Ovonedjeljnu kolumnu nastavljam tamo gdje smo bili prošle nedjelje: na temi kratkotrajnog – pa i zaboravljenog – „sarajevskog proljeća“. Ovog puta povod je objavljivanje moje knjige „Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru“ na slovenačkom u izdanju Mladine. Pozvan sam u Ljubljanu na dvodnevne razgovore najprije o temama iz te moje knjige a zatim o 20. godišnjici pokretanja Yutela, za kojeg moji ljubljanski domaćini vjeruju da je bio posljednji pokušaj da se o vremenima raspada Jugoslavije izvještava nezavisno od diktiranih nacionalističkih interpretacija jugoslovenske stvarnosti.
Prvo podsjećanje kako ponekad i međunarodni mediji znaju nasjesti na balkanske teorije zavjere došlo je već na prvom koraku: u vožnji kolima od zagrebačkog aerodroma prema Ljubljani, vozeći se autoputom sa dvije trake u svakom smjeru, sjećao sam se nekog izvještaja u zapadnim medijima od prije koju godinu kad su pisali kako je Slovenija izgradila nove auto-puteve i prema Italiji i prema Austriji i kako to što nije izgradila autoput i prema Zagrebu pokazuje kako ona „ne želi da ima bilo šta s jugom“.
Uživajući u jesenjim pejzažima Dolenjske, s pogledom na vinogorja u kojima se iz „cviček teritorije“ polagano ulazi u područje uzgoja dobrog rizlinga, razmišljao sam o tome koliko su često potpuno pogrešne pretpostavke na kojima se zasniva naš odnos prema susjedima.
Dvodnevni razgovori u Ljubljani takođe su potvrdili da je u sjećanju većine učesnika u tom inače živahnom dijalogu „sarajevsko proljeće“, o kojem je bilo riječ u prošlonedjeljnoj kolumni, bilo stvarnost krajem osamdesetih: oni su – dolazeći iz Srbije, Crne Gore ili Hrvatske – uz učesnike iz Slovenije i same Bosne i Hercegovine potvrđivali kako je neki projekt koji se ticao cijele bivše Jugoslavije bilo jedino moguće voditi iz Sarajeva.
Iako su iskustva Yutela značajno prisutna i mojoj knjizi o ulozi medija u pripremi terena za etničke progone devedesetih, bilo je zanimljivo slušati kako su misiju Yutela doživljavali njegovi novinari i posebno njegov urednik
Goran Milić. On je bio i jedan od najznačajnijih sagovornika u mom istraživanju o ulozi medija u godinama raspada Jugoslavije: imao je, naime, jedinstvenu perspektivu novinara koji je bio najpopularniji voditelj televizijskog dnevnika i u Beogradu i u Sarajevu i u Zagrebu.
Godinama sam prato različite lokalne interpretacije njegovog profesionalnog uspjeha – od toga da je navodno bio „fleksibilnog karaktera“ kad je mogao da bude vodeći televizijski novinar u tri različita ambijenta do toga da je na kraju markovićevsku ulogu zagovornika očuvanja Jugoslavije zamijenio ulogom zagovornika tuđmanovske vizije nove Hrvatske – ali u svim tim tumačenjima Milićevog uspjeha kao vodećeg televizijskog profesionalca u sve tri države zahvaćene nasiljem devedesetih nisam čuo, čini se jedino logično objašnjenje : da se, jednostvano, radilo o novinaru neuporedivog talenta i sposobnosti.
Lično sam izbliza pratio taj njegov profesionalni put: u isto vrijeme smo, ranih osamdesetih, bili dopisnici u Njujorku; nakon toga pozvao sam ga da – zajedno s više drugih tada najpopularnijih ili najkontroverznijih jugoslovenskih novinara – bude redovni kolumnista „Oslobođenja“ s kolumnom u nedjeljnom broju naslovljenom kao Dnevnik Gorana Milića a zatim smo tijesno sarađivali u vrijeme kad je Yutel bio onemogućen u Srbiji i prihvaćen s dobrodošlicom u Sarajevu. (Moram reći da je razgovor u Ljubljani unekoliko korigovao moje sjećanje na taj dolazak Yutelove ekipe u Sarajevo: Goran me, naime, podsjetio kako je tadašnji šef bosanske radio-televizijske kuće, „blizak političkoj opciji Radovana Karadžića“, ispostavio Yutelu račun za upotrebu prostorija u RTV domu u Sarajevu „na nivou cijene kakvu bi odredio BBC“).
Lično sam, u dvodnevnoj komunikaciji s uglavnom mlađom publikom u Ljubljani – s djecom koja nemaju nikakvih neposrednih iskustava iz vremena raspada Jugoslavije kad su imali jedva 4-5 godina – više puta bio pozvan da odgovorim i na pitanje kojim su se bavili brojni čitaoci u reagovanju na moju prošlonedjeljnu kolumnu o „zaboravljenom sarajevskom proljeću“ krajem osamdesetih.
Sasvim konkretno – pitali su: koliko je to što se bosanskohercegovački rat pretvarao u „etničko čišćenje“ promijenilo etničku sliku redakcije „Oslobođenja“ kojom sam predsjedavao tokom opsade Sarajeva?
Odgovarao sam kako u mom sjećanju to što je „Oslobođenje“ i redakcijskim sastavom i sadržajem odražavalo istoriju i kulturu etničke i vjerske tolerancije nije bilo nikakav ideološki diktat ili izbor: bilo je jednostavno prirodan izraz naših ljudskih iskustava. Pri tome sam se sjetio slike koja i sada zauzima počasno mjesto u albumu mojih profesionalnih uspomena: riječ je o slici ratnog redakcijskog kolegijuma “Oslobođenja“ u vrijeme kad sam s redakcijskim blagoslovom odlazio iz Sarajeva. Na toj slici, petoro od šestoro onih koji su sa mnom rukovodili redakcijom, bilo je u takozvanim „miješanim brakovima“. Niko od njih nije zapošljavan ili promovisan zbog takvog intimnog ljudskog izbora ali to je takođe bila životna činjenica koja je određivala etički stav „Oslobođenja“ devedesetih u vezi s pritiscma na etničke diobe.