Kad sam nedavno, u raspravi na ovom mjestu povodom moje kolumne "Granice dozvoljenog", napisao kako me ne iznenađuje da su "decenije poništavanja sistema vrijednosti u kojima smo odrastali proizvele toliko negativnih osjećanja, cinizma pa i pesimizma" jedan se poštovani čitalac toliko naljutio da je ustvrdio kako je to što je napisano "čista laž" zbog koje bi autor morao da se srami i zbog koje je u očima tog čitaoca "definitivno krahirao". Čovjek - insistirajući da znamo "kakvo je to vrijeme bilo" - očito vjeruje kako su "vrijednosti u kojima smo odrastali" nekakva istorijska ili ideološka prevara, laž ili fikcija. Možda sam mogao biti i precizniji, pa reći kako je riječ o vrijednostima s kojima je odrastala moja generacija - rođenih neposredno nakon Drugog svjetskog rata - ali ne vjerujem da bi to moglo ublažiti ljutnju čitaoca koji sugeriše kako "znamo kakvo je to vrijeme bilo".
A ako neko baš dovodi u pitanje čitav sistem vrijednosti s kojima ste rasli, kvalifikujući ga kao "čistu laž", onda se radi o dubokom nesporazumu koji ipak zaslužuje razjašnjenje. Riječ je, naime, o vrijednostima koje spadaju u red najuzvišenijih civilizacijskih tekovina koje su u mom dječaštvu i mladosti bile izvor samopoštovanja a nikada, sve do ovih dana, srama na koji me upućuje čitalac.
Na vrhu liste tih vrijednosti našao bi se antifašizam.
Grupa partizana koji su se borili u Sloveniji za oslobođenje Jugoslavije od nacističkih okupatora, 01. jun 1944 U mome odrastanju to osjećanje istorijskog doprinosa zemlje u kojoj sam rođen u poražavanju najmračnije ideologije odgovorne za zlodjela monumentalnih razmjera nije bilo tek obavezna školska lektira ili ideološki okvir za podizanje "svjesnih omladinaca" kako vole da se podruguju ignoranti koji bi da nam organizuju i ponište sjećanja unazad: za mene su naše ustaničke puške i sutjeske i neretve, jasenovci i kragujevci, ZAVNOBiH i AVNOJ, bili tragovi i dokazi hrabrosti da se pred najvećim iskušenjem čovječanstva bude na pravoj strani. To osjećanje iz djetinjstva potvrđivalo se i produbljivalo u svim mojim životnim putovanjima i propitivanjima i prošlosti i sadašnjosti: svuda u svijetu, a bio sam u 60 zemalja, u susretima s ljudima iz svijeta nauke, politike ili novinarstva nailazio sam samo na poštovanje za taj istorijski doprinos Titove Jugoslavije svjetskoj antifašističkoj koaliciji. To što su u ovim decenijama sistematskog poništavanja tih vrijednosti, o kojime je bilo riječi u osporavanom tekstu, neki domaći revizori prošlosti decenijama nakon njihovog istorijskog poraza vratili na scenu nacističke kolaboracioniste i razmahnuli zastavama ustaštva ili četništva moglo je - u sadjejstvu akademija, partija i medija - postati modni hit devedesetih, i moglo je biti inspiracija zločinačkih odmazdi za mitske krivice i poraze, ali nikome sa samosviješću o tome odakle dolazi nisu mogle pobrisati sjećanja na vrijednosti koje su nas formirale.
Slična djejstva imao je antistaljinizam.
Nepristajanje zemlje u kojoj sam odrastao na diktat iz Moskve, i to još 1948. - kad je to značilo ekonomsku blokadu u neimaštini poratnih godina - bilo je izvor samopoštovanja i inspiracija za obnovu uprkos svemu, i golemog uvažavanja i na Zapadu i na Istoku i posebno u nastajućem nesvrstanom svijetu zemalja u razvoju u kojem je Jugoslavija u Titovim decenijama bila i najuticajniji glas, a njeni građani za razliku od državljana zemalja sovjetske imperije bili dobrodošli svuda u svijetu.
A šta tek da kažem o vrijednostima dobrog komšiluka.
Ako i ima onih koji vjeruju kako je "ovo danas" zbog nečega superiorno nad "onim juče", možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.
Čovjek ne mora biti atomski fizičar, dovoljno je i da površno prati to što se zove dijalog na domaćoj javnoj sceni, pa da vidi kako su neke simbolične manifestacije poštovanja za vjerske i nacionalne razlike - kao što je slika bogomolja četiri svjetske religije u srcu Sarajeva, pozivanje na bajramske baklave i božićne, i katoličke i pravoslavne, porodične ili javne svečanosti, višestoljetno postojanje i opstajanje jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini pogromima uprkos - posljednjih decenija kompromitovani zbog providne političke banalizacije sve dok u najnovije vrijeme nisu postale i predmet bahatog poricanja pa i poruge iz krugova uživalaca i promotora "novih vrijednosti" i "novog sistema". Dakle, ni najmanje ne čudi što je "ovo što sada imamo", i što naročito imaju nosioci vlasti u posljednje dvije decenije i njihovi ideološki, vjerski ili rodbinski odabranici ili sljedbenici, regrutovalo udarne brigade medijskih, kvazi-akademskih i književnih intelektualnih batinaša koji agresivno poriču nekadašnje i promovišu nove vrijednosti. To je za njih i jedini način održavanja u vlasti, ili osvajanja vlasti, kako bi se osigurao imunitet od propitivanja ili ozbiljnije istrage novostečenih statusa i imovine.
Nije teško zaključiti da to u znatnoj mjeri objašnjava i njihovo uporno izbjegavanje da zemlju uvedu u evropsku porodicu država vladavine prava.
Ali, ako i ima - a očito je da ima - i onih koji im vjeruju kako je "ovo danas" zbog nečega superiorno nad "onim juče", možda bismo se mogli složiti da je za dijalog o tome početna pretpostavka da nam ne mogu, pored svega ostalog, oduzeti i sjećanja.