Prošlonedjeljna kolumna pod naslovom "U potrazi za javnošću", u kojoj je bilo riječi o tome kako bosanskohercegovačkim medijima nedostaje "korektiv demokratske javnosti" koja bi prepoznavala i sankcionisala zloupotrebu medija u promociji ideoloških ili poslovnih interesa svojih vlasnika, izazvala je uglavnom dvije vrste reagovanja od kojih nijedna i ne pokušava da se bavi ponuđenom temom bosanskih medija i bosanske javnosti. Umjesto toga, jedni osporavaju da takvo šta kao "demokratska javnost" postoji i u Sjedinjenim Državama a drugi kao test demokratičnosti Radija Slobodna Evropa nude linkove za web stranicu organizacije koja propovijeda skoru propast uglavnom zapadnog svijeta. I jedni i drugi, pozivajući uglavnom na kritiku zapadne demokratije, glatko previđaju sljedeću rečenicu iz osporavanog komentara: L ako je naći primjere izrazito konzervativnih i izrazito liberalnih medija i u najdemokratskijim društvima koji, takođe, odslikavaju ideološke poglede i interese svojih vlasnika.
Tome se može dodati i da, u ovim godinama Interneta, vrlo lako možete naći istomišljenike i za najradikalnije ideje i projekte, ali profesionalni mediji nigdje u svijetu nisu tek posrednici u širenju zavjera i strahova koji se raspiruju u blogosferi, i - kada se bave perspektivama ekonomije uključujući i budžetsku provaliju i dužničku krizu - onda je njihova odgovornost da čitaocu ili gledaocu posreduju mišljenja ekonomskih eksperata, nauke i poslovnog svijeta a ne kojekakvih udruženja bez bilo kakvog naučnog ili praktičnog kredibiliteta.
Cinizam o odnosu javnosti i novinarstva nije, naravno, pojava novijeg datuma. Još je pisac i novinar iz pretprošlog stoljeća Oscar Wilde (1854-1900) o tome napisao: "Javnost ima nezasit apetit da zna sve osim onog što vrijedi znati. Novinarstvo, svjesno toga i vodeći se trgovačkim navikama, podmiruje tu potražnju".
Ali, povod za vraćanje na započeti razgovor o značaju "korektiva demokratske javnosti" ovog puta je uglavnom malo zapažena vijest kako je opštinski sud u Sarajevu ovih dana proglasio nezakonitom januarsku odluku o smjeni urednice Informativnog programa Federalne televizije Duške Jurišić i naložio da ona bude vraćena na taj posao.
Da u Bosni i Hercegovini postoji demokratska javnost, ona bi se svakako pobunila protiv okolnosti u kojima se dogodila ta smjena. Reagovala bi na u osnovi rasističku tvrdnju kako ona "kao pripadnik manjeg naroda" - dakle, kao Srpkinja u Sarajevu - ne može uređivati program federalne televizije ili na optužbe za islamofobiju koje su takođe prethodile smjeni. Da je takva rasprava otvorena, a svela se na reagovanja nekolicine usamljenih komentatora, sama javnost najbolje bi sudila o tome nije li pozivanje na bauk islamofobije samo proziran način da se onemogući izvještavanje o nepodopštinama seoskog imama pedofila i propitivanje umjesnosti podizanja veleljepne rezidencije vjerskog poglavara u jeku posvemašnje neimaštine.
U odsustvu reagovanja javnosti, ničim potkrijepljena odluka o smjeni ima djejstvo zastrašujuće pouke o tome šta mogu a šta ne mogu "pripadnici manjeg naroda" u današnjoj Bosni i Hercegovini. Iako je potaknuta iz krugova koji su jednodušno poskočili na noge kad je recimo tadašnji premijer Republike Srpske izjavio kako "ne mogu nama suditi sudije muslimani" ova odluka - po značenjima i posljedicama - potpuno je jednaka izjavi o nepodobnosti muslimanskih sudija. Ona objektivno doprinosi praktičnom ozakonjenju diskriminacije pripadnika manjina, a kad je riječ o novinarstvu i javnim službama ona znači i potpuno obezvrjeđivanje kriterija profesionalnosti i apsolutizaciju kriterija nacionalnosti.
Okolnosti u kojima kritika rada novinara na istaknutom medijskom položaju od strane samozvanih presuditelja o tome šta jeste a šta nije dozvoljeno vodi smjenjivanju i uklanjanju novinara s ekrana idealan su način uspostave medijske cenzure i neformalne diktature
Okolnosti u kojima kritika rada novinara na istaknutom medijskom položaju od strane samozvanih presuditelja o tome šta jeste a šta nije dozvoljeno vodi smjenjivanju i uklanjanju novinara s ekrana idealan su način uspostave medijske cenzure i neformalne diktature. One obeshrabruju profesionalnu poduzetnost i istraživačko novinarstvo i mladim ljudima upućuju zastrašujuću pouku o granicama dozvoljenog.
I na to sam, pored ostalog, mislio kad sam govorio o važnosti "korektiva demokratske javnosti": ona ima nezamjenjivu ulogu ne samo u kritici i sankcionisanju medijskih nepodopština već i u zaštiti nezavisnog i profesionalnog novinarstva od samovolje moćnih.
Već sam, u uvodu ovog teksta, rekao kako ne mislim da je uz temu o bosanskim medijima i javnosti korisno baviti se globalnim - američkim, evropskim i drugim - medijskim iskustvima ali, kad se već govori o bosanskom slučaju postavljanja ograničenja za "pripadnike manjeg naroda" onda novije američko iskustvo, sa svim manifestacijama isključivosti o kojima govore neki od uvaženih čitalaca, daje neuporediv primjer prevazilaženja i istorijski najdubljih jazova u vidu, recimo, rasizma: to što je na prošlim predsjedničkim izborima Amerika izabrala prvog crnog predsjednika u zemlji u kojoj Afroamerikanci predstavljaju jedva 13 posto ukupnog stanovništva nesumnjivi je primjer kako u funkcionirajućoj demokratiji postoje i mnogo relevantnije vrijednosti i kriteriji nego što je to etnička pa i rasna pripadnost.