Ovih dana, uz petnaestu godišnjicu genocida u Srebrenici, sjećam se jednog dijaloga tokom mog prvog poratnog putovanja u Beograd, u julu 2003. godine: nakon promocije moje knjige "Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru", na konferenciji za novinare pita me kolegica koliko su tamošnji mediji napredovali od vremena ratne propagande kojim se bavi moja knjiga.
Odgovorio sam kako bih na to pitanje pouzdanije mogao odgovoriti za nedjelju dana: navršavala se, naime, još jedna godišnjica Srebrenice i rekao sam kako ću vjerovati da se stvari mijenjaju nabolje samo onda kad vidim da je u vodećim srpskim medijima učinjen ozbiljan napor da se dokumentuju i javnosti predstave sve dimenzije srebreničkog zločina.
Na takvo šta još uzalud čekam.
Čak i u godini kad je i Skupština Srbije usvojila deklaraciju o osudi tog zločina "onako kako je utvrđen odlukom Međunarodnog suda pravde" poricanje genocida je medijski i politički rasprostranjenije nego suočavanje s faktima o Srebrenici i poštovanje za žrtve i za preživjele. Tako ovih dana - uoči petnaeste godišnjice - premijer Republike Srpske u bečkom dnevniku Die Presse kaže kako u Srebrenici jeste počinjen okrutan zločin ali ne i genocid "jer žene i djeca nisu ubijani". Ne morate imati bilo kakve veze s Bosnom da biste se užasnuli, uznemirili, rastužili pred spoznajom
Čak i u godini kad je i Skupština Srbije usvojila deklaraciju o osudi tog zločina "onako kako je utvrđen odlukom Međunarodnog suda pravde" poricanje genocida je medijski i politički rasprostranjenije nego suočavanje s faktima o Srebrenici i poštovanje za žrtve i za preživjele.
da iko u svijetu - čak i da nema nikakvu javnu funkciju – može sugerisati kako su na neki način "pošteđeni" žene i djeca kojima su za samo nedjelju dana jula 1995. okrutno i sistematski pobili očeve, muževe i braću. Ko je htio, morao je i vidjeti kako: kao na onim snimcima "škorpionskog" smaknuća vezanih srebreničkih dječaka bez suda ili milosti.
Srebrenički genocid, u svjetskoj javnosti poznat i kao "najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata", najtemeljitije je dokumentovani događaj u novijoj istoriji: o njemu su ispisane hiljade stranica izvještaja, provedena su suđenja i izrečene presude za genocid pred međunarodnim pravosuđem, objavljene desetine knjiga i članci u najprestižnijim svjetskim publikacijama i dokumentarni radio i televizijski programi.
Jednom riječju, postoji neiscrpna dokumentarna osnova za ozbiljan naučni, publicistički i umjetnički doprinos razumijevanju Srebrenice u svim njenim mnogoznačnim dimenzijama.
Zato zapanjuje kad u vrijeme rasprave o skupštinskoj deklaraciji o osudi zločina vodeći beogradski dnevnik objavljuje članak "Srebrenica - istine i zablude" najavljujući ga kao "činjenice sa kojima svako treba da bude upoznat i pitanja koja zahtevaju odgovore" osporavajući genocidnu prirodu srebreničkog zločina u devet tačaka koje u poređenju s opštepoznatim faktima o Srebrenici ne dobacuju ni do nivoa petparačke propagande.
Pored ostalog: tvrde kako je jedini neposredni izvršilac zločina koji je osuđen od haškog tribunala Hrvat iz okoline Tuzle i pitaju zašto bi srpska država trebalo da preuzme odgovornost "za zločine bosanskog Hrvata": faktografija i logika koje ne zaslužuju ni ozbiljan osvrt, jer je logistika zločina zahtijevala stotine izvršilaca, ali nameću pitanje - kako to da ijedna publikacija može objaviti takvo šta pored svih haških presuda uključujući i one za organizatore genocida.
Čak su i srpski izvori u pripremi izvještaja potvrdili kako ti napadi nisu predstavljali ozbiljniju prijetnju, a u najvećem takvom napadu za dvije godine postojanja "zaštićene zone" - izvedenom na selo Višnjica 26. juna 1995. - "zapaljeno je nekoliko kuća, ubijeno do četvero Srba i ukradeno oko 100 ovaca".
Zatim: navode izjavu "najvišeg civilnog predstavnika Ujedinjenih nacija" na terenu u julu 1995. koji navodno tvrdi da je tada u Srebrenici ubijeno "oko 700 bosanskih muslimana". Kakvu dokumentarnu vrijednost može imati takva pojedinačna izjava u poređenju sa svim obavljenim istraživanjima u kojima se broj žrtava kreće oko 8.000 ili kakvu težinu ima usamljeno - i ničim potkrijepljeno razmišljanje - jednog službenika Ujedinjenih nacija u poređenju s dokumentarnim izvještajem te organizacije na 113 strana u čijoj su pripremi intervjuisane desetine najviših međunarodnih zvaničnika i koji karakteriše Srebrenicu kao događaj s najcrnjih strana ljudske istorije.
Centralna tačka u svim pokušajima poricanja prirode i razmjera zločina je tvrdnja kako je srpska ofanziva bila izazvana napadima bošnjačkih snaga iz Srebrenice na okolna srpska sela ili, kako je to u debati uoči usvajanja skupštinske deklaracije, po agenciji Tanjug, definisala jedna napredna poslanica: "Svaka Srebrenica ima svoj Bratunac". Sam izvještaj Ujedinjenih nacija kaže kako ti napadi nisu imali većeg vojnog značaja i izvođeni su u potrazi za hranom jer su srpske snage onemogućavale pristup humantiranih konvoja opkoljenoj enklavi, i čak su i srpski izvori u pripremi izvještaja potvrdili kako ti napadi nisu predstavljali ozbiljniju prijetnju, a u najvećem takvom napadu za dvije godine postojanja "zaštićene zone" - izvedenom na selo Višnjica 26. juna 1995. - "zapaljeno je nekoliko kuća, ubijeno do četvero Srba i ukradeno oko 100 ovaca".
Na kraju, i Bratunac se u poricanju genocida uzima kao krajnje pogrešan primjer srpskog stradanja: ta opština je po popisu iz 1991. godine bila pretežno muslimanska (sa 22.000, ili 65 posto, Muslimana; 11.500, ili 34 posto, Srba; i 340, ili 1 posto, ostalih) sve dok 1992. godine srpske snage nisu obavile temeljito “etničko čišćenje” a tadašnji ministar u Karadžićevoj vladi, Velibor Ostojić – po haškim dokumentima – trijumfalno objavio: “Sad možemo obojiti Bratunac u plavo”.