sarajevu. Hladnije je nego prethodnih dana, ali nema vetra i sunčano je. Danas ćemo na Ilidžu, 10-ak kilometara od centra grada po kome smo se do sada uglavnom kretali. Čuli smo da je lepo.

Ponovo sam se setio pripovetke „Gong“ i shvatio da želim da se provozm tramvajem čiji sam zvuk zabeležio nekoliko dana ranije, na okuci kod Higijenskog zavoda. Na stanici kod Sebilj česme, ulazimo u trojku koja ide ka Ilidži. Slušam zvuke otkucavanja karata, kloparanja po šinama, škripe na skretanjima, zvona... Srednjoškolci prepričavaju anegdote i viceve. Stariji pričaju o platama i penzijama.

U jednom trenutku žamor se pojačava. U tramvaj su ušli revizori. Atmosfera je identična onoj kada u Beogradu, u vozilo uđu kontrolotri Bus plusa. Srećom, raspitali smo se, kupili i poništili karte, tako da na njih ne obraćam previše pažnje.

Nakon 30-ak minuta vožnje stižemo do Ilidže. Poslednje stajlište. U blizini stanice je postavljen sajam meda. Žamor prolaznika obogaćuje zvuk harmonike uličnog svirača. Ulazimo u park. Dok hodamo, pod nogama nam šuška lišće. Mir remeti avion koji sleće na obližnji aerodrom. Buku koju je stvorio, zamenjuje voda iz fontane postavljena na malom trgu, između hotela. Odmah iza nje je i stanica fijakera. „Treba li fijaker?“, pitaju me redom kočijaši, kako pored koga od njih prođem.

Mesto na kome čekaju mušterije početak je nekoliko kilometara duge aleje, šetališta koje Ilidžu spaja sa Vrelom Bosne. Turisti je uglavom prelaze fijakerom, mladi biciklima. Retko ko, osim nas, ide peške. Usput beležimo zvuk kopita pomešan sa kotrljanjem drvenih točkova i ponekim povikom.

Vreme je da se vratimo u centar. Sedamo u tramvaj i izlazimo na baščaršiji. Ulice su pune. Petak je.

Prošetaću još malo. Ferhadijom stižem do katerdrale, čija smo zvona snimili pre nekoliko dana. Pažnju mi privlači krater, poput ožiljka u betonu, nastao usled ratnog granatiranja. Sarajevska ruža, jedna od mnogih po gradu, simbolično je ispunjena crvenom bojom. Ono što sam osetio kod svake od njih, ne može se preneti zvukom.

Nastavljam Ferhadijom do Trga djece Sarajeva. Preko puta je fontana, spomenik mališanima ubijenim tokom opsade grada. Vadim diktafon. Huk vode sa te česme, najpotresniji je zapis koji smo napravili.

Dok idem ka hotelu, razmišljam o onome što su Sarajevo i Sarajlije prošli u prethodnoj dekadi. Razmišljam i koliko mi je žao što ću ujutru napustiti ovaj prelepi grad koji je, uprkos strašnoj prošlosti, uspeo da zadržao ono nešto zbog čega se u njemu osećaš kao kod kuće.

Završavam pakovanje i ležem u krevet. Laku noć Sarajevo, vidimo se uskoro!

XS
SM
MD
LG