Iz mog ugla

Život s knjigom

Kemal Kurspahić, novinar

Veličina slova - +

Kemal Kurspahić

11.02.2011

Dvije knjige koje sam nakon rata objavio u Sjedinjenim Državama - As Long As Sarajevo Exists, 1997 (Sve dok Sarajevo postoji) i Prime Time Crime: Balkans Media in War and Peace, 2003 (kod nas prevedena kao Zločin u 19:30 - Balkanski mediji u ratu i miru) - otkrivaju mi i godinama nakon prvobitnih uzbuđenja povodom njihovog pojavljivanja kako knjiga ima i vlastiti život i na neki način nastavlja da angažuje i propituje i vlastitog autora: posljednjih mjeseci, iako se u međunarodnoj javnosti odavno ne govori o bosanskom već o nekim novim ratovima, učestali su pozivi za predavanja i rasprave povodom tema pokrenutih u tim knjigama: upravo ove nedjelje gostujem na virdžinijskom Washington and Lee Univerzitetu a često nailazim na informacije kako su jedna ili druga knjiga uključene u obaveznu ili preporučenu literaturu na fakultetima novinarstva ili novije evropske istorije ...

Ako sam ponekad i bio u iskušenju da neki poziv učtivo odbijem, jer putovanja nije lako uskladiti sa poslom urednika nedjeljnih novina, susreti s čitaocima i naročito mladima - koji još nisu išli ni u školu kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini 1992. godine - uvijek mi ponovo pokazuju da je riječ o naporu koji se intelektualno isplati. Ta mlada publika - od Vašingtona, Ljubljane, Sarajeva do američkih univerziteta - pokazuje zanimanje iz kojeg nerijetko dođu i pitanja na koja ranije nisam odgovarao potičući i autora na nova promišljanja i osvjetljenja vremena o kojem piše.

Mlada publika - od Vašingtona, Ljubljane, Sarajeva do američkih univerziteta - pokazuje zanimanje iz kojeg nerijetko dođu i pitanja na koja ranije nisam odgovarao potičući i autora na nova promišljanja i osvjetljenja vremena o kojem piše.

Pita me, tako, dvadesetogodišnjak nakon nedavnog predavanja u vašingtonskom Muzeju holokausta je li bilo moguće da se sporazum sličan dejtonskom napravi prije nego što je izbio rat i ne bi li tada bilo manje žrtava. Odgovaram kako jeste prije nego što je počeo rat bilo riječi o nekoj vrsti etničkog razgraničenja - na pregovorima u Lisabonu u martu 1992. - ali da su takve ideje, od tajnih sporazuma Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu prije rata do njihovog javnog sporazuma u Dejtonu, polazila od vlasti nad teritorijama u kojoj bi svaka od tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini imala vlastitu, manju ili veću, teritoriju.

"Bilo da se to razgraničenje provodilo u obliku 'humanog preseljavanja stanovništva' ili 'etničkog čišćenja' ono je - u etnički mješovitoj zemlji - moralo viditi progonima, obespravljivanju, poniženju drugih i drugačijih. Dejtonska podjela nije mogla biti uspostavljena prije nego što su u velikoj mjeri obavljena ta 'preseljenja' i progoni uključujući i genocid u Srebrenici" - odgovaram mladom čitaocu.

Djevojka u Ljubljani na promociji slovenačkog izdanja knjige o ulozi medija u pripremi terena za progone u Bosni pita: "A gdje su sada novinari koji su poticali na mržnju?"

Kemal Kurspahić i Vesna Kurspahić (desno), Dražen Vukov Colić, hrvatski ambasador sa suprugom, Mihajlo Kovač, ambasador Srbije sa suprugom, Amira Kapetanović, bosanska ambasadorka i Emina Kečo, bosanska ambasadorka u Beču, Promocija knjige, bez datuma

"Neki od njih su postali ambasadori Bosne i Hercegovine" - odgovaram i objašnjavam kako je, iako se svijet zgražavao nad "etničkim čišćenjem" i verbalno odavao priznanje svima koji su još zastupali ideju multietničke Bosne i Hercegovine i tradiciju i kulturu "zajedničkog života", u stvari prevladala ideologija etničkih podjela a njeni vodeći propagandisti za to su i nagrađeni.

"U Dejtonu su balkanske palikuće Milošević i Tuđman proizvedeni u vatrogasce: imali su ključnu ulogu u zaustavljanju rata za koji su uvijek tvrdili da nisu učestvovali u njemu a u Bosni je vlast ostala u rukama lokalnih izvršilaca njihovih projekata - Krajišnik je prije hapšenja i presude za ratne zločine bio i član državnog Predsjedništva a Prlić ministar spoljnih poslova - i nije nikakvo čudo da su medijski promotori njihovih ideja u poratnoj Bosni nagrađeni diplomatskom i drugom javnom službom a multietnički mediji prepušteni tržištu na kojem dominira tranziciona pljačka".

Od svih i danas čestih razgovora povodom mojih knjiga ipak ću posebno pamtiti promociju koju je u proljeće 2003. godine u svojoj bečkoj knjižari simboličnog naziva "Mi" organizovao moj sarajevski prijatelj i kolega Miroslav Prstojević: okupljena publika, uglavnom prognanici iz balkanskih ratova devedesetih, mogla je vidjeti da su se oko jedne potencijalno kontroverzne teme - kao što je knjiga o medijskoj propagandi rata - okupili ambasadori sve tri zemlje o kojima knjiga uglavnom govori: Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske. Kad sam te godine dobio nagradu Erharda Buseka "za doprinos razumijevanju u regionu" pomislio sam kako slika priložena uz ovaj tekst na neki način opravdava to priznanje.

Kemal Kurspahić

Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova “The Connection Newspapers”, osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik “Oslobođenja” u Sarajevu od 1988. do 1994.

Ovaj forum je zaključen

Sortiranje komentara

Komentari

Ime: stari svjedok

13.02.2011 23:47

Ovaj Realista bice da je pravi nadrealista kada prica bajke o vjekovnoj medjunacionalnoj i medjuvjerskoj ljubavi u BiH, koju, eto, povremeno kvare zli Beograd i Zagreb (narocito onaj prvi). To, "Rea;isto" mozete pricati maloj djeci ili unucima rodjenim u emigraciji. Mi koji smo glavom bez obzira bjezali iz rodne Bosne kako 1941. tako i iz opkoljenog Sarajeva znamo kao je zaista bilo. Niste za vrijeme Endehazije gledali kako rulja pljacka radnje sa namirnicama, ali samo jevrejske i srpske, niste bili u opasnosti da budete odvedeni u logor ili pred neku jamu bezdanicu,niti su Vam pred kucom urlali omiljenu parolu "Srbe na vrbe!" mada Beograd nije izazvao klanja i tadasnji genocid. I dan danas mi nisu jasni oni sa fesovima na glavi koji su na Obali vojvode Stepe bacali cvijece na njemacke tenkove - da li su bili proganjani u Kraljevini? Znam da nisu ni oni ni njihove vjerske i kulturne institucije. A poslije 1974. je i u BiH (u doba Pozderca) postalo sumnjivo i opasno bilo sta sto je mirisalo na unitarizam (opasno je bilo cak i citati "unitaristicki" NIN, sto rece H. Grabcanovic), mada Milosevica nije bilo ni od korova, a srbijansko rukovodstvo bijase vise nego pokorno i poltronsko. Da ne govorim o progonu svega "unitaristickog" u Hrvatskoj i Sloveniji, ili u krunicevskoj Vojvodini. A taj unitarizam je samo bila teznja i zelja za opstankom zajednicke Jugoslavije (bez traga neke srpske hegemonije). Znam da ce "realiste" vrisnuti u sav glas: "A Memorandum?" Taj pamflet niti je dovrsen, niti prodiskutovan a ni usvojen i poptpisan. Koristi se uveliko cak i u Hagu. Iza njega ne stoji nikakvo srbijansko ondasnje rukovodstvo, ni prije ni poslije Nikezica i Peroviceve (a ne sjecam se ni da ga je koristio Milosevic). Ja sam dva puta u svom zivotu gubio sve sto sam imao, pa i polovinu najblize rodbine, pa sam ipak bez kolebanja stupio u mjesoviti brak, a i moja djeca takodje. Nisam za osvete, ali me i boli i razbjesnjava kad citam i slusam kojekakva baljezganja puna mrznje. Ne pljujte bar na nevine zrtve optuzujuci cijele nacije! I pustite danasnju Srbiju na miru, niti vam sprecava da uredite stvari u Federaciji, niti vam prijeti. A one, gotovo svakodnevne, zluradosti i nasladjivanja zbog srbijanskih nedaca mi se gade. One najbolje govore o nekarakterima autora i nastavku mrznje kojoj vjerovatno nece biti kraja.

Ime: Realista

13.02.2011 15:11

Gospodine Joxa...
Ne treba biti pesimista. Postovani Kemal Kurspahic je novinar i nije politicar. On nije odredio pravila igra - nego neko drugi. Situacija u Bosni i Hercegovini je takva - kakva je i ova drzava je ponajmanje kriva zbog onoga sto joj se desilo. To mu lici na brak gdje se supruznici svadjaju i mire...i zive tako u nedogled. Onda se pojave neki sa strane (Beograd i Zagreb - pogotovo prvi) i kazu im da treba da se rastanu (mada oni to ne zele) jer njihova sudbina i mentalitet iako su slicni nisu navodno dobri za zajednicki zivot. Problem je u tome da oni sto ih savjetuju su u gorem polozaju od njih - jer su vec rastavljeni od djelova svoje teritorije i od pameti - sto sa Bosnom za sada nije slucaj. Bosna i Hercegovina ima jos sanse - pod uslovom da se niko ne mjesa sa starne (Zagreb a pogotovo Beograd). BiH mora da ispravlja deformisanu historijsku sliku Srbije koja ne moze da objasni svoje granice iz vremena Kraljevine Srbije: Beograd -Vranje i sadasnjim nerealnim megalomanskim htenjima: Karlobag/Virovitica..pa dole do Grcke. BiH ce ostati gdje jeste a vi se dragi moj Joxa vratite u svoju zemlju BiH jer ovo ludilo nece trajati vjecito.

Ime: za tebe cavale druze Grad: Nanaimo

12.02.2011 08:16

Nacionalizam svih boja, po principu kasnog, vrlo kasnog nacionalnog romantizma ima se pretstaviti graficki kao kriva koja ima vrlo naglasenu uzlaznu kao i silaznu putanju, sto uvazeni Gos. Kurspahic, to vrlo dobro sazima.
Intelektualci u Bosni, vise od svih drugih u bivsoj nam domovini su ipak najsnaznije i rodoljubivo upozoravali narod Bosne na tako nesto.
Nazalost narodi u Bosni su odlucili da isprobaju to na svom iskustvu.
Dolazi vrijeme, kad se pravi intelektualci razumiju u sirem i predivnom bosanskom vilajetu i medju sirom rajom.
U tome je pobjeda uma u Bosni i Hercegovini, ako bas nista vise.

Ime: Joxa Grad: Chapel Hill

11.02.2011 17:11

Kurspahiću,
Stvarno ne razumijem zašto novinar ovakvog kalibra kao što ste Vi pribjegava ovolikoj količini samopromocije, mislim da je ne potrebna i da samo šteti, ali evo da se zanemari...
Šta bih vas ja pitao da prisustvujem takvo jednom predavanju je sljedeće: Rat je bio, desili su se zločini i genocid, Bosna i Hercegovina je podjeljena, narodi se mrze, ni vlast se ne može uspostaviti, Dejton je valjao dok je valjao više, očito, ne valja, i evo konačno i pitanja, ŠTA SADA?
Nacijonalisti su odradili više od 80% posla, hoćemo li ih pustiti da završe posao do kraja ili će mo početi novi rat?
I sam navodiš da su se nacijonalisti dogovorili u Lisabonu, i možda do rata i nebi došlo da se nisu umješale snage koje su bile za zajedništvo, da bi se na kraju uspostavilo da navedene snage nisu imale nikakve snage a nacijonalisti navališe i uradiše ono što svi mi znamo šta...
Nemoj Kurspahiću da se pozivamo na to šta je nekada bilo, bilo pa šta? Bila je i, što Jergović kaže, bosanska mati Turska i bosanski otac Franc Josef, bio je i prvi veliki rat a onda i prva velika Jugoslavija, bio je i drugi veliki rat sve sa zločinima i genocidima pa poslje i druga velika Jugoslavija, pa šta? Bila je čak i Olimpijada. Moje pitanje, ponavljam glasi: ŠTA SAD'?
Ajde, recimo, da se krene u konačan obračun sa nacijonalistima? Kako? Sa Čime? Po kavom programu? Iza kakvog karizmatičnog vođe ili karizmatične grupe?
Većina ljudi iz BiH koja ima i u srcu i u duši multikulturalizam je u Kanadi, Americi, zapadnoj Europi i koje kuda. Većina se uštelila u svojim novim državama, izrađala djecu koja jedva natucaju maternji jezik, druže se zajedno, jedni drugima idu na slave i bajrame, ne pada im na pamet ni život u BiH kamoli da se za nju bore. Evo i grobove su počeli po tim zemljama ostavljati. Ne znam za druge, ali za mene zemlja u kojoj mi se rode dijeca i u kojoj sahranim roditelje je moja zemlja!
Ko bi nam, Kurspahiću, bio vođa? Koji pojedinac ili grupa ne bi bila brzo etiketirana da je pro-četnička, pro-ustaška ili pro-baliska, u zavisnosti odakle etikete dolaze, i na kraju, koji bi pojedinac ili grupa imali snage da se tom etiketiranju odupru?
Dalje, sa zapada dolaze jasne poruke ne samo, što Grebo onomad reče, da crvene zastave više nepiju vode, nego Bogami da je i sam multikulturalizam mrtav. Gdje nam je onda, Kurspahiću, osim impotentnih nagrada, bilo kakva ozbiljna podrška?
Gdje su nam pare? Oruzije? Pametni, sposobni i pravični ljudi koji bi borbu organizovali, sproveli i red i zakon uveli? Gdje su nam časne sudije? Gdje su nam časni novinari, pisci, inženjeri i elektro i mašinski, arhitekte, agronomi...?
Gdje su takvi i toliki ljudi koji nisu zaraženi klicom nacijonalizma koji vlada evo više od dvadeset, malo li je dvadeset, godina?
Gorak je okus poraza, a ako ćemo pravo, nismo još skroz poraženi-istina!
ŠTA SAD', Kurspahiću, eto to bih te ja pito'! "Da prostiš'"!
Poštovanje

Ime: Anonimni posjetilac

11.02.2011 11:26

Vrijeme je najbolji sudija,a Vi mozete pricati,pisati,primati nagrade,naplacivati...