Politika grupne identifikacije iznad svega, koja je obilježila minula dva desetljeća na Balkanu, ovih dana skinula je i posljednje krpice stida, odbacila masku principijelnosti u zastupanju navodnih “narodnih interesa” i razgolićena – “ko od majke rođena” – izišla na bosansku javnu scenu. Nedavni nagovještaji blokade državnih institucija, iako je riječ o samo prividnoj dramatizaciji stanja jer te institucije ionako ne rade ni dio poslova zbog kojih postoje, u svakom bi kritičkom razmatranju pokazali javnosti sav smisao grupne politike na balkanski način: koristoljublja zamaskiranog “vitalnim nacionalnim interesom”.
Bosanskohercegovačke institucije, federalna i državna vlada pored ostalih, nisu, naime, blokirane zbog toga što sistematski zaostaju u zadovoljavanju svakodnevnih potreba stanovništva; nisu politički prvaci i njihove partije poskočili na noge zbog neispunjavanja uslova za ukidanje viza; i nisu tražene smjene i ostavke zbog toga što zemlja upadljivo zaostaje za susjedima na putu euroatlantskih integracija, nego je sve to – blokada, smjene, ostavke – buknulo povodom jedinog razloga zbog kojeg se većina prvaka nacionalnih stranaka uopšte bavi politikom: raspodjele državnih funkcija.
Vladajuća bošnjačka partija proteklih gotovo dvadeset godina, SDA, izišla je pred javnost i sa sasvim konkretnim prijedlogom za “izlaz iz krize”. Predložila je da se najodgovornije državne funkcije podijele po sasvim preciznom etničkom ključu: od 61 takve funkcije - Bošnjacima 26, Srbima 19, Hrvatima 11 i ostalima pet.
Imao sam neka bliska iskustva u protivljenju takvoj politici podjele javnih funkcija između tri narodne stranke. Dokazivao sam – i dokazao i pred Ustavnim sudom - da u mom poslu, glavnog urednika dnevnog lista, redakcija u kojoj bi SDA postavila glavnog urednika, SDS urednika vijesti, a HDZ šefa dnevne redakcije, ili u bilo kakvoj drugačijoj etničkoj distribuciji uredničkih poslova, ne bi mogla funkcionisati ni jedan dan: kako da se dogovore o naslovu na prvoj strani, o komentaru, o tome koga će intervjuisati ako jedan od njih zastupa Izetbegovića, drugi Karadžića a treći Kljuića? Tada je – u jednoj od redakcijskih rasprava o pokušaju “narodnih stranaka” da ovladaju medijima – moj kolega u “Oslobođenju” Branko Tomić zaključio kako ”ni najbolji Srbin, Musliman ili Hrvat ne može biti tako koristan u redakciji kao dobar novinar”.
Mi smo tu svoju bitku za profesionalnu i ljudsku nezavisnost dobili ali je Bosna i Hercegovina, na žalost, ipak, postala plijen grupne politike i isključivosti.
Partije i njihovi prvaci, koji predsjedavaju nad postdejtonskom Bosnom i Hercegovinom, našli su u vlasništvu nad etničkim ključem u imenovanjima na javne funkcije izvor dvostruke lične dobiti: uvijek će se naći “makar kakva diplomatska služba” za sestriće i inu rodbinu; kakvo članstvo u upravnom odboru javne firme za rodbinski najbliže ili partijski najlojalnije; kakva funkcija za prijatelja koji će vratiti uslugu po principu “ja tebi-ti meni” a – kao dodatna korist – nema nikakve sumnje da će taj krug zahvalnih uhljebljenika predano raditi na tome da njihov dobrotvor i njegova partija svakako ostanu na vlasti.
U takvom scenariju, galama o tome kako su Bošnjaci oštećeni i uskraćeni u raspodjeli “najvažnijih funkcija u državi” dobro dođe za raspirivanje osjećaja ugroženosti pred kakvu novu izbornu godinu ali od nje Bošnjaci – jednako kao ni Srbi ili Hrvati – ne mogu imati ama baš nikakve koristi. Jeste, naravno, važno da pripadnici sva tri “konstitutivna naroda” imaju jednaka prava i da mogu ravnopravno konkurisati za sve javne poslove ali će za najljudskije interese građanina-Bošnjaka uvijek biti korisnije ako je na čelu javne institucije dobar stručnjak nego dobar Bošnjak.
Ta dva kriterija, stručnosti i bošnjaštva, nisu naravno ni u kakvoj suprotnosti – jer i među stručnjacima ima Bošnjaka i među Bošnjacima stručnjaka – ali se princip vlasništva nacionalnih stranaka nad javnim funkcijama svakodnevno dokazuje krajnje štetnim za afirmaciju sposobnosti kao ključnog kriterija u imenovanjima u javnoj službi. Upravo zato što se, u okviru dogovora vladajućih etničkih partija, podrazumijeva da svaka od njih autonomno ili samovoljno odlučuje o tome ko će iz njenog naroda na koju javnu funkciju, i jeste moguće da su i u poratnoj Bosni i Hercegovini na prestižne javne funkcije birani i haški osuđenici i njihovi bliski saradnici, da na ambasadorske dužnosti idu i oni koji tek “pasivno govore” jezik zemlje domaćina, da su državne institucije trajno paralisane podrazumijevajućom obavezom najviših državnih službenika da provode politiku svojih stranačkih sponzora umjesto bilo kakve državne politike.
Razumljivo je da će nakon dvije decenije “humanog preseljavanja stanovništva” u teritorijalne etničke zabrane biti i dosta onih koji će u kritici “grupne identifikacije iznad svega” vidjeti babarogu “jugonostalgije” i “titoizma” ali je naravoučenije ovog osvrta zapravo sasvim neideološko: autor samo hoće reći da čak i ako bi, recimo, bošnjačka partija dobila svih traženih 26 državnih funkcija to uopšte ne znači da će nakon toga mali Bošnjaci najzad moći ravnopravno da učestvuju u konkurenciji za najtraženija zvanja već samo to da će njihovi politički prvaci imati toliko uhljebljenja za rodbinski najbliže i politički najodanije. A ne vjerujem da je to nešto zbog čega bi trebalo dizati nacionalnu uzbunu.