U nedavnom saslušanju pred helsinškom komisijom američkog kongresa, nekako potisnuta u stranu pred trenutno najaktuelnijom temom: kako deblokirati reformski proces i ubrzati približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji i NATO-u, ostala je bez većeg odjeka razmjena između kongresmena Christophera Smitha i gostujućeg švedskog diplomate Bjorna Lyrvalla. Smith je podsjetio na zakasnjelo međunarodno reagovanje na genocid na Balkanu; rekao kako je Washington konačno reagovao tek nakon što je preživjeli zatočenik Aušvica, Nobelovac Elie Wiesel, na otvaranju Muzeja holokausta direktno pozvao američkog predsjednika Clintona da se nešto učini; a govorio je i o vlastitom utisku iz prisustvovanja masovnom ukopu žrtava genocida u Srebrenici kao uvod u lični apel evropskoj diplomatiji: da se u postupku prijema u Uniju naprave i neki “specijalni izuzeci” za Bosnu i Hercegovinu kao nedavnu žrtvu agresije. Šveđanin je, priznajući da “nema puno razloga da se ponosimo politikom EU ili međunarodne zajednice u devedesetim” i ukazujući na prvenstvenu odgovornost lokalnih političkih vođa za ispunjavanje evropskih uslova, zaključio: “Sada, po našem mišljenju, treba ići dalje”.
Ima i na našim stranama pozivanja da se “okrenemo budućnosti”, gotovo kao da je “sve što nam se desilo” nešto kao elementarna nepogoda, s podsjećanjem kako prošlost, eto, ne možemo promijeniti ali budućnost možemo. Istrenirani u dvije decenije svrstavanja pod zastave sukobljenih plemena, i ovdje se olako i nasilno svrstavamo u nepomirljive frontove onih koji su “zarobljenici prošlosti” i onih koji “gledaju naprijed”. U tim krajnostima, između pozivanja na sankcionisanje zločina i insistiranja da je vrijeme da se krene dalje – kao i u cijeloj istoriji devedesetih – potiskuju se u stranu, ušutkavaju i čak sumnjiče za ko zna kakve motive oni koji dokazuju kako i nije riječ o dva suprotstavljena koncepta i kako je dokumentovanje, obznanjivanje i kažnjavanje počinjenih zlodjela i poštovanje za nevine žrtve na svim stranama preduslov i temelj – a nipošto smetnja – uzajamnom poštovanju i pomirenju.
U tom kontekstu, u odsustvu političke volje i građanske hrabrosti da se temeljito prouče i obznane uzroci i posljedice nasilja devedesetih, dragocjena je uloga haškog tribunala. Čovjek može imati savršeno poštovanje i razumijevanje za ogorčenje porodica žrtava genocida kad im se u istom danu kopa po ranama prijevremenim puštanjem na slobodu Biljane Plavšić i nepojavljivanjem pred sudom i novom odgodom procesa protiv Radovana Karadžića, ali – ako može da vidi malo dalje i šire od tih prolaznih “vijesti dana” – lako će vidjeti i kako se u dokumentima tribunala zaokružuje jedna temeljito dokumentovana istorija devedesetih koju na Balkanu, na žalost, i vladajuće politike i većina uticajnih medija uporno guraju pod tepih.
Ko je imao građansku, akademsku ili profesionalnu potrebu da pročita optužnicu protiv Karadžića vidjeće da ona – i u svojoj najnovijoj skraćenoj verziji na samo 73 stranice uključujući i anekse – nudi svojevrsnu istorijsku fresku “udruženog zločinačkog poduhvata” nad čijom je pripremom i “implementacijom” u Bosni i Hercegovini od marta 1992. do juna 1996. politički i vojno predsjedavao optuženi.
Optužnica kao cilj tog poduhvata navodi trajno uklanjanje bosanskih Muslimana i Hrvata sa “srpskih teritorija” i pokazuje kako su – u provođenju tog cilja – organizovani progoni, ubistva, deportacije, logori i transport u nehumanim uslovima i kako je tim “poslovima” upravljala čitava infrastruktura kriznih štabova, ratnih predsjedništava i komisija, policije, JNA i srpske vojske i paravojske.
Predstavnici žrtava protestovali su kad je, zbog efikasnosti suđenja, optužnica skraćivana pa se – u interesu ekspeditivnosti dokaznog postupka – odustalo od nabrajanja svih onih mjesta gdje je počinjen genocid ili zločini protiv čovječnosti ali i ova skraćena verzija ukazuje na “najekstremnije manifestacije genocida” od Bratunca preko Prijedora i drugih mjesta sve do Srebrenice. Ona detaljno dokumentuje troipogodišnju opsadu Sarajeva u kojoj je od granatiranja i snajperske vatre ubijeno 12.000 civila u bosanskom glavnom gradu.
Optuženi će naravno nastaviti da traži sve načine da odgodi suočenje s pravdom, kao što je već potrošio mnoge mjesece na dokazivanje kako mu je obećan imunitet kad je pristao na povlačenje iz javnog i političkog života, da bi sud na kraju saopštio ono što je morao znati i površni poznavalac ideje vladavine prava: čak i da je postojalo takvo obećanje – i čak da je i potpisano – ono ne bi imalo nikakvu pravnu vrijednost pred Tribunalom koji je samostalna institucija međunarodne pravde.
Sud će ovih dana odlučiti i kako da odgovori na njegovo odbijanje da se pojavi u sudnici i tvrdnje kako mu treba možda i cijelih deset mjeseci da pripremi odbranu pred “milion stranica dokumenata” kojima se služi tužilaštvo.
A kad se u dokazivanje na kraju ipak krene, optuženi i svako kome je do istorijskih dokumenata vremena vidjeće kako su najteže tačke optužnice uveliko već dokazane. Zlodjela u Prijedoru – potvrđena su dugogodišnjim zatvorskim kaznama provodiocima “udruženog poduhvata”. Opsada Sarajeva – dokumentovana i potvrđena presudama. Genocid u Srebrenici – dokazan i pred Tribunalom i pred Međunarodnim sudom pravde. Karadžić jedino treba da dokaže kako kao neupitni politički i vojni zapovjednik nije imao ništa sa izvođačima svoje politike i kako masovna zlodjela nemaju nikakve veze s njegovom prijetnjom sa skupštinske govornice o tome kako bi “jedan narod mogao nestati".